Vidiš, kad se dobro zagledaš s ove točke, kad staneš pokaj ovog kamena, kad izbrojiš šest brda na prstima i sasvim skupiš očne kapke…možeš odavde vidjeti Ljubuški…– rekla sam, vukući ga za rukav džempera i smještajući na poziciju o kojoj sam govorila, milietarski, kao nogometaš loptu za penal.
– Jel’ ti jako fali?
– Jok – slagala sam preciznošću kriminalca na poligrafu. Bez preskakanja srca. Hladna ko hladnjača.
Sjećam se bijele rampe ispred ogromne firme u kojoj je radio ćaća. S onu stranu, bio je jedan u našim dječjim očima, nedokučivo fascinantan svijet u kojem se kali čelik, gdje rade jako veliki i snažni ljudi baš poput ćaće, koji imaju neobične moći i nevjerojatnu sposobnost jer proizvode gotovo sve što je zemlji u kojoj si tada živio bilo potrebno. Postojali su ponekad i čarobni trenuci kad bi te ćaća uveo unutra i sjeo na neku dizalicu kojom te zatim đirao po cijelom pogonu, i svi su se smijali bezbrižno, a ti si svima mahao, tako malen, a tako važan, na dizalici u Sokolu.
Prođeš samo stodvadesetsedam koraka nizvodno u malim drvenim klompama na bubamare i dođeš pred istu bijelu rampu firme u kojoj je radila mater. Mamin posao mirisao je na svježe opran veš sa štrika iza kuće. I mama je na svom poslu bila jako bitna. Volio si misliti da je dio tvoje mame u svačijoj kući, jer je tada svatko imao peškir ili zavjesu koju je proizvodeći je, svojom rukom dotakla možda baš ona. Iz njene firme pamtiš dvije stvari, da je u njoj bilo puno žena i kako je smijeh uvijek nadglasavao strojeve. A firma je, ironično, nosila ime muškarca. I često si se kao mali pitao, kako li je tek tkao taj Đuro Salaj kad se po njemu zove cijela jedna tolika firma…
Ljubušaci su oduvijek bili posebni ljudi jednog pomalo specifičnog toka svijesti. Jer to čudnovato mjesto omeđeno plavim Trebižatom i gordom Butorovicom pružalo ti je uvijek dovoljno prostora za sreću i dovoljno sunca za ugodan dan. Iznimnom arhitekturom i bogatstvima prirode u tim vremenima Ljubuški je odskakao od svih drugih mjesta u Hercegovini. Vrijedni seoski puk i otmjeni gradski duh ispreplitali su se silovito, stvarajući jedinstveno stanje uma britke inteligencije i neodoljiva, šeretskog šarma. Život, iako počesto težak, sa ispucalim rukama nanizanog duhana, bio je ipak lijep, prozračnošću vjetra među topolama bajera, gdje se jednog popodneva uz hladnu pivu sunčao i Johnny Štulić.
„Rat je kao pijan svat, prošao poljem…“
Mislim da jedino Ljubušaci onih strašnih godina nisu brijali na rat i hrvatstvo kao smisao života. Da su mogli, vjerojatno bi svi izglasali neki konsenzus da se ostali mogu komotno poubijati ako im je ćeif, a da njih puste na miru. Jer rat kao takav, s onom jezivom politikom, značio je da su ljudi odjednom u sebi morali upaliti neke dugmiće mržnje prema polovici svoga grada. Uzalud. Većini stanovnika Ljubuškog ni danas, 2009 godine ljeta Gospodnjeg, se nije upalila ta lampica. A nepodobna polovina grada je brutalno istjerana iz svojih dotjeranih bašti u kojima su pupali najljepši zumbuli koji više nikada neće zamirisati…I sve se zatim okrenulo naopačke.
Šljam koji je kasnije zaposjeo grad, stvorio je od njega ruglo za vrane, gospodarsko mrtvilo koje svojim dahom ubija apsolutno svaki potencijal i tjera svakoga iole talentiranog miljama daleko. U postratnom hercegovačkom razdoblju najradišniji mehanizam zvan tajkunizacija od svih sela je napravilo kakve-takve gradove, od ortodoksnih primitivaca jebateled falš-gospodu u Bossu, a Ljubuški, na toj lopovskoj olimpijadi uspjeha preko noći ostade paraolimpijac, koji sjetno gleda u visinu kozlića koju savršenim skokom preskaču briško-grucko-pošški susjedi.
Familijarna i loša privatizacija grada dotukla je svaku sliku o sretnijoj i boljoj budućnosti, nekadašnji firmaški giganti zjape prazni i napušteni, glumeći idealne kulise za hororce, a klinci za uzore imaju nesretne roditelje koji jedva krpaju kraj s krajem, rintajući u izrabljivačkom miljeu zvanom „ oš-neš, ima ko oće“, te svoju teško zarađenu plaću vide triput godišnje, rjeđe čak i od seksa u pedesetima. Sve državne ustanove koje su kratko i imale svoje uporište u gradu, također su digle sidro, baš poput mnogih vlasnika privatnih firmi koji danas zapošljavaju tisuće radnika negdje drugdje, a negdje ovdje u Ljubuškom su svaki dan nosili glavu u torbi i bili na nišanu idiota.
Uz sav mogući respekt, tužno je danas povući paralelu između, primjerice Gruda i Ljubuškog, vidjeti taj enormni razvoj jednih malih Gruda i njenu kvazi-poslovnu elitu koja se keleberi u kožnim foteljama ispred jadnika što se znoje na tegobnim razgovorima za još tegobniji posao. Za rad na četiri prijavljena sata od deset na dan koliko pišaju krv za kapitaliste. I još si sretan ako i to dobiješ pajdo! Puna šaka brade. To mi nekako dođe kao da poredim Audrey Hepburn i Nives Celzijus, uz dužno štovanje velebnim sisama.
-Jer vidi, kad se dobro zagledaš s ove točke, kad staneš baš pokaj ovog kamena, kad izbrojiš šest brda na prstima i sasvim skupiš očne kapke…odavde možeš vidjeti Ljubuški.
