Nedavni status sociologa i kolumnista Jutarnjeg Bruna Šimleše, u kojem se obrušio na sve one koji su mu poželjeli da napusti Hrvatsku, potaknuo je brojne reakcije. Podsjetimo, Šimleša se obračunao s kritičarima i na kraju im poručio:
– E pa, mamicu vam vašu, dosta mi je Rvatina. Vaš nacionalizam zaudara!
Komentari ispod Šimlešinog statusa su manje-više pozitivni, ali ima i onih koji nisu u cijelosti zadovoljni porukom sociologa. Tako se javila i Marija Selak, filozofkinja i doktorica znanosti, koja je Šimleši ukazala na značenje pojma ‘Rvatine’ i zapravo ga upozorila da se ‘nepismeni seljak’ ne bi smio uspoređivati s nacionalistima i bolesnim rasistima.
KOMENTAR MARIJE SELAK PRENOSIMO U CIJELOSTI
Tko je Rvatina?
Rvatina (engl. Roat, njem. Roatien, od indoe. nacjonalst) je smrdljivo, nemisleće i nepismeno biće koje obitava u području Rvacke – zemlje čija granica s civiliziranom i namirisanom Hrvatskom još nije uređena. Njegovo bi postojanje možda i ostalo predmet zoološkog izučavanja da nije nedavno nekolicina Rvatina zalutala u ‘domoljubnu, aktivnu, poduzetnu, suosjećajnu i tolerantnu zemlju’ gdje je napala vječno nasmješenog građanina Brunu Šimlešu. I taj bi strašni čin nasilja nad jednim od onih koji pripadaju šačici progresivnih Hrvata koji ‘misle’ i koji se zalažu za ‘zdrave vrijednosti’ opravdano bio predmet svekolikog zgražanja da je Šimleša uperio prst u konkretnu osobu zbog konkretne uvrede, a ne da su, i to ne po prvi puta, dežurni krivci postali Rvatine kao takve. ‘Dosta mi je Rvatina!’, presjekao je Šimleša, kojima je ‘nemoguće naučiti bar osnove pismenosti’ jer ‘moraš se suprostaviti bolesnom nacionalističkom laprdanju’.
Naravno, njegov opinion-maker status nekritički je obišao sve medije dok si rekao lajk. Treba li ga ignorirati? Iako se često tješimo da je važnije tko govori, nego što govori, u stvarnosti to, na žalost, ne funkcionira. Zbog niske razine diskursa osobu se može proglasiti nedostojnom ozbiljne replike, ali to ne poništava činjenicu da su njezine zarazne teze kreator nečega što se danas naziva javno mnijenje, a pogrešno izjednačava s istinom. Dakle, povijest možda neće zapamtiti da je autor ovog konkretnog pamfleta Šimleša, ali će posprdno izjednačavanje Rvatine, zaudaranja, nepismenosti i ostalih prikladnih epiteta koje je on inspirirano uoptrijebio ostati.
Zašto je entitet na koji se Šimleša okomio baš Rvatina? Zašto nije kriv Hrvat, Horvat, Hervat, nego su zločinci Rvatine? Uostalom, tko su uopće Rvatine i jesu li one inherentno nepismene, smrdljive i nemisleće? Rvatina je naziv koji pripada zapadno-ikavskom štokavskom narječju koje se upotrebljava u području Dalmatinske zagore i dijelu Hercegovine. A što ima pošteni dinarski seljak s napadom na Brunu Šimlešu?
Primitivizam, na žalost kulturnih rasista koji su se nadali da su ga, crvenim ili crnim, buržujskim rođenjem izbjegli, nije regionalna odrednica poput vještine guslarenja, nego je stanje uma koje je često prisutno i u onih koji se kite s nekoliko doktorata. Stoga se ne može povući znak jednakosti između onoga tko živi u ‘pasivnim’ krajevima, ne zna osnove pismenosti i tko ‘bolesno nacionalistički laprda’. Takva je generalizacija osobito diskriminatorna ako imamo u vidu da su oni koji se bore s pravopisom, pa i oni neobrazovani, najčešće pojedinci koji si nisu mogli priuštiti školovanje, a ne ‘prirodne’ budale. Nečije je babe zapao surov život, a prehranio rad u polju. One nisu pohodile škole, nego su ih izgradile, jer ni škole nisu oduvijek tu, što često zaboravljaju mlađe generacije. No, čak i da nije o tome riječ, odnosno da su u pitanju oni koji su svjesno stranicama gramatike pretpostavili neke druge interese, to ne znači da taj njihov nedostatak treba biti predmet podsmjeha. Vještine i talenti svakog pojedinca su različiti i to treba uvažiti. Nepismeni seljak koji je progutao H ne zaslužuje naše omalovažavanje, i nije apriori ‘bolesno nacionalističko laprdalo’ kakvim ga proglašava Šimleša, već i njegovo mišljenje ima težinu. Uostalom, trebamo li se rugati nepismenosti ili potražiti njezine uzroke?
Šimlešina elitistička generalizacija rezultat je dubljeg moralnog sljepila koje često pronalazimo unutar naoko progresivnog i politički korektnog govora, a koji zapravo u sebi sadrži čvrsto ukorijenjene predrasude prema Drugima i omogućuje njihovo perpetuiranje. No to je samo dio problema. Daljnje promišljanje otvara pitanje odnosa grada prema selu, ali i čovjeka kao kulturnog bića prema (nadiđenoj) prirodi, posljedice čijeg narušavanja svi osjećamo. Nepismenost tako nije etička kategorija koja podrazumijeva primitivizam i zlog dinarskog čovjeka, već je socio-ekonomski problem koji ukazuje na raslojenost društva na čijoj margini najčešće ostaju oni koji si visoko obrazovanje i skok na društvenoj statusnoj ljestvici nisu mogli priuštiti. Po njima se dakako može derati jer njihov pljesak nije važan. Borci za ljudska prava privilegiranih usrodotočeni su na klimanje glava nove buržoazije koja se konsolidira upravo u razlici spram nepismenih ‘primitivaca’ koji toj klasi ne mogu prismrditi. U tom smislu, bilo zbog loše gramatike, nezgrapnog tijela, krivih zubiju, neprikladnog mjesta rođenja ili najjeftinijeg mobitela u društvu, svi smo mi nečije ‘Rvatine’.
wpDiscuz