I eto, otišao je Bora Đorđević, poznatiji kao Bora Čorba, u svojoj 72. godini, u bolnici negdje daleko, u Ljubljani, dok je cijeli život živio u stihovima koje je ostavljao iza sebe – jednom roker, uvijek roker. Onaj koji je stvarao pjesme o ljubavi i ratu, o generalima i pišama. Onaj kojemu su riječi bile oružje, ponekad oštrije nego što je trebalo.
Ljudi će ga pamtiti po hitovima – “Lutke sa naslovne strane”, “Pogledaj dom svoj anđele”, “Kad padne noć” – pjesme koje su generacije pjevale sa stisnutom šakom i iskrenom emocijom. Ali iza tih stihova, uvijek je bila i neka tuga, neka ogorčenost. Jer, u Borinom životu, ništa nije moglo proći bez srčanih rana koje bi postajale pjesme. Jedna od tih rana bila je Maja Jovanović.
Maja, generalova kći, žena koja je Bori slomila srce i ostavila dubok trag u njegovom stvaralaštvu. Pjesma “Dva dinara druže”, ta opraštajuća balada, proizašla je iz tog bola, kao pismo koje nikad nije poslao, ali ga je, eto, otpjevao cijelom svijetu. A onda, kad je ljutnja nadvladala bol, napisao je “Sretan put pišo moja mala”, pjesmu koja je toliko eksplicitna da je Maji zauvijek ostala kao šamar u lice.
Kad je Maja pričala o tim trenucima, bilo je jasno da to za nju nije bila pjesma. To je bio užas. Kako opisati osjećaj kad ti netko iznese cijelu intimu, prljavu i ogorčenu, pred cijeli svijet? Kad Bora piše, ništa ne ostaje skriveno. Pa ni generali, ni adrese, ni sve ono što bi inače ostalo zatvoreno iza četiri zida. Ona je bila okrutna Maja, ta koja je Bori slomila srce, ali zapravo, bila je samo još jedna ljubavna priča, koja nije mogla preživjeti težinu Borinog svijeta.
Njihova veza, kaže, bila je sve što su mislili da neće moći podnijeti. Planirali su vjenčanje, pisali pisma, živjeli u iluziji koju je Bora, u svojoj vojsci, pokušavao zadržati stihovima. Ali nije uspjelo. Jer, kako je Maja rekla, “ja taj život nisam mogla voditi”. Prekinuli su – telefonski, pismom, tko će ga znati. Ali Maja je ostala zauvijek u njegovim pjesmama, kao podsjetnik na to koliko je ljubav krhka kad se sudari s egom rock zvijezde.
A Bora? On je nakon Maje prošao kroz još dva braka. Tri žene, tri različite priče, tri različita kraja. Prva supruga, Dragana, s kojom je imao sina Borisa, okončala je svoj život nakon razvoda, ostavivši iza sebe tužnu sjenu nad Borinim stvaranjem. Drugi brak s Aleksandrom, dvadeset i nešto godina mlađom, završio je, kao i sve u Borinom životu – dramatično i kratkotrajno.
Na kraju, smirio se s Dubravkom, Slovenkom, negdje u Ljubljani. Tamo je bacio sidro, kako je sam rekao, sretan što voli i što je voljen. U Grčkoj su se vjenčali, na Dan mladosti, kako to priliči jednom rokeru starog kova, na Santoriniju, s morem u pozadini i ljubavlju koja je napokon, barem na trenutak, našla mir.
Ali Boru nećemo pamtiti samo po njegovim ženama, brakovima i lomovima. Pamtit ćemo ga po stihovima koji su bili toliko sirovi i stvarni, da su nam se urezali pod kožu. Pjesme koje su bile ljubav, bol, ogorčenje, i sve ono između. Jer, na kraju, Bora je bio čovjek koji je sve što je osjećao – volio, mrzio, plakao – pretvorio u pjesmu.
I tako je otišao. U Ljubljanu, daleko od Čačka i scena koje je nekoć tresao svojim rifovima. Ali iza sebe ostavlja pjesme, ljubavi i one teške stihove koje ćemo, htjeli ili ne, pjevati zauvijek. Jer, takav je Bora bio – neizbrisiv, glasan, i na kraju, zauvijek svoj.