Hrvatskim žrtvama poginulim u Domovinskom ratu u Općini Busovača podignuto je Središnje spomen obilježje davne 1998. godine, a sam spomenik je simbol žrtve i molitve da se žrtva ne ponovi.
U spomenik su uklesana imena poginulih i nestalih vojnika, ali i civila koji su svoje živote dali za opstojnost i obranu svoga doma, hrvatskog naroda Središnje Bosne i dostojanstvo imena hrvatskog čovjeka.
Busovača, inače pitomo mjestašce u Središnjoj Bosni, nerijetko je na meti nekolicine koja nastoji poremetiti ravnotežu korektnog odnosa među sugrađanima koji, godinama, žive donekle funkcionalnim suživotom. Pri tom ne mislim na toleranciju susjeda/komšije, nego na suživot u punom smislu te riječi.
Unatoč tomu, na Središnjem spomen obilježju hrvatskim žrtvama Domovinskog rata, osvanuo je natpis „Armija BiH“…
Upitam se, prije svega, što je, uopće, poruka natpisa? Koja mu je svrha i konačni cilj? Potpisati uspjeh na imenima mrtvih? Unijeti nemir? Strah?
Znamo dobro od čije ruke i pod čijim vodstvom je ugašen svaki od života čije ime se nalazi na Središnjem spomen obilježju. Znamo dobro i kojem broju tih žrtava su institucije Bosne i Hercegovine uskratile pravo na pravdu, kao i koliko nekažnjenih pripadnika „oslobodilačke“ Armije BiH sjedi u tim istim institucijama.
Znamo dobro i koliko je siročadi ostalo za svakim od uklesanih imena.
Znamo, doduše, i koliko je onih koji su profitirali na tim istim uklesanim imenima, ali ono što najbolje znamo jeste da, unatoč svemu što jako dobro znamo, najbolje znamo – živjeti dalje. Funkcionalnim suživotom.
Dakle, što je cilj natpisa bez konkretne poruke?
Ne rješavaju li se političke frustracije konkretnim političkim potezima i demokratskim procesima? Zar je toliko teško razumjeti osnove sustava unutar kojeg funkcioniramo ili je vrhunac kapaciteta političke borbe sprej i vandalizam? Devijacija i neodgoj? Frustracija i nesposobnost argumentacije i artikulacije?
Ovo je sramotna demonstracija unutarnjih kapaciteta samog počinitelja. Institucije počinitelja, svakako, trebaju pronaći i u skladu s učinjenim i pravno procesuirati. A vlasti… Pa jedino pametno što lokalni lideri mogu napraviti jeste javno osuditi ovaj način „političkog“ aktivizma, jer, ponajviše štete donosi – upravo njima.
Natpis je, u međuvremenu, otklonjen sa spomen obilježja, a jedina poruka koju je uspješno poslao, zasad, jeste žalosno saznanje da unutar jedne funkcionalne lokalne zajednice postoji pojedinac koji razmišlja na ovaj način…
Negacija žrtve je vrhunac izostanka empatije, a jedini put otud je – put ka mržnji.
Dnevnik.ba
wpDiscuz
