Slobodan ‘Mike’ Pavlović, koji je osnovao najveće privatno sveučilište u Bosni i Hercegovini u blizini svog rodnog sela Popovi na granici sa Srbijom, nije ni profesor ni akademik, a nema ni djece, pisao je Centar za istraživačko novinarstvo 2016. .
Emigrirajući u Chicago, bosanski Srbin Pavlović otkrio je način da se obogati na tamošnjem nedovoljno reguliranom tržištu nekretnina.
U domovinu se vratio neposredno prije izbijanja rata 1992. godine s velikom i revolucionarnom idejom. Ovaj bombastični i kontroverzni biznismen, po uzoru na izvršnog direktora Microsofta Billa Gatesa, prihvatio je izgradnju cijelog grada.
Odlučio se baviti i obrazovanjem, jer Slobomir sveučilište zauzima važno mjesto u grandioznoj ideji pretvaranja livade kod Popova u grad mira – Slobomir.
Naziv mjesta, koje bi trebalo dodatno učvrstiti veze BiH i Srbije, dolazi od spajanja imena bračnog para Pavlović – Slobodan i Miroslava.
No, dok je prva generacija od 800 studenata trebala diplomirati 2007. godine, izgradnja grada zaostajala je. Iako se 68-godišnji Pavlović hvalio da je u dobroj formi, jer svako jutro ustaje u 6 sati kako bi vježbao i priznaje da “samo Bog zna hoće li doživjeti Slobomir izgrađenog do kraja”.
Na web stranici Slobomir je prikazan kao napredan grad od 30.000 stanovnika, sa sportskim centrom, neboderom i stambenim zgradama.
Na crkvi u Popovima, čiju su izgradnju financirali Pavlovići, nalazi se kamena ploča s njihovom posvetom.
Srpska pravoslavna crkva odlikovala ga je Ordenom Svetog Save, a dobio je i odlikovanje Srpske dobrovoljačke garde. Često ukrašava svoje zgrade pločama s ugraviranim njegovim imenom i likom. Pavlović voli fotografirati.
Iako na prvi pogled izgleda ekscentrično sa svojom dugom sijedom kosom i skupim odijelima, ovaj biznismen utjelovljuje sliku čovjeka koji je sa svojih deset prstiju stvorio sve što ima u životu.
“Vjerujem u sebe i svoj uspjeh”, zaključuje Pavlović na kraju svoje autobiografije “Kako sam uspio”, koju je napisao 1999. godine. Kaže da je nastavak u pripremi.
Pavlović je prešao dug put otkako je sredinom 1980-ih pušten iz saveznog pritvora u Chicagu.
Snovi o uspjehu i Tarzan
No, Pavlović voli reći da priča o njegovom uspjehu počinje mnogo ranije, kada je kao dječak držao ovce i krave na livadama u Popovima.
Sjeća se kako je tada sanjao da će jednog dana sagraditi ćupriju na divljoj Drini.
Zamišljao ga je kao dotrajali viseći most sličan onom koji je Tarzan napravio u svojoj džungli u filmu.
U šali kaže da je uspjeh premašio sva njegova očekivanja.
Kao četvrto od sedmero djece, reći će da nije imao idilično djetinjstvo.
Njegov otac, koji je bio zatvoren zbog svoje antikomunističke pripadnosti, odigrao je presudnu ulogu u njegovoj odluci da ode u Ameriku.
Prema Pavlovićevoj autobiografiji, nakon odsluženja vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sredinom šezdesetih seli se u Ameriku s 40 dolara u džepu.
Tada nije govorio ni riječ engleskog, a voli se šaliti kako ga još uvijek uči.
No, leteći u avionu iznad Amerike, pred Pavlovićem se otvorio svijet poslovnih i trgovačkih centara između kojih su se nizale rijeke automobila.
Shvatio je, prisjeća se kasnije, da je došao na pravo mjesto i da ovdje može uspjeti.
Tako je i bilo. Svoj prvi posao i buduću životnu partnericu pronašao je u tvornici u Chicagu. Također Jugoslavenka, Miroslava ga je isprva odbila, da bi se kasnije predomislila i ipak se udala za njega.
Počeo se školovati za inženjera elektrotehnike, upisao studij poslovnog menadžmenta, dok jednog dana, kaže, nije otkrio tajnu poslovanja s nekretninama.
Shvatio je da se novac uložen u nekretnine višestruko vraća.
Pavlović u autobiografiji i razgovorima s novinarima objašnjava kako je uz predujam od 2.000 dolara ušteđevine i 10.000 posuđenih od brata, tasta i drugih podigao kredit u banci i kupio zgradu od šest stanova za 60.000 dolara. Renovira ju i nakon šest mjeseci prodaje za 130.000 dolara.
Trik je, kaže, bio da sam sebi proda zgradu. U tome je bila važna njegova tvrtka Hillcrest Real Estate.
Zgrada od 130.000 dolara bila je dovoljna garancija bankama da mu daju još veće kredite kojima je otplatio stare dugove i kupio veću zgradu s 38 stanova.
Kupujući jednu po jednu zgradu, rekao je Pavlović, uredit će ih promjenom prozora i krovova, nakon čega će uslijediti povećanje stanarine.
Na taj način zgrade su naglo dobile na vrijednosti, ali ih on nije prodao, već ih je zadržao da bi se same isplatile.
To mu je otkriće, kaže Pavlović, pomoglo uspostaviti obrazac koji će slijediti tijekom svoje poslovne karijere.
Ulaganje posuđenih sredstava u nekretnine i širenje poslovanja preprodajom lekcije su koje želi prenijeti mladima u BiH kroz svoje sveučilište i banke u čijem je vlasništvu.
U autobiografiji on objašnjava da su poznavanje kreditnog sustava financiranja i brz obrt novca ključ za podizanje životnog standarda.
Međutim, početkom osamdesetih, nakon gotovo dvadeset godina provedenih u Americi, sreća će Pavloviću okrenuti leđa.
Čvrst poput stijene u sukobu sa zlim ljudima
U svojoj autobigrafiji od 62 strane, Pavlović posvećuje samo jedan paragraf periodu od pet godina u kojem je, kako je napisao, „otkrio stvarnu dubinu ljudske mržnje i zlobe“, dok se „branio od zlih ljudi i nepravednih optužbi“.
Upitan o tom paragrafu, on će novinarima Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) reći: „To je bilo prije više od 20 godina. Ne želim da razgovaram o tome.“ Kako kaže, radije se okreće budućnosti.
Na požutjelim novinskim člancima iz tog vremena spominju se kriminalne prijave protiv njega.
Pavlović kaže za CIN:
„Nikada nisam uradio ništa u suprotnosti sa svojom savešću. Hteli su da me unište. Sve je izašlo na videlo. Nisam bio kriv.”
CIN je u arhivama američke države Ilinois pronašao dokumente sa suđenja Pavloviću, proučavajući i transkript njegovog svjedočenja.
Zamoljen za komentar, Pavlović pristaje da kaže “nekoliko rečenica“: bio je žrtva advokata i srpskih iseljenika koji su mu zavidjeli na uspjehu.
Rekao je da su mu rivali „smestili.“
Te 1982. godine, tim federalnih agenata se obraća Pavloviću, pod krinkom kupaca zainteresiranih za skupe nekretnine i spremnih da plate u gotovini.
Njegov odvjetnik, nastavlja priču Pavlović, pripremio je strategiju za prihvat višemilijunskih gotovinskih iznosa:
novac će se deponirati na većem broju bankovnih računa u iznosu manjem od 10.000 dolara. Istražni organi su ovo nazivali pranjem novca, dodaje Pavlović.
Pavlović je 1986. godine pozvan da svjedoči pred američkim Okružnim sudom pod sumnjom da je primio 1,3 milijuna dolara koje je trebalo deponirati na račun u švicarskoj banci.
Transkript njegovog svjedočenja otkriva da je on mislio da su ljudi od kojih je dobio novac trgovci drogom. Pavlović danas govori o toj epizodi: „Vidite, moj odvjetnik je rekao ‘Mike, ne možeš se boriti, bolje je da prihvatiš’ i ja sam rekao: OK.“
On dodaje da je osuđen na uvjetnu kaznu, da nije bio u zatvoru i da više nikada nije došao u sukob sa zakonom. Odsad igram otvorenih karata.
Optužbe Federalnih istražnih organa
John Loftness, glavni glasnogovornik središnje regije američkog biroa za otvaranje u Kansas Cityju u Missouriju, izjavio je da je Pavlović bio osuđen na šest mjeseci zatvora, ali mu je kazna smanjena za dva mjeseca zbog dobrog vladanja. Dio kazne je odslužio u Metropolitan Centru u Chicagu, ostatak u domu za resocijalizaciju, odakle je pušten 22. ožujka 1988. godine.
Loftness kaže da u dokumentima iz arhive biroa stoji da je Pavlović priznao krivicu za djelo „lažnog svjedočenja pred sudom ili porotom“.
Sudski dokumenti navode da su njegovo priznanje i presuda bili dio nagodbe koju je Pavlović sklopio sa tužiteljstvom nakon što je otkriven u toj operaciji federalne policije.
Ovaj tajkun koji se obogatio trgujući nekretninama, također se u sudskim arhivama spominje kao član grupe od pet ljudi iz Chicaga optuženih za pokušaj podmetanja požara u zimu 1981. godine.
Radilo se o oronuloj stambenoj zgradi koja je prethodno osigurana na veliki iznos. Petorka je tijekom suđenja ispričala različite verzije o njihovoj ulozi u spomenutom događaju.
Paljevina je bila nespretno izvedena. Sudski dokumenti navode da je, dok je vlasnik zgrade pokušavao da istjera stanare, palikuća dva puta bezuspješno pokušavao da zapali zgradu da bi ga na kraju nekoliko stanara uhvatilo kako prosipa benzin. Istražni organi su rekonstruirali događaje:
Pavlović, koji je ranije prodao zgradu jednom od suučesnika, osigurava visok iznos osiguranja na zgradu, te sa 9.000 dolara pomaže bijelom saučesniku nakon podmetanja požara.
U tijeku procesa Pavlović pristaje da promijeni neke od navoda iz ranijih svjedočenja i prebacuje krivicu na druge. Tijekom njegovog pojavljivanja u sudu u martu 1986. godine, postavljeno mu je pitanje: “Da li ste lagali?”
„Nisam lagao“, rekao je Pavlović. „Nisam rekao istinu“.
“Objasnite kako nije laž ne reći istinu“, pitali su ga.
“Na to ne mogu odgovoriti“, rekao je Pavlović, navodi se u transkriptu sa suđenja.
U sudskim zapisima se spominje i događaj iz 1982. godine u kojem federalni agenti prerušeni u narko dilere tvrde da su Pavlović i njegov odvjetnik prihvatili njihovu poslovnu ponudu.
U optužnici stoji da je Pavlović pristao prebaci 1,3 milijuna dolara zarađenih od trgovine drogom na račun u švicarskoj banci. Novac je trebao biti prebačen u manjim iznosima kako se ne bi privukla pažnja američkih vlasti. Dokumenti još navode da je počeo da obavi posao za proviziju od 5 posto.
Prema transkriptu, Pavlović je na svjedočenju tijekom procesa u američkom okružnom sudu 1986. godine rekao: “Da, uzeli smo novac da bi ga prebacili u Švicarsku. To je istina.”
Još jedna optužnica za pranje novca podignuta je protiv Pavlovića i njegovog odvjetnika između 1983. i 1984. godine.
I u ovom slučaju, prema optužnici, federalni agenti su se Pavloviću predstavljali kao kriminalci. Tom prilikom agenti su Pavloviću i njegovim suradnicima dali 2,2 milijuna dolara koje bi oni, uz proviziju, trebali prebaciti na račune u švicarskim bankama.
Kako bi se izbjegla pitanja o podrijetlu novca, ukupan iznos je prebačen u transakcijama manjim od 10.000 dolara. Novac je prvo položen u banku u američkoj državi Indiana. U međuvremenu, posrednik u Jugoslaviji, koji se u optužnici spominje kao diplomat, prebacio je novac u Švicarsku u banku u Skoplju. Na kraju se taj “zajam” vraća iz prethodno položenog iznosa u američkoj banci, čime se zatvara krug.
Tada je Pavlović zadnji put došao pod zakon. Patricia Kelly, profesorica poslovne ekonomije na Sveučilištu u Washingtonu, koja je pristala raditi na Sveučilištu Slobomir nesvjesna Pavlovićeve prošlosti, kaže da joj je vlasnik sveučilišta rekao da je uključen u suočavanje s lošim ljudima i iz toga je izvukao pouku.
Nedugo nakon što je pušten iz saveznog pritvora, a prije početka rata u Bosni i Hercegovini, Pavlović je prvi put posjetio rodni grad. Reći će da vrijeme posjeta nije bilo motivirano željom da napusti Chicago zbog prevladavanja problema. Ima dvojno državljanstvo i od tada je često putovao između Sjedinjenih Država i Bosne i Hercegovine, poslujući s obje strane Atlantika.
Dragan Mikerević, bivši premijer RS i profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci, kaže da ga Pavlovićeva prošlost ne zanima. Bitno je, smatra, da je Pavlović investirao u Republiku Srpsku.
“Ne zanima me kako je Pavlović zaradio”, kaže Mikerević. “Ako je nešto sumnjivo, neka to istraže SIPA i Interpol. To je njihov posao.’
Ugledni privrednik u RS
Slobodan Pavlović je izgradio most na Drini kako bi fizički spojio Srbe u Srbiji sa Srbima iz svoje domovine.
Jedan od prvih Pavlovićevih poslovnih poduhvata u RS bila je izgradnja mosta na Drini, o kojoj je maštao kao dječak.
Političari su ga nagovarali da otvori tvornice, ali Pavlovićev most dug 400 metara za njega je bio više od ulaganja.
Pavlović je nastavio ulagati u objekte simboličkog značaja: izgradio je i spomenik srpskom junaku, vojvodi Ivi od Semberije. Financirao je i izgradnju pravoslavne crkve Hristovog uskrsnuća u Popovima, uz zgradu u kojoj on i svećenik imaju stanove.
U jeku rata između Srba, Hrvata i Bošnjaka 1992. godine, srpski premijer dr. Radoman Božović održao je govor na proslavi otvaranja Pavlovićevog mosta.
“Želim da pozovem na jedinstvo i slogu svih građana Srbije, i čitavog srpskog naroda, na jedinstvo u ključnim nacionalnim interesima i ciljevima i razlikama u političkim stavovima i političkom razumijevanju (). Ovim projektom gospodin Pavlović je dokazao da se narod na obje obale rijeke Drine nikada ne može razdvojiti niti zaboraviti.”
Istovremeno, Pavlović je otvoren i oprezan u pogledu svog srpskog ponosa u ovoj podijeljenoj zemlji. Kaže da su ga neki novinarski izvještaji iz pretežno muslimanske Federacije BiH pogrešno predstavili kao srpskog nacionalista.
“Nisam član Komunističke partije. “Nisam niti četnik”, rekao je. On ne daje priloge političkim strankama, ali ako netko ima dobar program, spreman je pomoći.
Pavlović je u Doboju sagradio sinagogu, a njegovo sveučilište prima studente iz svih etničkih grupa, pa čak i, ističe, kineske studente.
Pavlović je tijekom rata unajmio dva američka pravnika da sa dužnosnicima RS-a sastave nacrt deklaracije o neovisnosti i ustava u američkom stilu. Njihov prijedlog iznio je čelniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, koji je pohvalio nacrt i izrazio žaljenje što ga skupština nije prihvatila.
Pavlović je tada rekao da on ne predstavlja podjelu BiH. Što se tiče Karadžića, on i dalje smatra da je ovaj liječnik kao čovjek gurnut u rat koji nije želio, stoji u tekstu CIN-a napisanom 2016. godine.
Podsjetimo, Slobodan Pavlović, vlasnik “Pavlović banke”, poginuo je sinoć u prometnoj nesreći u Americi.
wpDiscuz
