U čovjeku koji vjeruje u pravdu i zakon, pobjeda Ive Miličević i njenih sumještana protiv 200 milijuna eura teškog projekta vjetroparka “Poklečani” izaziva ono što se rijetko viđa u BiH: nadu. Nadu da se, usprkos medijskoj tišini, institucionalnim sabotažama i izostanku političke volje, nepravda ipak može pobijediti.
Vrhovni sud FBiH u travnju 2025. presudio je protiv izgradnje vjetroparka, poništivši urbanističku suglasnost zbog ozbiljnih nepravilnosti. Presuda je stigla nakon višegodišnje borbe koju su mještani vodili sami, bez medija, bez političkog zaleđa, bez stranaka. Samo s vjerom u istinu.
Projekt je predviđao 20 turbina ukupne snage 132 MW, na svega 270 metara od prvih kuća i 150 metara od groblja. U Bavarskoj je zakonom propisan razmak od 1000 metara. No BiH nije Bavarska. Ovdje možete minirati zemlju i nad izvorima pitke vode, jer vam to odobrava ministarstvo koje se tri mjeseca ranije slagalo s procjenom da studija utjecaja na okoliš – ipak treba. Pravna sigurnost? U Poklečanima zvuči kao vic.
Slučaj “Poklečani” pokazuje sav jad domaće politike i vladavine prava: projekt vrijedan 200 milijuna eura financiran je i iz fondova EU (103 milijuna kredita EIB-a, 43 milijuna bespovratnih sredstava EU). Bez studije utjecaja na okoliš. Bez suvislog dijaloga s lokalnom zajednicom. Bez razmjene zemljišta. Bez transparentnosti. U jednoj vodozaštitnoj zoni. S detonacijama. I bez sluha.
Iva Miličević i njezini susjedi nisu tražili ništa više od toga da ih se čuje. Kad već ne možeš spriječiti “razvojne” projekte, barem saslušaj one koji tamo žive. Umjesto toga, iz Elektroprivrede su poslali jedan mail. Iz Općine Posušje dobili su odluku o javnom interesu, koja je otvorila vrata izvlaštenju njihove djedovine.
Na sreću, u Poklečanima postoji ono Čega drugdje nema: zajednica. Organizirali su se, svatko je dao što zna: pravnici, inženjeri, bioinženjeri, šumari, bankari, svi. I pobijedili. Pokazali da ni Bruxelles ni Sarajevo nemaju pravo ignorirati ljude zato što nisu bučni.
Ovaj slučaj nije samo pravna presuda. Ovo je kulturološki, civilizacijski i duhovni znak: suhozidi su baština, izvori vode su svetinja, groblja nisu zgrade. Priroda nije resurs za eksploataciju, već Božji dar. Uništiti tu logiku znači uništiti temelje zajednice.
I zato, kako god se nastavila ova borba (jer nastavlja se), Poklečani će ostati simbol. Simbol da se može. Da nije sve izgubljeno. I da David ponekad i u BiH obori Golijata.
wpDiscuz
