Tko će se prije ujediniti, liberali ili nostalgična desnica?

Nakon održanih izbora za Europski parlament, u medijski prostor pušteni su probni baloni o mogućem ujedinjenju političkih grupacija lijevo i desno od HDZ-a, političkih stranaka na liberalnom centru i političkih grupacija kojima je i danas gotovo jedina točka okupljanja nostalgija prema endehazijskom nasljeđu. Koalicije i stranke koje sebe smještaju u građanski centar na ovim izborima zajedno su dobile podršku 12,67 posto birača, a samo je Amsterdamska koalicija, prvenstveno zahvaljujući glasovima u Istri, prešla izborni prag i osvojila jedan mandat.

Nostalgična i klerikalna desnica zbirno je dobila povjerenje 17,29 posto birača, ali i taj zavidan rezultat donio je samo jedan zastupnički mandat koaliciji čiju je listu predvodila Ruža Tomašić. Kako su HDZ i SDP sa 22,72 posto odnosno 18,71 posto glasova osvojili po četiri zastupnička mandata mnogi koje vole zajedno zbrajati babe i žabe krenuli su u izračun budućih mandata ovih danas fragmentno podijeljenih dijelova političkoga spektra.

GOSPOĐA TOMAŠIĆ SE NE ODRIČE SVOJIH MLADENAČKIH IZJAVA

HDZ je u protekla tri desetljeća na ovaj ili onaj način kontrolirao onaj dio biračkoga tijela kod kojega prošloga tjedna objavljena slika dvadesetogodišnje Ruže Tomašić u uniformi Ženske ustaške loze izaziva ushit i radosno uzbuđenje. Njihovom uhu draga je i pjesma koju je u Kanadi 10. travnja 1987. godine Ruža Budimir, danas Tomašić, krasnoslovila u čast i slavu ustaškoga poglavnika. Na kraju, a ponajviše zbog sličnoga krasnoslovlja, gospođa Tomašić i jest dobila podršku za svoj treći zastupnički mandat u Europskom parlamentu.

Za razliku od Zlatka Hasanbegovića, koji je na početku svoga ministarskog mandata u veljači 2016. dao izjavu kako su “ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza već da predstavljaju i najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda” i da “njihova sjena i zloduh još do danas stoje nad hrvatskim narodom”, Ruža Tomašić i dalje postojano brani “obične ustaše”. Gospodin Hasanbegović istom se prigodom odrekao svojih izjava iz mladenačkog razdoblja, a gospođa Tomašić je prije nekoliko dana javno ustvrdila da se “ne odriče običnih ustaša koji su se borili za svoj dom”, da nikad ne bi dozvolila napade na “ustaški pokret do 1941.” te da je “ustaški pokret jedno, a NDH je drugo.”

VELIKA INTELEKTUALNA RAZLIKA IZMEĐU DVIJE IKONE DESNICE

Iz tih nekoliko rečenica vidljiva je razlika u intelektualnim kapacitetima i obrazovanju dviju ikona hrvatske nacionalističke desnice. Zlatko Hasanbegović, bez obzira na permanentno javno zalaganje za drugačije čitanje povijesnih činjenica, nikada ne bi mogao izgovoriti ovakve notorne nesuvislosti kojima je punjen dio proustaškog emigrantskog tiska nakon Drugog svjetskog rata.

Osim toga, Hasanbegović kao povjesničar predobro zna kakva je bila ideologija i karakter ustaškog pokreta do 1941. godine pa vjerojatno ne bi dovodio svoju struku u pitanje inzistiranjem na navodnim razlikama između prijeratnih ustaša i njihovih ratnih nedjela.

KOALICIJA EKSTREMNE DESNICE JE I DALJE MOGUĆA

Ali to ne znači da su buduće predizborne koalicije između Ruže Tomašić i Zlatka Hasanbegovića isključene. Gospođa Tomašić svoje je političke ambicije sigurno zadovoljila i njena buduća savezništva na domaćoj političkoj sceni više će ovisiti o njenom odnosu s HDZ-om, nego o rivalstvu i uspjehu u borbi za predvodničko mjesto na nostalgičnoj nacionalističkoj desnici. Možemo sa sigurnošću zaključiti da je jedina prepreka koaliciji svega iole prepoznatljivoga smještenoga desno od HDZ-a sam HDZ.

Ako Andrej Plenković bude u prigodi voditi HDZ i na narednim parlamentarnim izborima onda će i takva koalicija moći polučiti određeni izborni uspjeh. U slučaju da Plenković zbog ovih ili onih razloga prepusti svoje mjesto nekom od svojih oponenata, HDZ će se vratiti svom oprobanom receptu široke integracije državotvornih snaga i eliminacije pojedinih neobuzdanih i radikalnih ridikula.

O istome ishodu ovisan je i uspjeh moguće konsolidacije centrističkih i liberalnih stranaka i strančica. Pokušaj Andreja Plenkovića da osvoji dio političkog centra propao je prije negoli je ozbiljno i započeo, prvenstveno zbog njegove nevoljkosti da se jasno odrekne ključnih povijesnih i tradicijskih vrijednosti HDZ-a: klijentelizma i nacionalizma. Ponavljanje mantre o HDZ-u kao stranci desnoga centra nije bilo dovoljno za nove birače, a otjeralo je dio starih u krilo promotora endehazijskih i inih vrijednosti.

UJEDINJENJE DESNICE OVISI O IGRI PRIJESTOLJA U HDZ-U

U slučaju da se HDZ, naravno bez Andreja Plenkovića, i retorički vrati onamo gdje ga žele vidjeti upravo ti birači, vrlo je vjerojatna vrlo široka predizborna koalicija pismene, pristojne i prestrašene Hrvatske. Ako Andrej Plenković još neko vrijeme ipak ostane u Hrvatskoj, frontovski “PPPH” model neće biti potreban te se realno stvaraju uvjeti za konsolidaciju političkoga centra koji bi imao šansu samostalno polučiti ograničen uspjeh na parlamentarnim izborima.

Ključni preduvjet je ujedinjenje svih liberalnih opcija pod kišobranom jednoga prepoznatljivog brenda te izbor prvoga među jednakima bez dvojbene političke prtljage iz sadašnjih i prošlih vremena. Šanse za ostvarenje takvoga scenarija nisu naročite, ponajviše zbog poslovične razbarušenosti liberalnih prvaka i njihovih, počesto prevelikih ega.

NIJE PROBLEM U TRŽIŠTU NEGO U ONIMA KOJI GA NISU KADRI OSVOJITI

Potrebno je još jednom ponoviti, udruživanje desnih nostalgičara ovisno je o konačnom ishodu trenutnih igara prijestolja u HDZ-u te će oni koji žele njihovu predizbornu koaliciju morati postati, ako već nisu, fanovi Andreja Plenkovića. Njegovo eventualno povlačenje na europski položaj značit će samo još jedan neuspjeli, već viđeni scenarij za sve smještene desno od HDZ-a.

Kongres ujedinjenja svih liberala Hrvatske ne ovisi samo o nastavku karijere Andreja Plenkovića, niti samo o realizaciji gore spomenutoga preduvjeta, on ovisi i o javnom priznanju trenutnih lidera liberalnih političkih stranaka da u Hrvatskoj nijedna od njih, bez obzira da li se takvom smatra ili se samo tako zove, ne uživa spomena vrijednu podršku birača. Istovremeno, barem petnaest do dvadeset posto građana smješta sebe u politički centar. Znači, nije problem u tržištu, ono itekako postoji, problem je u onima koji ga nisu kadri osvojiti.

Goranko Fižulić l telegram.hr