Čitav tim najvećih stručnjaka vodio je tešku borbu za život doživotnog predsjednika Jugoslavije
Prošla su gotovo četiri desetljeća od smrti “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita, a legende o njegovim posljednjim trenucima i danas se isprepliću s istinom. Titova bolest i posljednji dani života bili su obavijeni velom tajne što omogućuje mnogima da govore kako su ga posjećivali ili čak i razgovarali s njim. Predrag Lalević, dugogodišnji Titov osobni liječnik, kasnije će govoriti da su to sve izmišljotine jer je Broz bio uspavan od 26. veljače, iako to ne piše nigdje u izvještajima.
Koliko je važna bila svaka odluka o Titovom liječenju u posljednjim danima njegovog života vjerojatno najbolje govori jedan trenutak kad se raspravljalo o amputaciji noge tadašnjeg šefa Jugoslavije. Čitav državni vrh slušao je izlaganje liječničkog savjeta da bi na kraju moćni šef tajnih službiStane Dolanc rekao: “Znamo da je situacija teška, znamo da može umrijeti i prije nego počne amputacija, ali ja vam jamčim da nema čovjeka koji će uprijeti prstom u vas”.
Rasprava je vođena zato što je postalo očito da gangrena i smanjena cirkulacija ugrožavaju Titov život. Ranije je on govorio da će “dolje ići samo u jednom komadu”, ali prilikom jednog previjanja je vidio u kakvom je stanju noga i rekao liječnicima da mogu raditi što žele.
Kritike na račun Titovog liječenja, koje je trebalo biti najbolje moguće pa su zbog toga pozvani i neki strani stručnjaci, iznio je prije nekoliko godinaMilomir Stanković u knjizi “Tito – između života i smrti”. Tvrdi Stanković da se kasnilo s operacijom arterije lijeve noge, a i da je sama amputacija noge kasno izvedena.
“Pozvani strani stručnjaci nisu bitno pomogli konziliju, jer svaki je predlagao drugačije liječenje. Dr. Marat Knjazev iz Moskve je predlagao da se liječenje nastavi medikamentima, a dr. Michael DeBakey iz Houstona je sugerirao amputaciju”, kazao je Stanković.
Liječnik Lalević, kirurg i anesteziolog koji je tijekom 16 godina sa Titom bio na 106 putovanja u inozemstvu, opisao je ranije za srpski Telegraf zadnja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.
Lalević je bio dio konzilija koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala. On je učinio ono po čemu će zauvijek biti spominjan u povijesti nekadašnje države – ugasio je aparate koji su Tita održavali na životu.
“U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, nakon izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog tlaka koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilija, dežurni liječnici, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio“, priča Lalević.
Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj, a to je prema njegovim riječima bio i kraj Titovog života.
Pred sami kraj života je Tito bio upao u nekakvu groznicu pa je počeo pjevati na ruskom jeziku i sanjati Kineze.
Lalević je opisao i sam čin službene smrti Tita:
“Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu crtu, znak da je srce prestalo kucati. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konziliju, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pacemaker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu”, ispričao je Lalević.
Express.hr
Koliko je važna bila svaka odluka o Titovom liječenju u posljednjim danima njegovog života vjerojatno najbolje govori jedan trenutak kad se raspravljalo o amputaciji noge tadašnjeg šefa Jugoslavije. Čitav državni vrh slušao je izlaganje liječničkog savjeta da bi na kraju moćni šef tajnih službiStane Dolanc rekao: “Znamo da je situacija teška, znamo da može umrijeti i prije nego počne amputacija, ali ja vam jamčim da nema čovjeka koji će uprijeti prstom u vas”.
Rasprava je vođena zato što je postalo očito da gangrena i smanjena cirkulacija ugrožavaju Titov život. Ranije je on govorio da će “dolje ići samo u jednom komadu”, ali prilikom jednog previjanja je vidio u kakvom je stanju noga i rekao liječnicima da mogu raditi što žele.
Kritike na račun Titovog liječenja, koje je trebalo biti najbolje moguće pa su zbog toga pozvani i neki strani stručnjaci, iznio je prije nekoliko godinaMilomir Stanković u knjizi “Tito – između života i smrti”. Tvrdi Stanković da se kasnilo s operacijom arterije lijeve noge, a i da je sama amputacija noge kasno izvedena.
“Pozvani strani stručnjaci nisu bitno pomogli konziliju, jer svaki je predlagao drugačije liječenje. Dr. Marat Knjazev iz Moskve je predlagao da se liječenje nastavi medikamentima, a dr. Michael DeBakey iz Houstona je sugerirao amputaciju”, kazao je Stanković.
Liječnik Lalević, kirurg i anesteziolog koji je tijekom 16 godina sa Titom bio na 106 putovanja u inozemstvu, opisao je ranije za srpski Telegraf zadnja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.
Lalević je bio dio konzilija koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala. On je učinio ono po čemu će zauvijek biti spominjan u povijesti nekadašnje države – ugasio je aparate koji su Tita održavali na životu.
“U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, nakon izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog tlaka koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilija, dežurni liječnici, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio“, priča Lalević.
Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj, a to je prema njegovim riječima bio i kraj Titovog života.
Pred sami kraj života je Tito bio upao u nekakvu groznicu pa je počeo pjevati na ruskom jeziku i sanjati Kineze.
Lalević je opisao i sam čin službene smrti Tita:
“Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu crtu, znak da je srce prestalo kucati. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konziliju, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pacemaker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu”, ispričao je Lalević.
Express.hr
wpDiscuz