Reportaža portala Deutsche Welle o proslavi Božića u Kraljevoj Sutjesci i prikaz povijesne vrijednosti franjevačkog samostana
“Božić je, a u duši jedna praznina. Nema, mladost je otišla”, započinje svoju priču Ivica Šanjić, u Kraljevoj Sutjesci znan kao Papec. Tradicija se ipak nastavlja, ljudi idu na misu polnoćku, poslije se ide kući. Ipak, kako kaže Šanjić, “Božić se, vizualno, slavi kao prije, ali osjećaj nije isti. Konkretno kod mene – imam četvero djece i Božić više nije isti bez njih”. Jedan sin mu, kako kaže, živi u Kaknju, a drugi je u Njemačkoj. Jedna kći mu živi u Engleskoj, druga u Hrvatskoj, a on i supruga Božić dočekuju sami.
“Okiti se božićna jelka, to jest krizban (Christbaum- božićna jelka), ali moja žena i ja smo sami, sve je ovaj rat uništio”, sjetno govori Šanjić. Pokazuje kuće u susjedstvu, dok se oko njega igraju dva psa koje je, veli, uzeo sa ulice, da mu prave društvo. U 13 kuća u centru Kraljeve Sutjeske, pojašnjava, živi tek sedam ljudi.
Nad krajem se izdiže impozantna građevina: franjevački samostan i crkva Sv. Ive Krstitelja, jedan od tri najveća i najstarija samostana u BiH koji baštine neprocjenjivu historijsku i kulturnu građu bosanske države još od 14. stoljeća.
Ljudi sve manje
Zimska idila (gotovo) bez ljudi
Sutješki kraj, kako za Deutsche Welle kaže gvardijan samostana fra Željko Brkić, “kroz povijest doživljava teška razdoblja, počevši od pada Bosne pod Osmansko Carstvo, vrijeme Bečkoga rata i vojnoga pohoda Eugena Savojskoga, kada su se dogodile i velike migracije stanovništva, te jedna duboka, neizlječiva rana koja je zadesila ovaj kraj, pogotovo narod ovoga kraja – ovaj nesretni minuli rat 90-ih godina”.
Navodi činjenicu da je u župi Kraljeva Sutjeska do rata 90-ih živjelo oko 12.500 ljudi, vjernika, dok taj broj danas iznosi oko 1.000. “Imamo vrlo mali broj mladih obitelji s djecom. Kada je u pitanju povratak, rekao bih da su ključne godine za taj povratak bile negdje 1998. do 2000. Godine, i oni koji su se mislili vratiti na ove prostore su to i učinili”, naglašava fra Željko i dodaje: “Ono što ja stalno naglašavam i ovdje ljudima i posjećujući naše ljudi vani, u dijaspori, da opstanak naroda na ovom prostoru isključivo ovisi o nama samima. Koliko mi budemo imali želje i htijenja da opstanemo ovdje, tako će se i dogoditi.”
Kaže kako razumije da danas mlade obitelji, “mladi ljudi, ne samo odavde, nego iz cijele BiH, odlaze trbuhom za kruhom”. “Neki kažu da je razlog materijalne naravi, iako ne bih rekao da je to isključivo razlog zašto ljudi odlaze, nego da je to postalo i jedna vrsta trenda da je negdje tamo drugdje bolje nego ovdje.”
Međutim, dodaje on, “kad odu tamo uvjere se da ipak nije tako, da to ne ide tako lako, da čovjek tamo treba uložiti puno više truda i napora”. Radovalo bi ga, kaže, kada bi starije generacije, koje su vani dugi niz godina, gdje su stekli mirovine, odlučile da se vrate, obnove obiteljske kuće, umjesto kupovine kuća možda na Jadranu, gdje provedu najviše 1-2 mjeseca godišnje. “I kad odemo iz zavičaja, zavičaj ne ode iz nas samih. Bez obzira bili mi u Münchenu, Beču ili bilo gdje drugdje, naši korijeni nas uvijek vuku tamo odakle smo potekli”, smatra fra Željko Brkić.
Božić za stare
Božić u lokalnoj crkvi
Obilježavanjem vremena došašća, odnosno adventa u Kraljevoj Sutjesci, ipak nije nezadovoljan. “Kao vjernička zajednica, mi smo se ovdje već pripravljali za Božić sa došašćem kroz ove četiri nedjelje. Ljudi su izrazito posjećivali mise zornice, što je jedan vid duhovne priprave za blagdan Božića”, kaže ovaj svećenik. Priznaje da se mahom radi o starijoj populaciji, od kojih mnogi Božić blaguju sami, premda je to blagdan obiteljskog okupljanja. Na misama ipak nisu sami, mole se, popričaju sa susjedima koji su možda isto tako sami kao i oni.
Unatoč tomu, tradicija se, priča župnik Brkić, nastoji održati. “Crkvena zvona pozivaju na Badnju večer i večeru koja se sastoji od tradicionalnih posnih jela. Specifične za ovaj kraj su kore od graha (kljukuša ili posna pogača iskomadana i prelivena grahom) koje se prave sa češnjakom i posna gibanica od oraha.”
“Tradicija je također da se Badnja večer započinje molitvom, nakon čega se pristupi večeri, a onda se ide na polnoćku koja se održava ovdje u našoj župnoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci i područnoj crkvi u obližnjim Ćatićima, gdje se uz domaće stanovništvo okupi i veći broj onih koji za Božić ipak dođu iz dijaspore”, kaže fra Željko.
Samostan iz vremena kraljeva
Fra Željko Brkić
Osim tradicije Božića, jedan od najstarijih samostana u BiH čuva i stoljećima prenosi kulturno-povijesnu ostavštinu srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva. Sam samostan sagrađen je na području prvotnog franjevačkog samostana, a uz same zidine, odnosno njihove ostatke, kraljevskog dvora dinastije Kotromanić.
“U blizini Kraljeve Sutjeske nalazi se i Bobovac, također kraljevski grad, međutim, u tom razdoblju srednjovjekovne Bosne razlika između Kraljeve Sutjeske i Bobovca bila je u tome što je Bobovac više bio vojna utvrda, na kojoj se čuvala srednjovjekovna kraljevska kruna, za koju znamo da su je se mnogi strani vladari željeli domoći, a Kraljeva Sutjeska je bila više administrativno, odnosno političko središte na tom dvoru, gdje su dolazila visoka državna izaslanstva, i tu su potpisivane neke od najznačajnijih srednjovjekovnih povelja iz toga razdoblja”, kazuje fra Brkić.
Brojne rijetke povelje iz tog vremena tek su mali dio zbirke muzeja i knjižnice samostana u Kraljevoj Sutjesci. “Sve su knjige vrijedne zbog svoje starine. Nalaze se pod zaštitom države, ali posebno među njima treba izdvojiti dvije vrijedne skupine. Prvu skupinu sačinjavaju inkunabule, ili prve tiskane knjige, tiskane do 1500. godine. U svijetu se čuva oko 400.000 inkunabula, a u BiH ih ima 53, od čega se čak 31 čuva u samostanskoj knjižnici u Kraljevoj Sutjesci”, naglašava fra Brkić.
Druga vrijedna skupina, dodaje, su Franciskalije – “djela poznatih bosanskih franjevaca koji su bili pisci i književnici, počevši od fra Matije Divkovića, koji se smatra začetnikom bosanske književnosti i čija su sva djela tiskana na bosančici, jednoj vrsti ćiriličnog pisma koje se zadržalo u uporabi do 18. stoljeća. Osim toga, u knjižnici samostana nalaze se i brojne izuzetno vrijedne teološko-filozofske knjige, ali i knjige drugih znanstvenih disciplina – matematika, fizika, kemija, biologija,…” Inače, pojašnjava fra Željko Brkić, “najvrjednije, najbogatije, najstarije knjižnice u BiH upravo se nalaze u franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, kao tri najstarija sačuvana samostana koji su neprekinuto, kontinuirano djelovali na ovim prostorima”.
Očuvati sjećanja
Kraljica Katarina
Na samom prilazu samostanu, kao i u samostanskoj crkvi, posebno mjesto zauzimaju spomenici kraljici Katarini Kosači. U znak sjećanja na nju, postavili su ih upravo franjevci.
“Premda se često kaže da je ona bila posljednja bosanska kraljica, zapravo je bila pretposljednja, jer je poslije nje bila još kraljica Mara. Kraljeva Sutjeska, osobito narod sutješkoga kraja još uvijek čuva tu živu uspomenu na dobru, plemenitu, kako je nazivaju, kraljicu Katarinu”, pojašnjava fra Brkić. Rodom iz Hercegovine, Herceg Stjepan Kosača odlučuje ju udati za kralja Stjepana Tomaša. Po udaji je, zajedno sa mužem, stolovala na Bobovcu, ali je, prema predaji, održavala izuzetno jake veze sa samostanom u Kraljevoj Sutjesci, a lokalne žene podučavala tadašnjim domaćinskim zanatima – tkanju i vezenju.
Prema riječima fra Željka, kraljica Katarina je bila toliko naklonjena franjevcima da je i sama pristupila trećem pučkom franjevačkom redu. Nakon dolaska turskih osvajača odlazi u izgnanstvo u Rim, gdje i umire uz posljednju želju “da ju Bosna nikada ne zaboravi”. “U spomen na to žene sutješkog kraja i danas nose na glavama crne marame, takozvane katarinke, koje simboliziraju znak žalosti za plemenitom kraljicom”, kaže fra Željko Brkić, a sjećanje na nju, eto, ne blijedi već stoljećima.
Fra Željko Brkić, gvardijan samostana u Kraljevoj Sutjesci, nada se da će tako i ostati, unatoč činjenici da je sve manje onih koji bi to sjećanje prenosili. Od nekada punog samostana, u kojem je do početka 70-ih godina djelovao i franjevački Novicijat, ostala su njih trojica, koji se podjednako brinu i za vjernike i za vrijedno nasljeđe koje taj samostan baštini. Nada se boljim vremenima, a Ivica Šanjić Papac, nada se daće se u punim kućama nekih narednih Božića ponovo pjevati, a ne “puštati božićne pjesme s gramofonskih ploča”, tek da podsjete na minula, neka bolja vremena. /dw.com/
wpDiscuz