Povijesni dokazi za postojanje Isusa iz Nazareta su osnovani i na široko prisutni. Tijekom promatranih desetljeća njegovog pretpostavljenog života, Isus je spomenut i od židovskih i od rimskih povjesničara, kao i u desecima kršćanskih spisa. Usporedimo li to s primjerice spominjanjem Kralja Arthura, koji je navodno živio oko AD500. glavni povijesni izvori za događaje iz tog vremena ne spominju Arthura, a on je prvi put spomenut tek 300 ili 400 godina nakon što je navodno živio. Dokazi oko Isusovog života nisu ograničeni samo na kasniji folklor, kao što je slučaj s Kraljom Arthurom.
Što nam kršćanski spisi govore?
Vrijednost ovih dokaza su da su istovremeno jako rani i jako detaljni. Prvi kršćanski spisi koji govore o Isusu su poslanice svetoga Pavla, a znanstvenici se slažu da su najraniji među tim spisima napisani 25 godina od Isusove smrti, dok detaljni biografski prikazi Isusa u Novom zavjetu evanđelja datiraju od nekih 40 godina nakon što je umro. To sve se pojavljuje još za života brojnih očevidaca, te daju opise koji se poklapaju s kulturom i zemljopisom prvog stoljeća Palestine. Također je teško zamisliti zašto bi kršćanski pisci izmislili takvu temeljitu figuru židovskog spasitelja u vrijeme i na mjestu koje je bilo pod upravom Rimskog carstva – gdje je bila jaka sumnja u judaizam.
Što nekršćanski pisci govore o Isusu?
Koliko nam je poznato, prvi autor izvan crkve koji spominje Isusa je židovski povjesničar Josip Flavije (Flavius Josephus), koji je napisao povijest židovstva oko AD93. On ima dvije reference na Isusa. Jedna od njih je kontroverzna, pošto se smatra da se je izmjenjena od strane kršćanskih pisaca (vjerojatno se misli na okretanje više negativnog pristupa Josipa Flavija Isusu u više pozitivan pristup), ali drugi spis Flavijev nije sumnjiv – radi se o referenci na Jakova, brata od “Isusa, takozvanog Krista” – kako je naveo Flavije.
Oko 20 godina nakon Flavija imamo rimske političare Plinija i Tacita, koji su upravljali s najviših pozicija rimske imperije na početku drugog stoljeća poslije Krista. Od Tacita saznajemo da je Isus bio pogubljen dok je Poncije Pilat bio rimski upravitelj zadužen za Judeju (AD26-36) i dok je Tiberije bio car (AD14-37) – izvješće je to koje potpuno korespondira s vremenskim okvirom iz samog Evanđelja. Plinije nam daje informaciju, da u doba kada je on bio namjesnik u sjevernoj Turskoj, kršćani štovaše Krista kao boga. Niti jedan od njih nije volio kršćane – Plinije piše o njihovoj „svinjoglavoj tvrdoglavosti” a Tacit naziva njihovu religiju destruktivnim praznovjerjem.
Jesu li stari pisci raspravljali postojanje Isusa?
Nevjerojatno, nikada nije bilo rasprava u starom svijetu o tome je li Isus iz Nazareta bio povijesna osoba. U najranijoj književnosti židovskih rabina, Isus je osuđen kao vanbračno dijete Marije i čarobnjaka. Među paganima su satiričar Lucian i filozof Celsus odbacili Isusa kao nitkova, ali ne znamo nikoga iz tog vremena, koji dovodi u pitanje je li Isus živio.
Koliko je sporno postojanje Isusa danas?
U nedavnoj knjizi, francuski filozof Michel Onfray govori o Isusu kao pukoj hipotezi, njegovo postojanje za njega je više kao ideja nego kao povijesna činjenica. Prije otprilike 10 godina, Jesus Project je bio postavljen u SAD-u; a jedno od glavnih pitanja za raspravu bilo je je Isus postojao.
Neki autori čak su tvrdili da je Isus iz Nazareta bio dvostruko nepostojeći, tvrdeći da su i Isus i Nazareth tek kršćanski izumi. Važno je napomenuti, međutim, da su dva glavna povjesničara koji su pisali većinu teza protiv tih “hypersceptical” argumenata bili ateisti: Maurice Casey (sa Sveučilišta Nottingham) i Bart Ehrman (University of North Carolina). Oni su dali teške kritike na “mit o Isusu”, nazivajući to pseudoteorijom. Ipak, nedavno istraživanje je otkrilo da 40% odraslih u Engleskoj nisu vjerovali da je Isus bio pravi povijesni lik.
Ima li arheoloških dokaza za Isusa?
Dio popularne konfuzije oko povijesnosti Isusa može biti uzrokovan čudnim arheološkim argumentima u odnosu na njega. Nedavno se pojavila tvrdnja da je Isus bio praunuk Kleopatrin, spominje se njegov lik na starim kovanicama, koje navodno, pokazuju Isusa koji kako nosi krunu od trnja. U nekim krugovima, još uvijek postoji interes za Torinsko platno. Papa Benedikt XVI izjavio je da je to nešto što „ ljudsko umijeće nije u stanju napraviti”.
Teško je naći povjesničara koji smatraju ovaj materijal kao ozbiljan arheološki podataka, no. izvori od strane kršćanskih, židovskih i rimskih pisaca čine najznačajniji dokaz.
Ovo obilje povijesnih referenci ostavlja nas bez sumnje da je Isus doista živio i umro.Što više zanimljivije pitanje – koji nadilazi povijest i objektivne činjenice jeste – da li je Isus umro pa potom oživio?
Guardian l prijevod (poskok.info)