UN je upravo pozdravio inicijativu partnerstva s tehnološkim divovima Facebook, Microsoft, Twitter i YouTube kako bi razvili rješenja za borbu protiv terorizma online. Ipak, kako se saznaju nove pojedinosti o nizu terorističkih napada na Zapadu, jesmo li možda previdjeli ljudski usredotočena rješenja i pristupe suprotstavljanju nasilnom ekstremizmu?
Posljednji napadi još jednom pokazuju skup obilježja koje dijele ekstremisti, koji sebe vide kao muslimanske mučenije. Dok su neki analitičari proširili svoje istrage izvan područja ideologije – crtanje demografskih paralela, na primjer – jedna ljudska osobina ostaje uglavnom neistražena: sramota.
Nakon što je upucao policajca i skrenuo niz autocestu u ukradenom vozilu, Ziyed Ben Belgacem nazvao je svoga oca. “Tata, molim te, oprosti mi. Zeznuo sam”, molio se. Otišao je u zračnu luku Orly u Parizu gdje je vojniku stavio pištolj uz glavu i zaprijetio: “Ovdje sam da umrem u ime Allaha … (…) Bit će smrti.”
Duhovne proturječnosti
Belgacemova agresivna i kaznena povijest uključuje trgovinu drogom, oružanu pljačku, krađu i primitak ukradene robe. Posmrtni toksikološki testovi otkrili su prisutnost alkohola, kanabisa i kokaina u krvi. Moguće je da je Belgacem bio jako svjestan, i duboko pogođen, tom kaotičnom moralnom neusklađenosti.
Salman Ramadan Abedi, nedavni bombaš samoubojica u Manchester Areni, bio je redoviti partijaner koji je pio votku i pušio marihuanu, prema izjavama svojih prijatelja. Moglo bi se tvrditi da je to pomoglo suočiti mu se s osjećajem kulturalnog raseljavanja kao odvojene, druge generacije, europskog useljenika. Osjećaj da nije dovoljno Libijac ni dovoljno Britanac. Također, budući da dolazi iz vjerske obitelji, piće i droge pojačavali su u njemu osjećaj srama.
Prošlog je ljeta Mohamed Lahouaiej-Bouhlel “odgovorio na poziv ISIS-a” vozeći kamion kroz feštu na Danu Bastille u Nici, ubivši 86 ljudi. Daleko od toga da je posvećen prakticiranju islama, kao što bi mnogi mogli sumnjati, jede svinjetinu i imao sklonost alkoholu, drogama i promiskuitetnom seksu s muškarcima i ženama, prema dokazima koje je prikupila policija.
To ne zvuči kao stil života odabira samoubilačkih napadača koji umiru u svetom ratu. Sukobljeni osjećaj identiteta, povezan s nemogućim sramom, čini se da je veći poticatelj odluke da traži žrtvu.
Čak i u Saudijskoj Arabiji, tijekom islamskog najsiromašnijeg mjeseca ramazana, vlasti su nedavno osujetile samoubilački napad na ono što se smatra najsvetijim mjestom islama, Velikom džamijom u Meki, koja privlači 15 milijuna hodočasnika godišnje.
Zato provjerimo stereotip muslimanskog – ili čak radikalnog muslimanskog – terorista. Ubojstvo nevinih ljudi je zločin protiv čovječnosti, a ne samo religija.
“Nisu čak ni davali napojnice”
Otmičari iz 9/11 napada ukazuju na to da postoje dvije krajnosti među teroristima. U svojoj knjizi iz 2002. o samoubilačkim bombaškim napadima, Christoph Reuter je govorio o ekstremistima koji utjelovljuju dvije krajnosti dok su se suprotstavljali zapadnoj kulturi. U pokušaju da se zaštite od požudnih misli, neki su obložili ručnike preko slika polugolih žena koje su visjele na zidovima njihovih motelskih soba u Floridi. Drugi su plaćali pay-per-view pornografske filmove.
Prema Reuteru, upuštali su se u kockanje i plesove. U potpunom neslaganju s rasprostranom velikodušnošću karakterističnom za muslimane, nisu ni bili, s druge strane, dobri davatelji napojnica. Možda manje kontradiktorna je priča o Mohammedu Attau, jednom od otmičara koji je navodno osvojio prostitutku koju je redovito angažirao u Hamburgu.
Onda, teroristički vođa Abu Musab al-Zarqawi, tetoviran, jednosjedan, mac tata Al Qaede u Iraku: bio je zloglasni svodnik, razbojnik, teški pijanac i narkoman. S 37 kaznenih predmeta protiv njega, vratio se na islam nakon što ga je misionarska skupina uvjerila da je vrijeme da se očisti.
Od grešnika do pobjednika
Poput trgovaca ljudima koji se bore za one koji traže bolji život, ekstremistička retorika povećava mučeništvo obećanjem boljega poslijeratnog života: ulaznicu u raj koja daje čišćenje, otkupljenje, pomirenje i kraj sramote i samozadovoljstva.
Kad ima izbor između postizanja slave i propadanja kao nevažne osobe koja je pogazila povjerenje okoline, nije teško vidjeti zašto su napadači oduševljeni odlazili u smrt. Mizerno i konfliktno postojanje može se kozmetički rekonstruirati u znakovitiji mučenički smisao časti.
Ovo se ne odnosi samo na islam. U napadu na londonsku džamiju Darren Osborne, koji se zabio kombijem u vjernike u lipnju ove godine, pokušao je samoubojstvo nekoliko tjedana ranije. Život i smrt postali su manje obični kroz “herojsku” gestu moralnoga bijesa i odlučnog stava da “ohladi sve muslimane”, objavio je World Economic Forum.
wpDiscuz