Koje su to privilegije koje Bošnjaci kao politički kolektivitet imaju u Mostaru u odnosu na Hrvate u Travniku ili bilo kojoj drugoj općini u Bosni? Zašto se u Mostaru traži konsocijacijski model, kakav nije primjeren jedinicama lokalne samouprave, a u općinama gdje Bošnjaci čine većinu vrijedi isključivo pravilo jedan čovjek jedan glas?-piše današnji Večernji list.
No, krenimo redom u usporedbi političkoga života u Mostaru i Travniku ili bilo kojoj drugoj općini u Bosni gdje Bošnjaci čine većinu.
Veto u lokalnoj zajednici
Prije svega, razlike su očite u zakonodavnom tijelu vlasti gradskom ili općinskom vijeću. U Mostaru je propisana tzv. nacionalna kvota koja nalaže da niti jedna nacija ne može imati više od 15 vijećnika, čime se u znatnoj mjeri obezvrjeđuju rezultati izbora i demografskoj većini onemogućava njezino konzumiranje. Takvo pravilo ostavio je i Ustavni sud Federacije BiH. S druge strane, u bilo kojoj općini u Bosni ne postoje nacionalne kvote.
Što znači da u Travniku većinsko bošnjačko biračko tijelo može izabrati većinu u općinskom vijeću Travnik. U nekim općinama u Bosni Hrvati čak nemaju niti jednog autentičnog predstavnika volje hrvatskoga biračkoga tijela.
S druge strane, u Općinskom vijeću Travnik najveći broj odluka donosi se natpolovičnom većinom koju bošnjačke stranke imaju, što rezultira sustavnim nadglasavanjem hrvatskih vijećnika. Statut u Mostaru je to u potpunosti onemogućio s obzirom na mogućnost povlačenja vitalnog nacionalnoga interesa klubova naroda u Gradskom vijeću, što je institut koji je uobičajen za više razine vlasti – državnu ili entitetsku,
Jedna izborna jedinica
Travnik je jedna izborna jedinica, dok je Mostar bio podijeljen u šest izbornih jedinica, što odlukom Ustavnog suda treba ispraviti. Granice izbornih jedinica ustrojene su na način da glas jednoga Bošnjaka u izbornoj jedinici Jugoistok vrijedi kao glas četiri Hrvata u izbornoj jedinici Jugozapad. Ustavni sud je takvu dosadašnju praksu proglasio diskriminirajućom. Unatoč tome, bošnjačke stranke i dalje traže ostanak takvoga stanja.
Za razliku od Mostara u Travniku, kao i ostalim općinama u Bosni, vrijedi pravilo jedan čovjek jedan glas. Kod izbora načelnika Travnika i gradonačelnika Mostara također je ogroman nerazmjer. Dok gradonačelnika Mostara biraju gradski vijećnici s mogućnošću veta i potezanja nacionalnih interesa, dotle u Travniku načelnika biraju građani bošnjačke nacionalnosti izravno na izborima.
Nerazmjer je očit i u zapošljavanju u gradskim i općinskim tijelima vlasti. U Mostaru su tako Bošnjaci prezastupljeni u gradskoj administraciji u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine, dok je postotak Hrvata u bosanskim općinama ispod postotka njihova broja zastupljenosti u stanovništva bez obzira je li riječ o popisu stanovništva iz 1991. godine ili stvarnome stanju kakvo je danas. Slično je stanje pri raspodjeli proračunskih sredstava.
Lokalna konsocijacija
Na taj način se OHR i bošnjački političari zalažu za konsocijacijski model uređenja u Mostaru, dok se u općinama gdje Bošnjaci čine većinu na lokalnoj razini provodi građanski tip demokracije – jedan čovjek jedan glas. Ne postoji niti jedan valjan razlog takvoga odnosa.
Nije to ni promjena demografske strukture stanovništva u Mostaru jer je znatno veća promjena učinjena u općinama u Bosni. Jedini razlog mogao bi biti daljnje slabljenje hrvatske pozicije u BiH. Takvom politikom Hrvati ostaju bez konzumiranja većine u jedinom većem gradu u BiH.
Cilj je najvjerojatnije provedba unitarističkoga modela u Federaciji u kojem još veću dominaciju treba imati bošnjačka većina nad hrvatskom manjinom i u konačnici svođenje BiH na dva entiteta i dvije nacije bošnjačku i srpsku. Jasno je zbog čega to želi dio bošnjačke političke elite, no što je s OHR-om? (Dnevnik.ba)