Tajni život tjelohraniteljice: “Pitam se, Bože što radim”

“Kada sam počela raditi bio je to pravi muški svijet”, rekla je.

Svoju karijeru započela je u policiji, a ubrzo je tijekom 80-ih godina, odlučila otići u privatnike jer je kako sama kaže, željela raditi niz različitih stvari, između ostalog provoditi istrage i nadzor. Niz filmova pa čak i posljednja serija BBC-a Bodyguard, prikazuju glamurozni život tjelohranitelja, putovanja svijetom, noćenja u hotelima sa pet zvjezdica. No Davis će reći kako to nije baš uvijek tako.

YOUTUBE

“Nakon 12 ili 16 sati na nogama, taj se posao više ne čini glamuroznim”, kaže i dodaje kako posebno utječe i na privatni život, jer na putovanjima, na zadatku, možete provesti od osam do 10 tjedana.

Specijalizirala se za jako opasne dijelove ovog posla, nadzor i spašavanje. Jednom se tako čak i našla na ulicama Iraka, na tajnom zadatku spašavanja radnika koji su radili na naftnim poljima. Njezin posao u velikoj mjeri svodi se na mogućnost predviđanja opasnosti kako bi se na najbolji mogući način zaštitila štićena osoba, klijent. A kako već i sami znamo, najčešće stvarni život piše puno veće drama, od onih koje se mogu u nekom scenariju izmisliti. Njezin život prepun je takvih priča, opasnosti, bijega, ali i, u većini slučajeva, sretnih završetaka.

“Lovila nas je pakistanska vojska i završili smo u Kašmiru između dvije vatre, u obračunu pobunjenika i pakistanske vojske”, prisjeća se samo jednog od svojih dramatičnih, i po život opasnih situacija u kojima se našla.

Bila je to akcija spašavanja 23-godišnje Britanke koja je na prevaru otišla u Pakistan sa svojim novim mužem. No umjesto romantičnog života u novoj zemlji kojeg je očekivala, zatvorili su ju. Nekako je uspjela poslati poruku svojoj majci koja je kontaktirala Davis, piše BBC.  

Davis je krenula u akciju, provalila u vilu u kojoj je žena bila zatočena. Britanka je tada bila tri mjeseca trudna, pretučena, izgladnjena i silovana. No dogodilo se ono od čega svi agenti na tajnom zadatku strahuju. Otkriveni su. I to je mogla ugroziti uspješnost cijelog zadatka.

“Benazir Bhutto, za koju sam radila ranije, prepoznala me i mislila je da zna zbog čega sam tamo, kako bi nekoga spasila”, rekla je Davis.

Zadatak su morali obaviti čim prije. Uspjeli su izvući Britanku i bježali dok im je za petama bila pakistanska vojska. Dio puta, kroz planinu gdje nisu mogli autom, prošli su pješke. Ona će sama reći kako je pravi heroj te akcije spašavanja upravo trudna Britanka,  izmučena trudnica koja je uspjela propješačiti sav taj put. Njima ostalima to je bio posao, i bili su za njega dobro pripremljeni i zato se i očekivalo da ga uspješno odrade. Tako je i bilo, i žena je vraćena u Veliku Britaniju.

Iako je sama bila svjedokom niza promjena u protekla tri desetljeća u ovoj industriji i dalje smatra kako žena ima premalo. U Velikoj Britanija ona je jedna od deset tjelohraniteljica. Za razliku od ranijih godina, reći će, posao je postao poznatiji u javnosti.

“Zbog terorizma ljudi puno više razmišljaju o sigurnosti”, naglašava.

Upravo ta (ne)sigurnost potakla je razvoj ovog sektora, kojem je pomogla i činjenica kako je zabilježen porast super bogatih ljudi posebno na Bliskom istoku i Kini.  Tako je porastao i broj onih koji se ovim poslom bave. Na području EU oko 1,9 milijuna ljudi zaposleno je u raznim sigurnosnim službama, u oko 44.000 tvrtki. No samo dio njih radit će kao tjelohranitelji.

Britansko tijelo koje regulira ovaj sektor i izdaje licence, naložilo je kako prije početka obavljanja ovog posla, svaki kandidat mora proći trening, obuku, s čim se slaže i Davis, no dodaje, kako “nitko neće odmah nakon završenog tečaja dobiti posao tjelohranitelja”.

Kao i na većini drugih poslova mnogo toga mora se naučiti na “terenu”, kroz praksu, a posebno onaj dio kako tjelohranitelj nije prijatelj osobe koju štiti.

“Morate održati dojam da možete biti gdje god treba i povući se kada više niste potrebni”, rekla je.

Po njezinom životu napravljen je i film Close, sa glavnom glumicom Noomi Rapace, a Davis je bila uključena u njegovo snimanje. Redateljica filma Vicky Jewson rekla je kako joj je rad sa Davis “omogućio da scene prikazane u filmu budu autentične, što je bilo posebno važno”.

Unatoč većini stereotipa kako su tjelohranitelji mišićavi muškarci koji se skrivaju iz crnih naočala, Davis će reći kako njihova snaga nije u mišićima, već u glavi. Oni koji tek ulaze u ovaj posao trebaju naučiti delikatne nijanse rada, primjereno ponašanje u restoranima, hotelima na javnim mjestima, a sve kako bi se utopili u masi i kako njihovo ponašanje ne bi izazvalo nikakve sumnjive poglede. I kako napominje moraju biti informirani, pratiti što se događa u svijetu.

Kada ju pitaju brinu li ju rizici i opasnosti kojima je izložena na poslu, kaže kako je to njezin posao i da o tome u trenucima dok zadatak obavlja ne razmišlja .

“Radite ono za što ste trenirani. Kad obavite posao tada se pitate…O bože što sam to sad napravila”, objašnjava.