U istoriji nisam našao primjer da se dijete daje na usvajanje zlostavljaču. Prije bi se našlo primjera da zlostavljač dijete ostavi na rukovanje drugom zlostavljaču. Alija Izetbegović, čovjek koji je svojevremeno preoteo predsjedavanje Bosnom i Hercegovinom Fikretu Abdiću, je, kako tvrdi predstavnik onovjekovnog zlostavljača naših naroda, Turski ambasador Tajip Redžep Erdogan, ostavio Bosnu Turskoj!
_________piše: Veselin Gatalo l Glas Srpske
Pošto je potrošio i dao da se pobije vlastiti narod u žarkoj želji da izazove intervenciju NATO-a, pošto je insistirao na suludoj tvorevini kojoj se ne zna ni cilj ni razlog postojanja, na kraju je, eto, ostavio Bosnu onima koji su u njoj u svoje vrijeme načinili čitava zdanja od lobanja onih koji nisu htjeli primiti tuđu vjeru, život i običaje. Aferim, Alija. Hvala đe čuo i ne čuo. „Bosna i Bošnjaci su ostavljeni nama u amanet.
Učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bi se uspostavili mir, sigurnosti i blagostanje u Bosni i Hercegovini“, rekao i ostao živ. Kakav vođa, takav mu i amanet (vidi okupatorski riječnik), rekli bi većinom oni koji nisu Tajip Redžep Erdogan. Osim toga, Alija Izetbegović, sudeći po interpretaciji Tajipa Erdogana, nije spominjao Hercegovinu. Znači, djeca u Mostaru nemaju potrebe da se plaše da će ih potrpati u sepete i odvesti u janjičare. Valjda neće nikoga ni na kolac nabiti na Španskom trgu. Hm, ja bih radije da me objese na Španskom, one grede su već istrunule, ne bi izdržale mrcinu moje težine. A ne može se nekoga dvaput objesiti, jelde? Hajde, recite da ne može… Hm, tako sam i mislio. Nisu ti Turci od neke riječi i principa. Ne vidite, ali se već češkam po vratu, kao da me konopče već zagrlilo oko guše a sablja krivošija već krenula prema vrhu mojih trapezijusa, tamo gdje se spajaju sa blesavom lobanjom.
Ulazni ultragenocid
Kad sam čuo za tu strašnu vijest, zatvorio sam oči. I bio u kandžama Tajipa Erdogana i njegove zemlje. Tako, naime, širom zatvorenih očiju, gdjekad bolje vidim, i dalje, vidim ono što nije a moglo bi biti da nije šta nije. I vidim kako mi stiže poziv iz „murtad tabora“ (vidi riječnik turcizama, nemuslimanska jedinica – prvi ginu i zadnji se povlače) sa potpisom Jovana Divjaka, za tursku vojsku, kako treba da se javim Zlatku Lagumdžiji, šefu Sarajevske Nahije i čitluk sahibiji (ne mogu vas više podsjećati da gledate taj riječnik, sjeti te se br’te i sami nekad…) Abdulahu Sidranu. Pa se mislim, da opet pobjegnem, kao ono u ratu, ali se sjetim da sila Boga ne moli, da će stradati ko ne treba ako ja opet krenem put Zagreba i njegovih parkova, put riječke luke i „marine“ (vidi riječnik kroatizama). Ubiće mi, pored ćaće i matere, ćaćin i materin komšiluk na Aveniji. Čika Juraja i Danicu, čika Mirzu i Hazima, Zvonka, Srđana, Dadu, čitav ulaz od prizemlja do devetog, skupa sa ženama, starčadi i sitnom nejači. I još nepoznatih kojih bi mi bilo još žalije jer im ne znam nijednu lošu osobinu. Ne bi bilo prvi put da ti Turci pobiju nečiji komšiluk, to i sad rade po Kurdistanu, sravne selo i pobiju koga stignu. Taki im „adet“ (vidi… Ah, da, već rekoh) i običaji. Mirzo i Hazim iz mog ulaza ne bi dali da ih poštede, ne bi bez obraza živjeli. Ima u mojoj zgradi časti i čojstva više nego u selu Tajipa Redžepa Erdogana. Ostatak zgrade, ulaz „a“, „c“ i „d“, odvešće valjda, po starom turskom običaju, u roblje, i prodati na zeničkoj pijaci bvijelog roblja. Ili u zatvor, da uče Kur’an dok im oči ne pobijele.
Ulazni rastanak
Zatvorenih očiju vidim kako se grlim s ćaćom i materom, kako mi čika Hazim daje stari zapis od hodže Gadare, da me čuva od metka i uroka, kako mater plaće a otac sakriva pogled, kako mi mala Marina daje čokoladicu da imam za puta, kako ja izjurim iz ulaza da ne vide kako se i meni kvase oči, kako sjedam u svoje francusko auto sa turskom registracijom i jurim prema Sarajevu. Na pozivu potpisanom Divjakovom rukom, stoji „odmah se javiti“. Ispod, sitnim slovima sa kvačicama, na turskom, piše kako ću, ako se ne odazovem, sa koca psovati ili sa vješala kleti. Dok se vozim, vidim vitke arapske džamije, simbole bosanske multikulture i tolerancije, izbrojim ih 58 do Konjica. U Konjicu svratim na burek, da mi da snage za susret sa čitluk sahibijom Abdulahom Sidranom. Onda opet jednom rukom vozim i u sebi brojim džamije do Sarajeva, još njih 85. Na radiju BiH slušam ilahije, na federalnom kaside. Na radio Istambulu, mogu slušati i jedno i drugo, plus Dinu Merlina i Harija Varešanovića. Hrvatske i srpske stanice se, zbog lošeg uticaja na Bosnu i Bosance, blokiraju istočno od hrvatske i zapadno od srpske granice. Kad pojedem burek, pjevušim Dininu najnoviju pjesmu „Jalija – Baščaršija“ sa albuma „ Ne budi stranac kad si Bosanac“, izašao poslije albuma, „Ne budi urin ni Kaurin“. Pa svog renola odvezem, sa strahom, na dvor Abdulaha Sidrana na sarajevskim Ciglanama.
Vlah vs Abdulah
Vrata dvora koji zatvorenih očiju vidim, otvara mi glavom i bradom Željko Komšić, načelnik za moral „murtad – tabora“ i proslavljeni borac za tursku stvar u oslobodilačkom ratu od 1992 do 1995. „Smrt fašizmu, druže Veseline“, poselami me Željko Komšić, dobitnik bosanskog zlatnog ljiljana i posljeratni nosilac ordena kaurskog glavosjeće. „Smrt, jašta, jašta…“, ulagivački kažem ja, rab božji Veselin, u želji da silnike ne naljutim. Čitluk sahibija Abdulah El Sidran, zvani i Sitni a Silni, dočeka me stoječki na metar visokom minderu (turc.), valjda da me gleda u oči dok pričam. „Selam alejkum, domuze kaurski“ – reće mi Sidran, dok sam ponizno gledao u njegova stopala broj 37. Na zidu sam, krajičkom oka, vidio sliku rahmetli Alije Izetbegovića, kako u uniformi stoji i čita neku nevidljivu knjigu. Pored je bio portret sultana El – Fatiha i fotografija oca Turske, Kemala Ataturka. „Kako si putov’o, kaurine?“ upita me Abdulah. „Fino, šućur Alahu, dobri moj sahibijo“ ulagivački nastavljam ja. „Dade dragi Alah, nek’ mu je slava i berićet, džamija da čovjek kaurin može prebrojat’ i multikulturi posvjedočit’. Dade i buregdžinicu, šućur Mu, da može grešni r… Da može sluga Alahov nedostojni Veselin i burek u pogani stomak ubacit. Jek dur Alah…“. Sahibija Abdulah se, turski tolerantno, spusti na minder i dade mi rukom znak da sjednem. I poče trljati tusto tjeme, nalivati viski iz boce na kojoj je pisalo „King Rojal“, piti i hriptavo besjediti.
Sidran besjednik i upucavanje
„Zvali smo te… kaurine… da svoju svetu multikulturnu dužnost… obaviš… i da zafališ što nas je rahmetli Alija… ostavio u amanet… našoj lijepoj… Turskoj… Trebaš otić’… u Kurdistan… sa jednim… našim… američkim prijateljima… i ubit’… Hasana Tarkanoglua. Moreš ti to… u tebe je velika snaga…. i brzina… razumiš se u oružje, a tak’i ćelav… i mrčav… moreš i Kurda… i… i… i Tur… Turčina odglumit…“ Abdulah je, valjda od alkohola i duge priče, spuznuo na minder tako da su mu noge ostale u zraku a on zahripao pa zaroktao. Pritrčao je Željko Komšić i stavio mu masku za disanje na nos i usta. Željko nije paničio, držao mu je masku na labrnji dok se nije umirio i zahrkao ravnomjerno. Tek je dvaput trgnuo nogicama, valjda u snu. Onda je drug Želja rekao „Druže Veseline, pođi za mnom“. Kod logističara Stjepana Šibera, pokazaše mi oružje. Uzeh zeleno – žute noževe za bacanje i snajper, ruski, sa dvostrukom pinjenjem metka 7,62 mm. Izabrah i optički nišan, francuski. „Je li ovaj korišten i upucan?“ upitah. „Idrize!“, viknu Željko. „Je li ova puška… Šta reće, upucana?“ Javi se stari oružar i reće, ne znajući da sam domuz i kaurin „Jeste dobri gazijo, upucan je baš s tijem nišanom. Nosio je prije gore i udesno, pa sam ja to isporavio, dobri moj gazijo…“. „Sikter, mrcino!“ iskoristih ja njegovo neznanje. „I da te moje oči ne vide dok sam tu! Iš!“. Oružar se povuče unatraške, klanjajući se. Uzeh i rap (vidi kakav militariostički riječnik) sa rezervnim okvirima. Dvoumio sam se oko uniforme. Da li da uzmem onu meksuičku, bež,ili onu pustinjsku, američku. Bijaše jedna američka, ona iz Pustinjeke oluje, kad su Američani sravnili Bagdad i napravili prvi genocid nad Iračanima, moje veličine, vačljda od kakva mrtvog crnca, s rupom, isprana do boje kamena usred pijeska. Uzeh je. Obukoh je, sputih kaiš. General Stjepan, oružar, ponudi mi i pancirni prsluk. Odmahnuh glavom, dobar vojnik i kukavica kakav sam ja, ne dozvoljava da pucaju u njega, nama kukavicama teška dodatna oprema ne da da pobjegnemo. Opasah se tom skalamerijom, napunih džepove onim proteinskim i ugljikohidratnim čokoladicama, promućkah čuturu s vodom, pokupih GPS, slušalice, mikrofon i lokatore, pa krenuh, s božjom pomoći, na nemili posao.
Spas za zlohuda Kurda
Padobran sam zakopao i prekrio kamenjem. Javili su da idem na 11 sati. Onda da se krećem u smijeru 2 sata. Poslušah sve, kao pravi vojnik. Činilo mi se da su metar iznad mene. Par puta sam se spotaknuo na teren namah isti hercegovačkom. Onda su rekli „Target on ten – eleven, on tu tauzen fits. Daun end slou. Forvard instrukšns, ol tu lid on d sajt“. Tamo me je čekao žgoljavi Amerikanac sa durbinom u rukama, ležeći na leđima. „Haj, Vizlen!“, reće tiho. „Target on van handred. Tejk jor tajm, šut wen redi. Told gaj, blek het, long her, blu sut“. Pokazao je naprijed, kao zmija spuznuo niz kamenje i otrčao polupognut nekuda iza mene. Ja se spustih, priđoh, legoh i počeh puzati kud mi je pokazao. Pušku sam namjestio da ne udara po kamenicama. Laktovi odvikli od puzanja, boljeli su. Najzad ugledah selo, začuh mekatanje koza, cilik djece i lavež malog psa. Kuće od zemlje, obojene krečom, sa slamnim krovovima. Ni struje ni vode, očigledno. Zabit gora od bosanske. Kraj jedne kolibe, na par stotina metara, nasmijan muškarac sa puškom na leđima, vrti petogodišnjeg dječaka oko sebe. Smije se tako da mu se i sa te daljine vide bijeli zubi. Vrti dijete oko sebe tako da mali vrišti od veselja. Mali pas laje i zaskače se na muškarca koji najzad spušta dijete koje otrči nekuda. Mali pas trčkara za djetetom, stiže ga. Muškarac, još sa osmjehom na licu, gleda za njima. Užurbano vadim snajperski nišan, natičem ga na pušku i osiguravam ga. Zavijam prigušivač na cijev, brzo, u strahu da muškarac ne ode. Uzimam ga na nišan. Glavu pa prsa. Nišanim usred grudi. Pa opet glavu. Pa vrat. Ne pucam, kao da čekam da se pokrene. Da ode. Slušalica u mom uhu kaže „Target klin. Nau. Šut, soldžer, šut. Nau!“ Stiskam okidač, do pola. Ne ide dalje.Nikako. Stomak se pokreće naprijed. Kao da ću se zagrcnuti. Poriv za povračanjem je jači od straha za roditelje i ulaz. I… Otvaram oči i vidim da je svijet, bar ovoga puta, ljepši ispred nego iza zatvorenih očiju. Ne znam za Bosnu, ali sa oba oka vidim da Hercegovina još uvijek nije Turska a da sam ja, rab božji Veselin, još svoj i Njegov. Ne i Tajipov.