Danas, 21. veljače je Svjetski dan materinskog jezika koji se obilježava s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskoga jezika, te slavljenja i njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti. Pravo na materinski jezik je jedno od temeljnih ljudskih prava, potvrđeno i Deklaracijom o Međunarodnom danu materinskoga jezika iz 1999. godine kojom se posebno naglašava značaj i potreba edukacije na materinskom jeziku.
I dok cijeli slobodni svijet veliča ovaj dan i nastoji unaprijediti mogućnosti korištenja i školovanja na materinskom jeziku, kod nas u BiH se događaju upravo suprotni procesi. Većinski narod na svom području pokušava nametnuti jedan i jedini obrazovni program na svome jeziku, zanemarujući jezične, kulturološke i bilo kakve druge razlike polaznika škole i zajamčena ljudska prava. Naravno, pri tome se iskazuje i izuzetna dvoličnost i politička nemoralnost. Tako smo nedavno bili svjedoci dugotrajnih prosvjeda, zahtjeva (opravdanih!) pa čak i donošenja deklaracija u parlamentu, kako bi se učenicima bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj (Konjević Polje i slično) omogućilo školovanje na njihovom jeziku. Istovremeno, ti isti Bošnjaci koji se tako zdušno bore za prava svojih sunarodnjaka, na područjima na kojima su većina, osporavaju drugima pravo školovanja na njihovom materinskom jeziku. U Republici Srpskoj nema ni traga mogućnosti školovanja na drugim jezicima.
Iz svih dostupnih podataka jasno je da se na većini područja u BiH vrši diskriminacija i krše ljudska prava manjinskom narodu na određenom području, onemogućavanjem obrazovanje na materinskom jeziku. To se nažalost rijetko spominje u BH javnosti. Školovanje na materinskom jeziku je istinski jedino omogućeno na područjima gdje postoje takozvane dvije škole pod jednim krovom. I što je najčudnije, upravo te škole su se našle na udaru sarajevskih patriota potpomognutih pripadnicima međunarodne zajednice.
Posebno čudi uloga međunarodne zajednice i najbližeg im partnera, Federalno ministarstvo obrazovanja koje je Ustavni sud proglasio neustavnim,jer su upravo oni idejni tvorci dvije škole pod jednim krovom. Mora se priznati da su takve škole polučile odlične rezultate i omogućile školovanje na materinskom jeziku povratnicima i pripadnicima manjinskog naroda na određenom području. Također se mora reći da to nije najsretnije rješenje, ali iskustvo je pokazalo da je to jedino održivo rješenje. Svako drugo rješenje je brzo odbačeno, vrlo brzo su „većinci“ našli argumente za gašenje školovanja na manjinskom jeziku (preskupo, nema profesora i slično) i svi su bili prisiljeni školovati se većinskom jeziku.
Bošnjačka politika je optužila dvije škole pod jednim krovom i pripadajuće lokalne zajednice za segregaciju, vode agresivnu javnu kampanju i vrše pritisak na pravosuđe da donesu presude za ukidanje takvih škola. Posljedica je neujednačena sudska praksa, pojedini sudovi su donosili presude da se radi o segregaciji i da takve škole treba ukinuti, dok su drugi donosili presude da nije u pitanju segregacija. Iz toga je jasno da ova materija nije dovoljno jasno normirana u domaćem zakonodavstvu i da to treba jasno i nedvosmisleno odrediti
Kao što je rečeno, posebno je upitna uloga predstavnika tzv. međunarodne zajednice. Oni su zagovarali i pomagali postojanje dvije škole pod jednim krovom s obrazloženjem da je to ostvarenje temeljnih ljudskih prava, prava na školovanje na materinskom jeziku. Što se u međuvremenu promijenilo? Očito je proces globalizacije doveo do toga da su ljudska prava postala nevažna, relativiziraju se, izmišljaju se nova a istinska se zapostavljaju. Važni postaju jedino politički ciljevi. Dolaze drugorazredni činovnici iz različitih zemalja i glume šerife u BiH, drmaju zemljom, provode političke ciljeve kršeći temeljna ljudskih prava, postavljaju se iznad ustava i zakona a za bilo što što čine ne odgovaraju nikome. Većina je takva. Takav je ovaj trenutni što ne zna matematiku, kao i njegov zamjenik koji traži da se zakonom naloži da se ljudi izjašnjavaju kao državljani Bosne i Hercegovine, a ne kao pripadnici konstitutivnih naroda. Takav je onaj što manipulira djecom stavljajući im u ruke zastave susjednih zemalja, kao da nemamo svoju zastavu, svoje ime i svoj duboko ukorijenjeni,višestoljetni identitet koje ne mijenjamo svako malo na nekakvim kongresima (sudeći po slučaju iz Jajca od prošlog ljeta, vjerojatno se slaže sarajevskim patriotima koji ponavljaju da oni koji govore drugim jezikom i imaju drugo ime i kulturu trebaju ići u duge države). Takvi su oni koji su bez suda i dokaza masovno kršili temeljna ljudska prava, oduzimajući osobama pravo na rad i pravo da bira i bude biran. A da i ne spominjemo najgoreg od njih, pljačkaša banke u prugastoj košuljici. Ti i takvi nama i našoj djeci kroje sudbinu.
Radi li se u ovom slučaju o diskriminaciji i kršenju temeljnog ljudskog prava, prava na materinski jezik ili se radi o segregaciji? Što je segregacija i što o tome kaže UN i druge relevantne institucije? To bi trebalo biti relevantno za sve pa i za sudove.
Segregacija je definirana od strane Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) kao “čin kojim (fizička ili pravna) osoba razdvaja druge osobe na temelju jedne od nabrojanih osnova (rasa, boja, jezik, vjera, državljanstvo ili nacionalno ili etničko podrijetlo) bez objektivnog i razumnog opravdanja, u skladu s predloženom definicijom diskriminacije. Kao rezultat toga, dobrovoljni čin odvajanja sebe od drugih osoba na temelju jedne od nabrojenih razloga ne predstavlja segregaciju”. [ECRI General PolicyRecommendation N°7: National legislation to combatracismandracialdiscriminationAdoptedby ECRI on 13 December 2002].
Činjenica je da se vrši razdvajanje učenika ali je pitanje radi li se o „dobrovoljnom činu odvajanja“? Po dostupnim informacijama, nikada nije zabilježen slučaj prisilnog razdvajanja. Učenici, odnosno njihovi roditelji, mogu odlučiti po slobodnoj volji u koju školu će se upisati. Dakle, po ovom kriteriju, to je čin dobrovoljnog odvajanja i ne predstavlja segregaciju. Ako bi bilo drugačije, onda bi se segregacijom moglo proglasiti razdvajanje na gimnazijalce i ekonomiste. O razdvajanju u privatne škole da ne govorimo.
Prema UN foruma o manjinskim pitanjima, “Stvaranje i razvoj razreda i škola koje pružaju obrazovanje na manjinskim jezicima ne treba smatrati nedopustivom segregacijom, ako je raspoređivanje u takve razrede i škole dobrovoljne prirode.”. [UN HUMAN RIGHTS COUNCIL; A/HRC/10/11/Add.1; 5 March 2009; Promotionandprotection of all human rights, civil, political, economic, socialandculturalrights, includingtheright to development;]
Iz ovog je potpuno jasno da postojanje dvije škole pod jednim krovom ne predstavlja segregaciju. Naprotiv, dvije škole pod jednim krovom nude mogućnost izbora i omogućavaju ostvarenje zajamčenog prava na školovanje na materinskom jeziku. Država je dužna omogućiti školovanje na materinskom jeziku a ne ostvarivanje toga predstavlja kršenje ljudskih prava i teški oblik diskriminacije.
Stoga, zahtijevamo od predstavnika međunarodne zajednice da, ako imaju i zeru svijesti o ljudskim pravima i slobodama, prestanu s kršenjem ljudskih prava, prestanu podupirati diskriminaciju i prestanu s lažnim optužbama o segregaciji.
Zahtijevamo od bošnjačkih političkih predstavnika da prestanu primjenjivati srpski hegemonistički recept iz bivše Jugoslavije, prestanu negirati jezičnu i kulturnu različitost i prestanu nametati koncept jedan jezik, jedan narod.
Zahtijevamo od hrvatskih političkih predstavnika da se bore za pravo svih jezičnih skupina na školovanje na svom materinskom jeziku, inzistiraju na provođenju presuda Ustavnog suda i ukinu protuustavno Federalno ministarstvo obrazovanja, stoji u priopćenju UO HKZ TROPLET.
wpDiscuz