Tko će biti kandidat Hrvatskoga narodnog sabora u novoj političkoj borbi protiv uzurpacije, otimačine i prijevare? Ako ovaj put ne bude predsjednik HNS-a Dragan Čović, a čini se da neće s obzirom na nedavnu izjavu kako to treba biti mlađa osoba, tko bi onda mogao pokušati doskočiti novoj unitarističkoj prijevari?
Piše: Miroslav Vasilj, Pogled.ba
Osim onih općih karakteristika koje bi trebao imati kandidat za šefa države kao što su odlučnost, nepotkupljivost, iskustvo, znanje, razumijevanje domaćih i međunarodnih političkih tijekova, poznavanje nadležnosti Predsjedništva, evo i nekih specifičnih koje bi mogle biti važne u ovoj nepravednoj političkoj borbi, to jeste otporu unitarističkoj okupaciji pozicije hrvatskoga člana Predsjedništva.
Prije svega to bi trebao biti kandidat koji bi oko sebe mogao okupiti sve ili barem veći dio stranaka u HNS-u. Netko tko ima taj povezujući element povjerenja. Bila bi to snažna poruka ne samo da su se stranke okupljene oko HNS-a odrekle kandidature kako se ne bi rasipali glasovi, nego i da istinski podržavaju toga kandidata ili kandidatkinju i što se tiče infrastrukture.
Drugi važan kriterij je da je ta osoba u stanju animirati hrvatsko biračko tijelo. Na prošlim izborima kada je Komšić uzurpirao hrvatsku poziciju dobio je više od 200.000 glasova dok je Čović ispred HNS-a osvojio 155.000 glasova. Da bi se i ovaj put postigao učinak to treba biti netko u koga će hrvatsko biračko tijelo povjerovati. Osoba koja ima rezultat na području ili politike, ili gospodarstva ili znanosti ili umjetnosti ili vođenja lokalne uprave… Netko tko ima taj motivirajući element.
Treći bitan kriterij je da ta osoba nije svojevrsni prst u oko bošnjačkom biračkom tijelu koje bi se na taj način što manje petljalo u utrku za hrvatskog člana Predsjedništva. Ovo možda jeste naivan kriterij s obzirom da je riječ o dobro razrađenom planu otimačine, ali u ovakvom omjeru snaga nije zanemariv i trebalo bi ga ipak uzeti u obzir. Nije došlo do promjena izbornog zakona. Odlučilo se izaći na izbore i sada nema druge nego smisliti strategiju.
No ni to neće biti dovoljno ukoliko se ne ispune još neki važni preduvjeti na koje Hrvati ne mogu utjecati. To su tijesna politička borba između Izetbegovića i Denisa Bećirovića te američko-europsko ne puhanju u jedra unitarističkim snagama koje smišljaju nove prijevare i otimačine. Tek ukoliko se poklope svi ovi kriteriji i okolnosti postoji mogućnost da se spriječi nova otimačina.
No žalosno je na što je svedena hrvatska pozicija u BiH i na ovim izborima. Rezultat je to kamilice politike hrvatske vlade u slučaju izbornog zakona – nezamjeranje, neuspješno lobiranje i famozna tiha diplomacija. Dakle, svođenje na milostinju i očekivanje da će egzekutori ovaj put biti manje okrutni. Sve u svemu jedno veliko ništa! /HMS/