Što je novinarstvo danas, a što je predstavljalo nekada? Odgovor na ovo pitanje posredno nam na neki način pokazuje u kakvom svijetu živimo danas. Dobar primjer onoga što je novinarstvo nekada bilo da se iščitati iz afere “Watergate”, koja se smatra jednim od najvećih političkih skandala u američkoj povijesti.
Afera “Watergate” odnosi se na provalu i postavljanje prislušnih uređaja u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke u vašingtonskom hotelsko-stambenom kompleksu Watergate. “Watergate” je zapravo pojam za kompleksnu mrežu povezanih političkih skandala koji su se dogodili u periodu od 1972. do 1974. godine. Radilo se o politički motiviranim provalama, iznuđivanjima, ucjenama, poreznim prijevarama, uništavanju dokaza i brojnim drugim protupravnim radnjama, uključujući i nezakonito korištenje vladinih agencija, kao što su FBI i CIA. Zbog svega toga kompleks “Watergate” postao je sinonim za zloupotrebu političke moći.
Aferu su otkrila dvojica novinara “The Washington Posta”: Bob Woodward i Carl Bernstein, što je u konačnici dovelo do ostavke republikanskog predsjednika Richarda Nixona nakon što je otkrivena njegova umiješanost u pokušaj zataškavanja svega onoga što se događalo oko “Watergatea”. Radi se o najvećem trijumfu istraživačkog novinarstva u povijesti. Uz to, Richard Nixon je ostao upamćen kao najomraženiji predsjednik u američkoj povijesti.
Zbog svojih otkrića ova dvojica novinara postali su svjetske novinarske ikone. O događajima oko afere “Watergate” američki redatelj Alan J. Pakula snimio je 1976. godine film “Svi predsjednikovi ljudi”, u kojemu vjerno rekonstruira cijelu ovu aferu. Dvojicu novinara “The Washington Posta” igrali su Robert Redford i Dustin Hoffman.
Na žalost, danas nešto slično nije moguće. Događanja oko “Watergatea”, ako ih promatramo iz današnje perspektive, pokazuju prije svega koliko je javni interes u međuvremenu devalvirao. Danas se događa nešto potpuno drugo, da se istraživački novinari, ili “zviždači”, kako se to danas cinično voli reći, progone.
Na žalost, danas nitko više ne postavlja pitanje jesu li informacije koje je iznio Julian Assange, na primjer, točne, već se fokus prebacio na sudski progon novinara ili osoba koje otkrivaju afere, što u suštini predstavlja okretanje pile naopako, odnosno svođenje javnog interesa na čin osvete, kao neskrivenu prijetnju svima onima koji bi u budućnosti mogli pokušati napraviti nešto slično kao dvojac iz “The Washington Posta”. Postalo je mnogo važnije “ubiti pticu rugalicu”, dok su slične “ptice” u neka sretnija vremena, iz doba afere “Watergate”, na primjer, dobivale status nacionalnih heroja.
Ako je slična situacija u svijetu, što onda očekivati kod nas? Na žalost, sloboda medija u onom klasičnom smislu ne postoji, a kao i u svemu, ona je u Bosni i Hercegovini na najnižem stupnju zbog kompleksne društveno-političke situacije u kojoj su gotovo sav medijski prostor preuzela tri međusobno suprotstavljena nacionalistička koncepta.
Prije nekoliko dana Upravni odbor udruge BH novinari i Linija za pomoć novinarima dali su punu potporu novinarima portala Prometej i uredniku Franji Šarčeviću, što je i povod ovog teksta, osudivši prijetnje i verbalno nasilje kojem su bili izloženi posljednjih dana putem medija i društvenih mreža.
Franjo Šarčević i portal Prometej našli su se na udaru “patriota” iz opskurnog erdoganovskog glasila Stav, nakon čega je uslijedio orkestrirani linč na društvenim mrežama, i to nakon što je Prometej kritički pisao o posljednjim događanjima vezanim za izmjene Izbornog zakona koje je najavio visoki predstavnik Christian Schmidt, a zatim pod pritiskom ulice odustao od njih.
Jedan od novinara magazina Stav nazvao je portal Prometej, Franju Šarčevića i njegovu suprugu Lejlu, “karcinomima”, poručivši kako treba “raditi sve na sprečavanju njihove metastaze”. Kako se “sprječavaju metastaze”? Pa njihovim uklanjanjem. Ne postoji nijedan drugi način, tako da se ovo može shvatiti i kao otvorena prijetnja smrću.
Ovo zasigurno nije moglo proći bez zelenog svjetla iz centrale SDA, a niti je prvi put da se događa. Preko ovog glasila na sličan je način, kombinacijom prijetnji i linča na društvenim mrežama, kao i komentarima ispod novinskih tekstova, gotovo eutanizirana kritička javnost u Sarajevu. Prometej se našao na meti kao jedan od posljednjih medijskih otočića u kojima se novinarstvo doživljava kao društveno odgovoran posao.
Ovdje, također, nije nevažan i kontekst u kojemu se sve to dogodilo. Logika tih opskurnih “internet ratnika” i njihovih nalogodavaca je u biti primitivna: ako smo prestrašili Christiana Schmidta sa svojim plastičnim pušćicama, tko je onda taj Prometej koji svako malo kvari idilu ustajale medijske močvare koja se ustrajno gradila posljednjih godina.
“Takvi postupci”, kaže se u priopćenju iz Udruge novinara, “se mogu okarakterisati i kao krivično djelo poticanja na nasilje i ugrožavanja sigurnosti. U tom kontekstu, BH novinari pozivaju policiju i Tužiteljstvo Kantona Sarajevo da poduzmu potrebne istražne radnje i zatraže pravno sankcioniranje onih koji ugrožavaju sigurnost i pravno na slobodu izražavanja novinara i urednika portala Prometej.”
Na žalost, najporaznija činjenica vezana uz ovo je ta da se ovdje radi o širenju govora mržnje na nacionalnoj osnovi. Pored toga što je Šarčević “pogrešne nacionalnosti” u jednoj većinskoj sredini sa svojim rigidnim pravilima po kojima za sve druge i drugačije nema mjesta ukoliko se ne zovu Željko Komšić ili Saša Magazinović, napravio je još jedan, mnogo veći krimen, što je dodatni razlog za njegov medijski progon: Šarčevićeva supruga Lejla je naime Bošnjakinja. Šarčević je zapravo prekršio onaj “merlinovski princip”: “Paša moj solidni, nije ona za tebe / paša moj solidni, iz svoje bašće beri cvijet / paša moj solidni, to je tako otkad je svijet.” Na žalost, ovaj “merlinovski princip” vrijedi i za onu drugu stranu, uvjetno rečeno Franjinu, kao neka vrsta nepovredivog običajnog prava. A ujedno je i najbolji pokazatelj na koji način mudraci iz SDA zamišljaju “građanski koncept”, da je to samo ljuštura u kojoj se krije najcrnji šovinizam i netrpeljivost.
“Zabrinjava činjenica”, kaže se dalje u priopćenju, “da se među onima koji šire mržnju i etničku netrpeljivost prema Prometeju, kao i njegovim urednicima i novinarima, nalaze osobe izdašno podržane projektima međunarodne zajednice u BiH, među kojima su neke od ambasada i sjedišta međunarodnih organizacija i institucija sa sjedištem u Sarajevu.”
S pravom se onda postavlja pitanje kakvu Bosnu i Hercegovinu želi međunarodna zajednica u cjelini, aktivno i pasivno podržavajući Izetbegovićevu medijsku falangu. Je li to signal svim franjama i lejlama da za njih u Sarajevu više nema mjesta?