Švedska ima ogroman problem s migrantima, evo o čemu je riječ

Porast kriminala, religijske netrpeljivosti te ekonomski problemi koje se povezuje s većim useljeništvom teme su koje izazivaju oprečne i vrlo užarene stavove stanovnika Švedske uoči najvažnijih parlamentarnih izbora u posljednjih pedesetak godina. Što je pošlo po krivu?

“Okolnosti su, u švedskom društvu, postale u toj mjeri stravične da o nekim slučajevima silovanja, bombaških incidenata i napada piše čak i mainstream tisak”, podrugljivo mi priča Jan Sjunnesson u svojoj maloj kuhinji u Stockholmu.

“Razumije se, čitatelj je pritom pozvan služiti se orvelijanskim lingvističkim konceptima: npr. doublethinkom – tekst u mainstream tisku ište sposobnost da se istovremeno prihvaćaju dva stava koji su međusobno isključivi.

Politički korektna era

Dat ću ti primjer: ako medij, recimo, izvještava da je silovatelj švedski građanin, onda čitatelju mora biti jasno da je ovaj iz Iraka jer inače nikada ne bi pisalo ‘švedski građanin’, pisalo bi tek prosto – silovatelj je Šveđanin. Slični se lingvistički kodovi primjenjuju i u privatnim razgovorima. Ako slučaj traži da se povjeriš osobi u čiji politički pedigre nisi siguran, onda bi, recimo, mogao kazati: ‘Jučer su mojoj kćeri u školi rekli da je kurva’. ‘Oh, to je grozno’, možda će se sablazniti tvoj sugovornik. ‘Da, zaista grozno’, na to ćeš ti, ‘rekli su joj da je ‘svensk horen’, što znači švedska kurva. A onda pruskom strpljivošću čekaš hoće li tvoj sugovornik dešifrirati poruke iz novogovora. Kakva era”, poentira Sjunnesson.

Jan Sjunnesson švedska je persona non grata, društveni disident, glavni urednik preminulog Avpixlata, nezavisne švedske medijske platforme, živi politički komentator i preživjeli organizator prvog Järva Pridea – neformalnog stockholmskog gay pridea, oformljenog s ciljem da promaršira kroz predominantne muslimanske četvrti Tenstu i Husby.

Podignute u prefabriciranom, žalopojnom Plattenbau stilu tijekom švedskog građevinskog booma 60-ih, Tensta i Husby bijedne su i jeftine četvrti, neoborivi razlozi za gentrifikaciju, idealne kulise švedskog socijalnog filma.

Ispišani, zatrpani smećem, prenaseljeni betonski soliteri strše u nebo kao stambeni stećci s pogledom na blijedo pošumljene parkove, obrtničke radnje u rešetkama i povremeno koji zapaljeni auto. I Tensta i Husby primitivni su, fetalni iskaz švedskog socijalnog eksperimenta, svojevrsna turistička ruta švedske imigrantske politike. Za Šveđane su to “utsatt område”, odnosno ranjiva područja. Za poetski nenadahnute dijelove Europe naprosto – geta.

“U postsovjetskoj literaturi podrobno je opisan bihevioralni fenomen koji se zove ‘kitchen talk’, odnosno ‘razgovor u kuhinji’. Označavao je dvije odrasle osobe, najčešće majku i oca, koji bi se, nakon što bi djeca otišla na spavanje, zatvarali u kuhinju gdje bi konačno imali privatnost da govore o antisistemskim, dijalektički nepoželjnim temama iz sovjetskog društva. Iste prakse sada ponovno oživljavaju u Švedskoj. Svjesni smo da je multikulturalnost neodrživa, da ne funkcionira, no prisiljeni smo držati jezik za zubima – ili o tome pričati u kuhinji. U suprotnome smo rasisti, fašisti, islamofobi, izgubit ćemo naše poslove, izgubit ćemo prijatelje, vjerojatno i rodbinu. Mi ovdje živimo u eri tihe diktature”, kaže Sjunnesson.

A dvojbe o održivosti švedske multikulturalnosti nisu samo pitanje subjektivnog dojma, nego proizlaze iz sve opširnijih izvještaja švedskih državnih tijela. Glavni stan švedske policije prije nekoliko je mjeseci dopunio podnesak iz 2015. o broju utsatt områda, kojih je sada, južno od grada Gävlea, koji se uzima kao sjeverna točka iznad koje imigranti rijetko dobace, točno šezdeset i tri. Prema statistikama Försvarshögskolana, kraljevske vojne akademije, na “ranjivim područjima” odsjeda oko 85 posto imigranata muslimana s teritorija Bliskog istoka i subsaharske Afrike. Riječ je o gotovo 800 tisuća ljudi dospjelih iz konfliktnih zona, Sirije, Iraka i Somalije, a više od 70 posto njih su muškarci koji, prema istom šturom izvješću švedske policije, na “ranjivim područjima” uspostavljaju paralelne pravne strukture, formiraju salafističke ćelije i džamije u kojima se regrutira šahide.

Sve više nasilnih zločina

Hitna pomoć i vatrogasci u “ranjive zone” ne ulaze bez pratnje policije. U Liljeholmenu, južnom predgrađu Stockholma i distriktu koji formalno nije u kazalu “ranjivih područja”, već neko vrijeme ordinira “moralna policija” čiji su članovi, recimo, ovaj mjesec na ulici fizički napali Gurleen Sahotu, mladu blagajnicu iz supermarketa Willy’s, odjevenu po modi koja je iz perspektive nekoliko muslimanskih imigranata prešla prag dobrog ukusa. A takvi su napadi samo manji dio problema s porastom nasilja koje je postalo ključna politička tema u Švedskoj uoči parlamentarnih izbora u rujnu. Službeni podaci švedskog Državnog statističkog ureda za 2017. godinu pokazuju snažan porast broja nasilnih zločina, pogotovo silovanja i onih sa smrtnim ishodom. Broj prijavljenih silovanja u Švedskoj tijekom posljednjih deset godina porastao je za četvrtinu, no taj rast naročito je oštar u posljednje dvije godine. Preklani je broj silovanja porastao za 13 posto, a lani za daljnjih deset posto.

Državne institucije taj trend objašnjavaju proširenjem zakonske kvalifikacije tog kaznenog djela koja je sada najstroža na svijetu, kao i posljedicama edukacijskih kampanja koje su ohrabrivale žene da prijavljuju zločine, no pojedini znanstvenici i aktivisti upozoravaju kako samo ti razlozi ne mogu objasniti tako jak porast. Problem je već godinama posebno težak u Malmöu, gradu veličine splitske latifundije, koji su zbog iznimno visoke učestalosti seksualnih napada (200 silovanja godišnje) mediji u više navrata proglasili “silovateljskom prijestolnicom Europe”. Ta je titula možda pretjerana, no neosporno je da problem – barem u percepciji ljudi koji u Malmöu žive – postoji.

Stotine je žena prošlog prosinca izašlo na ulice Malmöa da bi u nekakvoj smućenoj malodušnosti tražile da se kazne za silovanje postrože, da policija popisuje etnicitet silovatelja, da se razne forme “arapskog rukovanja” ne tretiraju kao prihvatljiva forma zavođenja. Vlasti su odgovorile distribuirajući kolajne i narukvice na kojima na švedskom i arapskom jeziku piše “Ne siluj me” i “Ne diraj me”, što je dodatno potaknulo nezadovoljstvo.

Švedska etnologinja Maria Bäckman sa Sveučilišta u Stockholmu, gradu u kojem je prijavljeni broj silovanja lani porastao sa 177 na 782, nedavno je objavila istraživanje o novoj modi tamošnjih adolescentica koje kosu boje u crno kako bi se, među pridošlim imigrantima, manje isticale.

Otišli Židovi

U Malmöu, ekonomskoj i kulturnoj jezgri južne Švedske, gradu bogate židovske tradicije i židovske zajednice, Židova više gotovo pa i nema. Centar Simona Wiesenthala već prije nekoliko godina izdao je preporuku pripadnicima Židovske zajednice da grad, zbog učestalih napada islamista, izbjegavaju. Židovska se zajednica tijekom razdoblja od nepune tri godine smanjila za 50 posto, a tamošnji Centar židovske zajednice, koji za šabat i blagdane drži i obrede i uključuje vrtić za djecu, zbog učestalih je terorističkih prijetnji fortificiran i čuvaju ga nekakvi rendžeri.

Ima tomu sada koja godina da su lokalci, u spontanom pokušaju otpora i solidarnosti s išamaranom židovskom manjinom, organizirali “Dan ispraćanja Židova na posao”, odnosno Walk a Jew Day. Nisu Židovi jedini, iz Švedske se, od imigrantske krize 2015., preselilo više od 300 tisuća Šveđana, što masno premašuje i iseljeničke brojke iz perioda velike agrikulturne krize 1800-ih, tzv. Godina velike slabosti.

Prema istraživanju koje je proveo Institute for Futures Studies, nezavisni tamošnji think tank, Švedska po stanovniku danas ima jednak broj bombaških napada godišnje kao i Meksiko, dok je broj smrti prouzročenih vatrenim oružjem u posljednjih nekoliko godina takav da je za pet puta veći nego u okolnim skandinavskim zemljama i na europskoj je razini mjerljiv tek s Kalabrijom, Kampanijom i ostatkom južne Italije. Prema službenim statističkim podacima, broj nasilnih djela sa smrtnim ishodom u posljednje tri godine u Švedskoj se kretao oko 110 godišnje, što je tridesetak slučajeva više nego u prethodnom trogodišnjem razdoblju. I opet, oko te brojke će se lomiti koplja. Desnica će je koristiti kao argument za tvrdnje da je multikulturalizam mrtav, dok će ljevica ukazivati kako se radi o posljedici povećane imigracije, ali da je per capita broj zločina ostao isti, pa da stoga nema govora o “etničkoj” pozadini rasta kriminaliteta.

S druge strane, s ozbiljnim izazovima suočena je i švedska socijalna država. Sveukupni troškovi imigracije samo za 2018. iznosili su više od 4 milijarde eura, što je više nego dvostruko od onoga što Švedska godišnje troši na, recimo, kulturu (1,5 milijardi) i oko 7 puta više od kolača koji ode na programe zapošljavanja. Prema projekcijama SKL-a, vladine asocijacije koja okuplja sve švedske municipale i regije, do 2020. godine općine će se naći do grla urovašene u deficitu od 3,5 milijardi eura. U praksi, to je točno 3,5 milijardi eura koje se izdvajaju za servisiranje bolnica i prihvatnih centara. Kao nedvosmislenu posljedicu toga, švedska ministrica financija Magdalena Andersson najavila je povećanje poreza i podizanje dobne granice umirovljenja, sve da bi se nastojalo namaknuti lovu za proračunsku pukotinu od 4,1 milijarde eura.

Prema podacima Eurostata, Švedska, poslije nebitnog Luksemburga, ima najbrže rastuću stopu stanovništva u Europi pa je konsekventno tomu vlada ove godine prognozirala apsolutno fantomsku projekciju podizanja troškova welfare statea za više od 150 posto samo do 2020. godine. Istovremeno švedska nacionalna TV kuća, SVT, poprilično je sramežljivo objavila informaciju kako je od 163 tisuće imigranata, “novih Šveđana”, pristiglih 2016. godine, tek njih 494, odnosno 0,3 posto uspjelo pronaći nekakav posao i danas ima porezne izdatke. Konačno, postoje i slučajevi prave sitnovaroške groteske. Tako je Švedska, primjerice, u svojoj politički korektnoj shizofreniji legitimirala poligamiju, da bi, nakon prvotnih ustupaka, tek u ožujku ove godine tamošnji parlament digao zabranu na zakonsko prihvaćanje brakova u kojima žena nije prešla prag punoljetnosti. A i taj je prijedlog imao oštre protivnike u parlamentu.

No, stvari postaju i bolje. Stopa nezaposlenosti među imigranticama pristiglima nakon krize 2015. iznosi 80 posto, a u slučaju nezaposlenih žena u poligamnim brakovima švedski welfare state isplaćuje mjesečnu naknadu od 700 eura po istoj nezaposlenoj ženi. U sasvim pragmatičnoj konstelaciji, itekako prisutnoj u švedskom zakonodavstvu, imigrant anonimus, u uvjetima galopirajućeg državnog deficita, mjesečno uprihodi onoliko eura koliko ima žena, a bračnu mu zaradu financiraju švedski porezni obveznici koji zakonski nemaju isti društveni privilegij.

Sporne slikovnice

Jutro nakon našeg razgovora u Stockholmu Sjunnesson mi je poslao poruku da je istu noć uhićen i da je u zatvoru. Prijeti mu pet godina zatvora zbog govora mržnje, kaže. Razlog – putem društvenih je kanala podijelio dvije imaginarne dječje slikovnice s popratnim komentarom da bi se iste mogle pronaći na sljedećem Stockholmskom sajmu knjiga. Prva je, u poprilično suhoparnoj ilustraciji, prikazivala nekog starog čiču, izvjesno Arapa, kako nekom vrstom biča mlati onemoćalog, zavezanog logoraša. Do čiče stoji njegov unuk, a iznad njih se koči natpis: “Med farfar på jobbet” odnosno “S djedom na poslu”.

Bila je to, pretpostavljam, Sjunnessonova zajedljiva aluzija na stvarnu slikovnicu autora Oscara Trimblea koji je, valjda u nastojanju da švedski predškolski uzrast senzibilizira na egzotične arapske maritalne prakse, još prije izbacio slikovnice naziva “Djed ima četiri žene” i već nezaboravnu, koja se odnosi na styling arapskih žena, burke, nikabe i hidžabe – “Baka nije duh”. Druga fiktivna slikovnica koju je Sjunnesson podijelio bila je nešto manje interesantna, a ilustrirala je tu neku dječju zabavu iznad koje se raširila pomalo zloslutna inskripcija: ‘I Mustafa se hoće pridružiti’. Sjunnessona je za govor mržnje prijavila tzv. Näthatsgranskaren, jedna od NGO udruga koje Sjunnesson optužuje da koristeći obilne državne subvencije djeluje kao neformalna civilna žandarmerija.

“Obavijestio sam nekoliko inozemnih kontakata o svom uhićenju”, govori mi Sjunnesson. “Mediji u Švedskoj neće objaviti ništa dok god se slučaj ne pojavi u inozemnom tisku, to tako ovdje funkcionira. Malo je reći da sam pomalo i naviknut. Do Božića sam, recimo, nekako uspijevao pronaći angažman kao izvanredni profesor, no onda su se studenti, u sve većem broju, počeli žaliti roditeljima da sam rasist i fašist, roditelji su počeli vršiti pritisak na školske administratore i naposljetku, u obrazovanju, više ne uspijevam pronaći posao. Bio sam maltretiran i fizički, studenti su me napadali, na mene bacali razne stvari i predmete i ako bih, kojim slučajem, nazvao roditelje da ih obavijestim o ponašanju njihove djece, oni bi najčešće rekli: ‘To je u redu. To je zasluženo jer smo čuli da ste rasist’.”

Bio sam angažiran u tri različite agencije koje su me obavijestile da me u školama više ne mogu zaposliti jer je naprosto previše prosvjeda. A ja sam predavao švedski jezik, predavao sam biologiju, stvari koje nemaju nikakve veze s politikom… Zabranjeno mi je govoriti na javnim gradskim površinama, u javnim prostorima, knjižnicama, bio sam prinuđen stvarati tajne mreže preko kojih sam objavljivao tekstove. To je moje iskustvo disidenta.”

Cenzura u medijima

Pojam disidenta svakako nije riječ koja će se u široj javnosti vezati uz Švedsku, zemlju koja je do posljednjih nekoliko godina u europskoj kolektivnoj memoriji zauzimala poziciju izmaštanog El Dorada, pitoreskne enklavice progresivnih vrijednosti te društvenog i individualnog standarda. U konačnici, slika ni danas nije bitno drukčija.

Na Indeksu medijskih sloboda iz 2018. Švedska je zauzela drugo mjesto, što nije pozicija koja bi pretpostavljala bilo kakvu formu cenzure ili pritiska na slobodu medija. A postoje oni koji tvrde da su žrtve baš takvih praksi. “Sve je to jebena katastrofa”, sadržajno kaže Pelle Neroth, bivši urednik Guardiana, Timesa i Independenta, dok s njim razgovaram preko telefona. Neroth me sa Sjunnessonom inicijalno i spojio i razgovarali smo neposredno uoči Sjunnessonova uhićenja.

Godine 2016. snimio je, za švedski politički establishment, kontroverzni dokumentarac “Sweden: Dying To Be Multicultural” i u Švedskoj više nema što tražiti. Preselio se u mali grad, tek par kilometara od Londona odakle piše, između ostalih, i za Politico, New Scientist, The Economist i ostali inozemni tisak.

Zabranjene teme

“U Švedskoj ne mogu i ne smijem razgovarati o stvarima o kojima, primjerice, razgovaram s tobom. Ne mogu, recimo, razgovarati o tome sa švedskom stranom svoje obitelji, ljudi okreću glavu, na silu pokušavaju promijeniti temu razgovora… Neki od njih imaju činovničke poslove, u švedskoj administraciji, moja djevojka je prestravljena mojim radom i kritikom multikulturalizma jer radi u državnoj instituciji. Dovoljno je tek da netko od njenih pretpostavljenih gugla moje ime i njezina karijera, njen život može otići u potpuno drugom smjeru. Švedska je utamničena u političkoj korektnosti i nitko ne želi uprijeti prstom u stvarni problem.

Nitko ne želi reći da je imigracija problem, da su problem ljudi koji naprosto imaju različiti vrijednosni sistem. Taj me strah od slobodnog govora podsjeća na staru Istočnu Europu, u smislu da je propagandni materijal kojima nas se hrani u potpunoj suprotnosti sa stvarnim osjećajima u ljudi. No, to postaje i klasna stvar. Ako odeš u automehaničarsku radnju ili na gradilište, susrest ćeš se s mnogo otvorenijom debatom. Recimo, neki dan sam razgovarao s jednim akademikom sa Sveučilišta u Lundu koji mi je rekao da kada sjedne na kavu sa svojim kolegama sa Sveučilišta, pričaju o trivijama, vremenu i slično, a uistinu interesantni razgovori o švedskoj budućnosti odvijaju se u kuhinji Sveučilišta, takoreći u potpalublju.

U Švedskoj tako – da parafraziram Fernanda Casosa – zadivljuje ono što se ne događa. U rujnu će se održati parlamentarni izbori, prema svemu sudeći najvažniji u posljednjih pola stoljeća. Švedski demokrati, Sverigedemokraterna, najpopularnija stranka koja zagovara prestanak masovne imigracije i koja se u anketama probila na prvo mjesto, kampanju vodi preko danskih publikacija i poziva na intervenciju stranih medija. Ovi ih odbijaju nazivajući ih fašistima i islamofobima. Pokrivenost političkih kampanja krstari između informacija i insinuacija, anegdota, stvarnih vijesti i fantazija. Svaki možebitni protest počistit će komunalne službe, kao da ga nikada nije ni bilo. Za jedan narod koji je sebi dao zadatak da izgradi funkcionalni multikulturalizam, sasvim solidno, donosi Jutarnji list.