Za razliku kako ga doživljavamo danas, praznik rada ionako nije bio zamišljen kao fešta, već kao dan kad se borilo za prava radnika. Povod za obilježavanje bili su veliki sindikalni prosvjedi u Chicagu 1886. godine, održani baš na 1. svibnja zbog odgode zakona koji je radnicima trebao jamčiti osmosatno radno vrijeme. Sindikani zahtjevi bili su simbolizirani u tri osmice – osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja – no policija je na masovni skup, na kojem je bilo oko 40.000 ljudi, uzvratila oružjem te je u napadu ubijeno šestero, a ranjeno više od 50 ljudi, a osmero je radnika potom osuđeno i na smrt.
Tri godine poslije, odlukom Druge internacionale, taj dan je proglašen Praznikom rada, a kroz dvadeseto stoljeće mnoge su ga zemlje proglasile državnim praznikom. Zanimljivo, ne i SAD, u kojem se kao i u Kanadi taj dan obilježava u rujnu. S druge strane, čak se i Hitler nije usudio drznuti u Praznik rada te je čak i u nacističkoj Njemačkoj ostao praznik.
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u, prenosi republikainfo.com