Uoči 25. studenoga u BiH se uvijek iznova, i tako već dvadesetak godina, vode trivijalne političke igrice oko datuma koji je u socijalističkoj BiH imao značenje Dana državnosti jedine u pravoj mjeri multietničke socijalističke republike bivše države.
Naime, taj datum nikada nije na nivou postdejtonske BiH ozakonjen kao Dan državnosti zbog protivljenja srpske strane, iako se unutar Federacije doživljavao na taj način, odnosno isključivo na onom dijelu na kojem je bošnjačko stanovništvo većinsko, dok se kod većine Hrvata doživljavao po principu “ni vruće ni hladno”.
Ove godine taj datum je “obilježio” predsjedavajući član Predsjedništva BiH Milorad Dodik koji je samoinicijativno, bez konzultacija s preostala dva bošnjačka člana Predsjedništva, Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem, na svoj način odgovorio pismom na čestitku američkog predsjednika Donalda Trumpa koju je ovaj uputio kolektivnom Predsjedništvu povodom spornog Dana državnosti.
“Ja sam mu odgovorio na tu čestitku i poslao sam mu pismo koje je već otišlo. Rekao sam mu da to nije moj dan, kao ni Srba. Kao što nikada nije ni bio. To je stvar spekulacija i da nije obaviješten da Bosna i Hercegovina nema svoj Dan državnosti”, izjavio je Milorad Dodik.
Da podsjetim: u noći s 25. na 26. studenoga 1943., u Mrkonjić Gradu je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a koje je, kako stoji u udžbenicima povijesti, započelo s radom u 19,00 sati, a završilo iste noći, oko 4 sata ujutro. Na zasjedanju je sudjelovalo 247 delegata iz svih krajeva BiH, a pravo glasa imalo je njih 173. ZAVNOBiH je konstituiran kao predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) BiH, ali je u stvarnosti djelovao kao njen najviši organ vlasti.SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL
Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH po kojima njene narode ubuduće mogu zastupati isključivo ZAVNOBiH i AVNOJ.
Ovo zasjedanje je prvenstveno poznato po danas već otrcanoj maksimi po kojoj “BiH nije ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska”, odnosno zajednica u kojoj će biti zaštićena kolektivna prava sva tri konstitutivna naroda, što predstavlja prvi održivi model BiH kao samostalne države, što je prepoznato i u Daytonu koji ga je u određenoj mjeri, doduše na razini entiteta, ugradio u Dejtonski mirovni sporazum koji je ujedno i Ustav današnje BiH koji se ne može mijenjati jednostranim aktima niti jedne od tri strane.
Nitko danas ne može niti pretpostaviti u kojem bi obliku iz Drugog svjetskog rata izišla Bosna i Hercegovina da nije bilo Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, pogotovo ako znamo da je njime “resetiran” predratni sporazum Cvetković-Maček po kojemu je današnja BiH “bratski” raspačana između Hrvata i Srba.
Što je starije, kokoš ili jaje, odnosno je li BiH danas država bez Dana državnosti ili je 25. 11. Dan državnosti nepostojeće države koja je žrtvovana za račun bahatog i beskrupuloznog političkog polusvijeta, prvenstveno bošnjačkog kao većinskog? Gledajući ovogodišnju “proslavu” jednog od najvažnijih datuma u povijesti BiH, koja je održana u zgradi Predsjedništva, točnijom mi se čini druga teza iz gornjeg pitanja.
Naime, na toj “proslavi”, koja je više nalikovala na karmine, sudjelovali su isključivo bošnjački političari, te njihov Hrvat za višekratnu uporabu, drugi bošnjački član Predsjedništva Željko Komšić, uz predstavnike Islamske zajednice predvođene reisom Kavazovićem, a od značajnijih međunarodnih predstavnika jedina je bila prisutna odlazeća američka veleposlanica Maureen Cormack. Dakle, ove godine za razliku od prethodnih, na proslavi spornog Dana državnosti nije bio nazočan niti kardinal Vinko Puljić, a isto se dogodilo i tjedan-dva ranije na činu polaganja prisege novoizabranih članova Predsjedništva.
Ovu otužnu grotesku obilježio je svojim prigodničarskim govorom Željko Komšić, koji je i u predizbornom i postizbornom razdoblju ponavljao kako treba ukinuti konstitutivnost za račun “građanske opcije”, što je izravna negacija tekovina ZAVNOBiH-a, odnosno njegovih dijelova ugrađenih u Dejtonski mirovni sporazum.
Isto to je, ne toliko otvoreno, ponovio u svom govoru tijekom “proslave”. Favoriziranje jednog naroda, na način na koji to danas radi Željko Komšić, na izvornom zasjedanju ZAVNOBiH-a, da napravim jednu banalnu povijesnu premetaljku, mogao je izgovoriti jedino izaslanik poglavnika Ante Pavelića, što je još jedna potvrda izlizane teze kako se povijest ponavlja isključivo kao farsa. Šefik Džaferović, s druge strane, nije išao toliko daleko kao Komšić, već je ponavljao izlizane fraze o BiH kao državi “svih njenih građana”, bez da se zapita kako to da proslavi Dana državnosti prisustvuju isključivo pripadnici jednog naroda.
Ili je barem mogao “naglasiti” kako je sve manje profesionalnih Hrvata i Srba po mjeri Sarajeva, da je to danas, čini se, jedno od “najdeficitarnijih zanimanja” u BiH, bez obzira na iznimno visoke “plaće”, odnosno kako je danas sve manje Srba i Hrvata koji žele biti dobro plaćeni politički klaunovi.
Ipak, otužnu bosanskohercegovačku stvarnost na svoj način ponajbolje opisuje jedan tekst objavljen na jednom ovdašnjem portalu “lijeve” provenijencije (zurnal.info), u kojem se prigodničarski i s visoka moralizira o Danu državnosti BiH, uključujući u tu priču i neizostavni autoviktimizacijski diskurs bošnjačke politike, koji tu figurira isključivo kao svojevrsni muhur (pečat, op.a.), odnosno ovjera “bošnjačkog prvenstva” na BiH.
“Početkom devedesetih bio sam dječak, pa se baš i ne sjećam tadašnje atmosfere. Sjećam se samo centralnog dnevnika i rata uživo. Kasnije se sjećam UNHCR-ovih najlona na školskim prozorima, sjećam se svojih drugova na sprovodima njihovih očeva. Onda se sjećam mira i svog prvog novinarskog zadatka na masovnoj grobnici u Sandićima”, stoji u navedenom tekstu. “Šefik Džaferović od prvog dana mandata traga za svinjskom mašću u konzervama namijenjenim Oružanim snagama.
Bakir Izetbegović svako jutro Sebiji naziva selam i moli je da mu nađe novi posao. Željko Komšić u kabinetu okuplja staru raju, uglavnom onu sa skijanja i iz kafane, Nermin Nikšić sa saradnicima obilazi bečke narodnjačke klubove, Fahrudin Radončić negdje u oblacima vida izborne rane, čekajući da ponovo skoči za vrat onome ko će ga unijeti u vlast, a Saša Magazinović, kao stari valjevski đak, vidi problem u Sarajevu, ali ne u Banja Luci i Mostaru”, moralizira novinar Žurnala.
Posebno treba istaknuti ovo “valjevski đak” kada je riječ o Saši Magazinoviću, što je otrovna aluzija na njegovu nacionalnu pripadnost. Saša Magazinović je, naime, “patentirani Srbin” Zlatka Lagumdžije i član Glavnog odbora bosanskohercegovačkog SDP-a. Rođen je, što je neobično važno za ovu priču, u Sarajevu. Što konkretno autor teksta zamjera Saši Magazinoviću? “Za to vrijeme, državni zastupnik Saša Magazinović ljevicom twitta brezove metle uz poruku da je došlo vrijeme da se pomete Sarajevo.”
Ovo je prije svega čin prvorazrednog licemjerja, jer je iz većinske bošnjačke vizure Saša Magazinović, ili njegovi hrvatski pandani, pretorijanac koji treba “štititi” BiH od vlastitih sunarodnjaka i koji nema pravo prozivati bošnjačku politiku niti se petljati u prilike u mjestu u kojemu je rođen i iz kojeg politički djeluju, odnosno nema pravo čistiti vlastite Augijeve staje, u ovom slučaju one sarajevske.
Autoru se u ovom tekstu potkrala i jedna omaška: ne radi se o “brezovoj”, već o brizovoj metli koja se izrađuje od brizovine, grma koji ima iznimno čvrste mladice, koja se u BiH tradicionalno koristi za čišćenje staja od životinjskog izmeta.
Treba odati priznanje autoru ovog članka barem zbog jedne stvari: nesvjesno je, uključujući u cijelu priču Magazinovićevu “brezovu metlu”, afirmirao dijagnozu BiH koja neosporno stoji, a to je ona da je to danas u simboličkom i svakom drugom smislu temeljito i sustavno “zasrana” zemlja, zahvaljujući među ostalim i sličnim “političkim analizama” koje najprije postavljaju teze, pa ih potom “dokazuju”, pri čemu u konačnici najčešće nastradaju činjenice.
A “brezova metla”, dodao bih, jedini je prihvatljivi politički instrument u ovom trenutku. Saša Magazinović je ovaj put, govorim to bez ironije, svojim twittom pogodio “u sridu”, bez obzira što u BiH odavno ne postoji nitko tko bi tu virtualnu metlu uzeo u ruke.
Piše: Josip Mlakić – express.hr
wpDiscuz