Posljednjih su dana studenti tzv. Sveučilišta u Mostaru odlučili prosvjedovati zbog nakane rukovodećih organa Sveučilišta da podignu cijenu studija za cijelih 100%; primjerice studij na Filozofskome Fakultetu stajao bi 1200 KM umjesto današnjih 600.
Ovaj članak služi dvjema svrhama: 1. da objasni zašto studij na dotičnome sveučilištu, a posebice na Filozofskom Fakultetu, ne vrijedi niti onoliko koliko studenti danas plaćaju; 2. da postavi ozbiljno i, vjerujem, dobro informirano pitanje zainteresiranoj javnosti u Bosni i Hercegovini, a i u Republici Hrvatskoj, zašto se velikim novčanim iznosima podržavaju institucije koje to zapravo nisu, jer ne igraju uloge koje bi dotične institucije morale igrati, kao što to jest slučaj u normalnijim i razvijenijim državama i regijama.
Posebno bi se javnost u RH trebala zabrinuti i zapitati zbog činjenice da Vlada RH upumpava ogromna novčana sredstva u izgradnju nove zgrade Filozofskoga Fakulteta Sveučilišta u Mostaru, pri tome ne manifestirajući niti „gram“ volje, i brige, da se dotični Fakultet preobrazi u učinkovitu instituciju, kako bi takozvano jedino hrvatsko sveučilište u BiH uistinu i postalo sveučilište. Naime, ono to danas nije.
Dana 01.03. ove godine počeo sam predavati na Studiju Politologije, Filozofski Fakultet, Sveučilište u Mostaru, kao docent za predmet „Uvod u političku znanost“; proljetni/ljetni semestar ove godine priveo sam kraju, održao propisane ispitne rokove, i dana 01.10 odlučio dati otkaz i zamoliti Pravnu Službu dotičnoga Fakulteta da mi zaključi radnu knjižicu, što je i učinjeno. A evo zašto.
Razmjera neprofesionalnosti, kao i manjka i općeg i akademskog morala, postao sam bolno svjestan jednoga dana, u srpnju ove godine, kada je dr. sc. Slavo Kukić, profesor sociologije i mnogih drugih predmeta na Sveučilištu u Mostaru, kao i drugim univerzitetima u Bosni i Hercegovini, izjavio da je, tijekom upisa novih studenata na Ekonomskom Fakultetu u novu školsku 2008/9, upisao „troje, pa je to tri milje u džepu.“ Naravno, takvome upisu, ili davanju novca profesorima kako bi promijenili, oslabili, ili zaboravili na kriterije, nisam bio izravnim svjedokom; od svojih sam studenata čuo da „Muse [Irena, asistentica na sociologiji Filozofskog Fakulteta, i Šimun, bivši dekan istoga i profesor] uzimaju novac.“ No, na Filozofskome Fakultetu postoje mnoga zla koja su, zapravo, od takozvane neposredne korupcije, mnogo ozbiljnija i bitnija, a koja ustrajavaju zbog toga što se sudskim i policijskim tijelima, pa i političkim predstavnicima, čine manje urgentnima, ili manje zlima, od nekih drugih, što zapravo nije istina. I za ta su zla, koja se sastoje u nepoštivanju minimalnih standarda akademske profesije i upravljanja akademskim institucijama, najodgovorniji dekanica Filozofskog Fakulteta, Slavica Juka, te prodekani dotičnoga Fakulteta. Na Filozofskom Fakultetu, kao i mnogim drugim fakultetima Sveučilišta u Mostaru, istraživačka komponenta ili ne postoji ili je zanemariva, tako da ću se ovdje fokusirati isključivo na nastavnu djelatnost. Krenimo redom.
Na nekim studijskim grupama, kao što su Politologija i Psihologija, uopće ne postoji Plan i program studija, zvanično usvojen od strane nekog relevantnog tijela, kao što je Fakultetsko Vijeće. Zbog toga svršeni studenti politologije neće biti u stanju odgovoriti na prosto pitanje: „Po kojem ste planu i programu vi završili studij i stekli zvanje, primjerice, diplomiranog politologa?“ To također znači da će važenje tih diploma biti vrlo upitno; budu li iste nostrificirane, primjerice, u RH, to će značiti da je tijelo za nostrifikaciju prekršilo zakon. Tijekom šest mjeseci mog angažmana primijetio sam da dekanica Slavica Juka ima običaj zlorabiti imena i prezimena predavača na drugim univerzitetima, i koristiti ih kako bi popunila praznine u svojim (fiktivnim) planovima, bez da dotične predavače prethodno pita za odobrenje. To se u nekoliko navrata dogodilo s redovitom profesoricom psihologije Sveučilišta u Zadru, Verom Ćubelom, koja je zbog toga, i sličnih budalaština, nedavno dala otkaz na Sveučilištu u Mostaru.
Opće je poznato da mnoge studijske grupe na Filozofskom Fakultetu opstaju zbog pomoći kolega iz Zagreba, Splita, i Zadra. Međutim, čitatelj ne bi trebao povjerovati da je ta pomoć, u većoj mjeri, zbiljska i da te kolege uistinu rade na Filozofskome fakultetu u Mostaru. Ta je pomoć zapravo fiktivna, i ona se sastoji u sljedećem: Kolega iz Zagreba (Prof. x.y.) imenuje se nositeljem kolegija na nekoj studijskoj grupi, u najboljem i iznimnom slučaju odradi par sažetih predavanja mjesečno, dočim za studente „brinu“ u pravilu mlađi asistenti i novaci koji, osim što „drže“ predavanja drže i ispite, što ne bi smjeli niti po običajnom akademskom zakonu niti po pozitivnim zakonima. Takvo je stanje na Studiju Filozofije, Psihologije, Socijalnoga rada, Politologije, Povijesti, Arheologije… Primjerice, na studiju Psihologije postoji samo jedan doktor znanosti, iz Zadra, koji se „ukaže“ na tom studiju par dana mjesečno, u prosjeku. Na studiju Politologije imate prof. dr. Radovana Vukadinovića, umirovljenoga profesora međunarodnih odnosa iz Zagreba, koji će „nositi kolegij“, dočim će taj kolegij zapravo nositi njegov novak, ili asistent, koji je diplomirao novinarstvo, pa stoga za predmet „međunarodnih odnosa“ uopće nije kvalificiran (Čak je i taj novak studentima politologije rekao da će ih „povremeno počastiti svojim predavanjima“ !?). Što je zbirni rezultat takvoga stanja? Veliki broj ljudi dobiva plaću, a da ju ne zasluži, imate uglavnom nezadovoljne i preopterećene asistente i novake, koji su često nekompetentni, i imate znatno uvećane opće troškove s nedostatnim, lošim, i skoro zanemarivim rezultatima. Jer, naravno, u takvim uvjetima studenti ne mogu stjecati znanja ili vještine koje bi morali steći. A za to bi sada trebali platiti dvostruki iznos?!
Ono što također negativno fascinira jest enorman broj kolegija koje neki profesori, uglavnom iz Mostara, nose, za što su redovito plaćeni; no, oni te kolegije nose, ali ih ne predaju. Primjerice, dekanica Slavica Juka nosi po nekoliko kolegija na filozofiji, politologiji, socijalnome radu, novinarstvu, na Likovnoj akademiji u Širokome Brijegu, pa čak i na Filozofskome fakultetu u Zadru. Kako jedna ne baš mlada i živahna žena, koja pritom obnaša i dužnost dekanice, može odraditi sve te poslove, i je li njena spremnost na žrtvu poradi općega dobra tolika da će svakoga dana po nekoliko sati provesti tumačeći studentima „Kantovu kritiku metafizike“, zaboravljajući na svoje i obiteljske i stranačke obveze? Naravno, ona se niti žrtvuje, niti predaje dotične kolegije, nego drugi te kolegije odrađuju za nju. Na što se takva praksa svodi najbolje pokazuje primjer nedavnoga predavanja Slave Kukića (koji nosi kolegije na mostarskom Ekonomskome fakultetu, politologiji, socijalnome radu, psihologiji, univerzitetima u Sarajevu i Zenici, itd.), održanoga pred studentima Studija psihologije, u podružnici mostarskoga Sveučilišta u Kiseljaku. Prof. Kukić je studentima, tijekom dvadesetak minuta svog predavanja, rekao sljedeće: „Ja sam kapitalistička kurva….Imate moj udžbenik iz sociologije, pa studirajte!“ To je vjerojatno jedino predavanje koje će Kukić održati studentima dotičnoga studija tijekom sljedećeg semestra.
Nadalje, opće je poznato da je dekanica Slavica Juka u velikoj mjeri privatizirala administrativni dio Filozofskoga fakulteta; naprosto je zaposlila, bez natječaja, članove svoje šire ili uže obitelji. Naravno, moglo bi mi se prigovoriti da bi se i takva zaposlenja mogla donekle opravdati, ukoliko bi se pokazalo da je riječ o visoko kvalitetnim kadrovima, dokazanim profesionalcima u svojoj struci. No, nažalost, to uopće nije slučaj. Najbolji primjer za to je Slavicina sestra, Irena Musa, koja je zaposlena kao asistent na sociologiji, uz potporu Slave Kukića, a kojoj u akademskome svijetu uistinu nije mjesto. Riječ je o osobi koja je davno diplomirala, magistarsko zvanje ne posjeduje, kao ni nikakve akademske reference (u smislu objavljenih radova, sudjelovanja na znanstvenim skupovima, i slično), a studenti se mahom žale na nisku kvalitetu njezinih „predavanja.“ Tijekom razgovora, rekla mi je kako je njena sestra „doktorirala na Kantu“, što je bila notorna laž, a od recentne literature iz oblasti društvenih znanosti stekao sam dojam da je čula za Chomskoga, ali ne i dojam da posjeduje bilo kakva validna i sustavna znanja o bilo kojoj teoriji iz bilo koje oblasti društvenih znanosti.
Osim zaposlenja bez natječaja, na Filozofskome fakultetu možete svjedočiti još jednoj neprofesionalnoj pojavi, a ta se sastoji u činjenici da se pojedinci zapošljavaju na mjesto, recimo, mlađeg asistenta, a da onda prođe neshvatljivo mnogo vremena, ponekad više od godinu dana, prije negoli ti pojedinci dobiju potrebna akademska zvanja kroz oficijelna tijela fakulteta i sveučilišta, tj. kroz Fakultetsko vijeće i Senat, kroz izbore u zvanja asistenta, mlađeg ili starijeg, docenta, itd. Drugim riječima, mjereno svim postojećim akademskim kriterijima, kakvi važe u cijelome svijetu, rad dotičnih pojedinaca je, u tom „međurazdoblju“, ilegalan. No, čak i kada se izbori u zvanja donesu, niti dekanica niti prodekani Filozofskoga fakulteta ne posvećuju pozornost pitanju je li određeni izbor u pravnome smislu uistinu branjiv. Ovoga puta navest ću primjer samoga sebe. Bilo je zamišljeno da, kroz Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta i Senat, budem izabran u zvanje docenta na nekoliko kolegija iz političke teorije. Taj izbor počinje sastavljanjem jednog izvješća od strane jednog povjerenstva koje se, po pravilu sastoji, od tri člana koji moraju biti doktori znanosti i, u pravilu koje se u iznimnim situacijama može donekle oslabiti, biti izabrani u zvanje izvanrednog profesora. Moje su izvješće potpisali dr. Slavo Kukić, dr. Iko Skoko, i dr. Zoran Tomić. To bi, u pravnome smislu, bilo donekle uredu, da ne postoji jedan enormno bitan detalj koji, osim mene, nije nikoga drugoga brinuo. Niti jedan od tri potpisnika nije politolog, niti je doktorirao u oblasti politologije. A kako oni to nisu, moj bi eventualni izbor bio nevaljan u svim pravno uređenim institucijama visokoga obrazovanja. Tako da sam ja dao otkaz prije nego što je taj nesretni proces mog izbora u zvanje docenta na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Mostaru priveden kraju, čime sam sebi srećom uskratio moguću blamažu.
Dakle, danas, i studenti i predavači posebice na Filozofskome fakultetu mostarskog sveučilišta zapravo borave i djeluju u okviru jedne fiktivne institucije. Ta je institucija danas postavljena tako da, kroz fiktivne programe i fiktivno djelovanje, malome broju pojedinaca omogući lako i brzo bogaćenje. Nikakvim se pozivanjem na „nacionalni interes“ takva institucija ne može opravdati, niti takva institucija može služiti ikakvome općem dobru, uključujući i „nacionalno.“ Činjenica da netko investira velike novčane iznose u takvu instituciju, koja svake godine proizvodi na desetke diplomiranih filozofa, novinara, ekonomista, pedagoga…čija je kompetencija vrlo upitna ili zanemariva, a da se pritom ne pita služi li investicija svojoj svrsi, ili što je potrebno učiniti da bi investicija uistinu polučila opipljive rezultate i isplatila se, sramotna je.
Vlada RH mora biti svjesna da će budući studenti, koji bi tobože trebali studirati na tzv. jedinom hrvatskom sveučilištu u BiH, i ubuduće tražiti svoju sreću na sveučilištima u RH, a ne u Mostaru. Ti su studenti svjesni onoga što ih na mostarskom sveučilištu čeka. Pod postojećim uvjetima, investicija Vlade RH zapravo isključivo služi tome da se jednoj fikciji omogući zauzimanje većeg, i možda bolje opremljenog, prostora. Potrebna nam je promjena. A promjena može početi jedino ukoliko se podsjetimo na jednu jednostavnu istinu – institucije su visokoga obrazovanja smislene i svrhovite onda kada, prenošenjem vještina i znanja, doprinose stvaranju visoko obrazovanih, kompetentnih, dobro informiranih, i prema općem dobru orijentiranih, mladih naraštaja sposobnih i voljnih graditi bolji, uređeniji, i sigurniji svijet.
wpDiscuz
