Dakle, u Sarajevu se sastali naši stari znanci, Gordan Grlić Radman i Elmedin Konaković, u onom što bi neki nazvali gotovo ritualnom izmjenom kurtoaznih fraza o jačanju dobrosusjedskih odnosa. Jer, eto, prijateljstva između država, barem na papiru, nikad dosta. Grlić Radman došao kao dio izaslanstva, predvođenog našim uvijek spremnim za konstruktivne dijaloge Andrejom Plenkovićem, a sve to u sklopu bilateralnog susreta. Jer kad ministarstvo vanjskih poslova nešto priopćava, znate da će tu biti i onih riječnih bombona poput “dobre suradnje”, “prijateljskih odnosa” i neizbježnog “europskog puta”. Neće biti dnevnog biltena bez tih nekoliko mantri.
Ali, da se ne zavaramo, tu nije stalo. Jer, dok se naši političari bave izradom novih metaforičkih mostova između Zagreba i Sarajeva, s druge strane grada zasjeda i famozno Zajedničko povjerenstvo za europsko partnerstvo BiH i Hrvatske. I tu su u igri naši neumorni birokrati, od Josipa Brkića do Andreje Metelko-Zgombić, brižno definirajući programe suradnje kao da se radi o slaganju rubikove kocke, s nadom da će se “problemi koji se mogu pojaviti” negdje usput riješiti sami od sebe. A i zašto ne bi? Kad već Hrvatska nudi svoja “specifična znanja” i “ekspertize”, kako je svesrdno najavio premijer Plenković.
I dok se sve to događa, kao podcrta za dan, ostaje nam pitanje – hoće li sve ove sjednice, povjerenstva i priopćenja zaista nešto promijeniti ili ćemo se i dalje vrtjeti u krug ljubaznih osmijeha i prepisanih obećanja?