Kako se odnosimo prema vlastitoj prošlosti, kako prestati praviti od sebe žrtvu i kakva je uloga medija u tom procesu, pitanja su postavljena na konfereciji održanoj u Mostaru pod nazivom ”Kritička kutura sjećanja” koju je organizirala Fondacija Friedrich Ebert.
Konferecija je ponudila više zaključaka, ali i zorno pokazala kako se danas u BiH odnosimo prema nedavnoj nam povijesti. Raspravljano je o nacionalizmima, ratnim zločinima i društvenom pamćenju, kulturi selektivnog sjećanja.
-Proces viktimizacije trenutno je najizraženiji kod Bošnjaka. Mi danas bježimo iz sadašnjojsti i projiciramo se u budućnost a istovremeno živimo i u prošlosti. Da izađemo iz tog stanja moramo jedni druge priznati u punini, uvažavati argumente, a ne nastupati s dominantne pozicije zbog onog što se desilo u prošlosti, rekao je Ivan Vukoja iz Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar.
Pomirenja folklor
Govoreći o fenomenu Komšić, Vukoja je kazao je ”fenomen” sadržan u činjenici da oni koji nisu Hrvati ne vide ništa sporno u tom da glasuju za nekog tko treba predstavljati Hrvate te tako spriječavaju svoje sugrađane da izaberu svoga predstavnika.
-To je amoralan čin. Amoralno je birati nekog tko ne pripada tvojoj zajednici. To je jednako kao da, hipotetski, heteroseksualci na izborima biraju predstavnika homoseksualaca i na kraju kažu: pa šta ima veze, svi smo seksualci. To nije u redu, rekao je Vukoja.
Kriptošovinizam i nereflektirani nacionalizam okarakterizirao je kao osnovne opasnosti za razvoj modernoga bh. društva. U BiH moramo, mišljenja je, prihvatiti postojeću realnost, a to je sadašnja država BiH. Unutar te realnosti je potrebno artikulirati svoje interese i to uz puno uvažavanje društvenih činjenica.
Dražen Barbarić sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru je rekao kako znak jednakosti stoji između kolektivnog i nacionalnog identiteta, dok je prošlost samo sirovina za kolektivno sjećanje.
-Nacionalni identitet prerađuje prošlost onako kako mu odgovara. Kolektivno pamćenje jest jednako kolektivnoj DNA i to je nukleus kolektivnog identiteta. Kako kolektivni identitet selektivno prerađuje prošlost, teško je govoriti o istinskom pomirenju, rekao je Barbarić.
On je pojasnio kako danas nitko u BiH ni na kojoj razini, od puka do političkih elita, nema ništa protiv procesa pomirenja.
-Štoviše, imamo visok stupanj traženja pomirenja. Ali kad se pomirenje rastvori, onda dobijemo trulež koja zaudara. Nama naša kolektivna pamćenja zapravo ne dozvoljavaju pomirenje. Imamo tri kolektivna pamćenja koja se međusobno isključuju i u tom se sastoji trulež tog procesa. Nositelji društvenih elita, iako su načelno svim srcem za pomirenje, jednostavno se ne mogu pomiriti. Za jedne je netko zločinac, a za druge heroj, rekao je Barbarić opisujući proces pomirenja između tri zaraćene strane, danas tri konstitutivna naroda u BiH.
Opisao je i kako Hrvati, Bošnjaci i Srbi, pomirenje traže u onim sredinama gdje su većina, dok u onim sredinama gdje su manjina na tom toliko i ne inzistiraju.
-Pomirenje je folklor. Naši identiteti su hermetički zatvoreni i zbog toga ne može doći do pomirenja, rekao je Barbarić uz opasku kako su njegova opažanja za neke prava hereza.
Rekao je i kako pomirenje nije neki katarzični proces usmjeren na budućnost, dok se istovremeno prošlost ostavlja povjesničarima.
Ničeg prije Srpske
-Dolazim iz pravoslavne džamahirije, otvorio je svoje izlaganje banjolučki kulturolog Srđan Šušnica objašnjavajući kako je u Banja Luci urađena umjetna identitizacija i to izgradnjom crkava i izmjenom imena ulica. Izvršena je, veli, vulgarna sakralizacija i viktimizacija Republike Srpske. Mišljenja je i kako u današnjoj BiH nema prostora za dijalog.
Vraćaju se stari narativi, oni s kraja prošlog stoljeća, a mišljenja je i kako su ogromni rezervoari mitoloških opravdanja današnjice.
-Političke elite nas uvjeravaju kako ničeg nije bilo prije Republike Srpske. Banja Luka je i danas zatvorena. Priče o ratnim dešavanjima u Prijedoru i drugim mjestima su otvorene, ali ne i Banja Luci, kojom kruži vic kako oni rođeni nakon 1985. ne pamte Banja Luku sa Hrvatima i Bošnjacima, rekao je Šušnica.
No, ponudio je i rješenje i to u subverzivnosti. Što nekorektnije to bolje!
Husein Oručević, iz mostarskog OKC Abrašević je, pak, rekao kako u Mostaru imamo dva prostora i kako od tog ne treba bježati. Riječ je o dvije platforme koje su razvile visok stupanj međusobne tolerancije te danas u Mostaru dvije zajednice žive jedna pored druge.
-Mi smo u Mostaru multikulturalni eksperiment koji je uspio, rekao je Oručević, dodavši kako je OKC Abrašević svojevrsna mostarska ”agora” na kojoj se sučeljavaju ideje. Moramo, dodao je, graditi sociološke mostove na kopnu, jer Neretva odavno više ne dijeli Mostar.
Goran Zorić iz Centra za mlade Kvart iz Prijedora je kazao kako u ovom gradu i dalje vlada klima negiranja. Nitko se ne pita kako je moguće da se toliko masovnih grobnica nalazi u okolini ovog grada i to i iz zadnjeg i iz 2. svjetskog rata. Negiraju se, zločini, posebno iz posljednjeg rata.
-Tako imamo spomenik palim borcima Vojske RS na mjestu logora Trnopolje, iako na površini sve to lijepo izgleda. Tu imamo neke međunacionalne koalicije, imamo neki povratak, ali je u dubini svega toga najobičnija trulež. S međuetničkih priča moramo prijeći na interetničke i pomiriti se sa svojom poršlosti. To je politička i društvena borba i stvari moramo rješavati odozdo, s razine puka, rekao je Zorić.
Inficirani mitomanijom
Govoreći o ulozi medija u suočavanju s prošlosti, urednica s Federalne televizije Duška Jurišić je izjavila kako su mediji jednostavno zakazali. Dok je bilo pritisaka inozemnih faktora, nešto se i radilo. To danas više nije slučaj. Istaknula je kao primjer sud u Haagu čije se presude relativiziraju.
Glavna i odogovrna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović je govorila o primjeru jame Kazani pored Sarajeva, u koje su bačene žrtve srpske i hrvatske nacionalnosti te neposlušni Bošnjaci. Zločin je počinila Armija BiH.
-Sudeći prema bh. medijima, Kazane je otkrio dužnosnik Veleposlanstva SAD-a u BiH Nicolas Hill. Čak osam godina od zločina je bilo potrebno da se napravi prvi televizijski prilog o Kazanima, a čak 20 godina pisanja da se suočimo s tim zločinom. Kazani su najtamnija mrlja ratnog Sarajeva. Za sada su otkopana 42 tijela a vjeruje se da ih je mnogo više. Priča o Kazanima je otvorena zahvaljujući medijskom insistiranju Srpkinje koja se borila u Armiji BiH čiji su roditelji ubijeni i bačani u jamu Kazani, kazala je Selimbegović, koja je inače prva otvorila tu priču.
Novinar Večernjeg lista Zoran Krešić je rekao kako nepovjerenje obilježava odnose na Balkanu, a posebno u BiH. Mediji njeguju kulturu površnosti ”o našim i vašim zločincima”. Naveo je i primjere medijskog tretmana Darija Kordića, Rasima Delića i Momčila Krajišnika u tri nacionalne javnosti.
-Svi smo mi inficirani mitomanijom, rekao je Krešić.
Kolumnist portala Buka Dragan Bursać je rekao kako žrtve čak i praštaju, no nitko se ne pita što je sa zločincima, praštaju li oni? Zločinci, veli, i dalje misle da su uradili odličnu stvar.
-Treba se provozati kratko iz Banja Luke do Tomašice i vidjeti kako izgleda masovna grobnica nekoliko tisuća ljudi. Nije lako suočiti se s realnosti, ali za to nam nisu potrebni mediji, izjavio je Bursać.
Vlasnik portala Poskok Ivan Šušnjar je naglasio kako je današnja kultura sjećanja zapravo rezultat potiranja sjećanja. Državni mediji, poput Federalne TV, ne mogu ništa mijenjati, nego to mogu raditi samo portali.
-Mi smo društvo s traumom, a veliki mediji su velike tvornice sjećanja. Zbog toga se samo kroz portale nešto može mijenjati, rekao je Šušnjar.
To se nije svidjelo Duški Jurišić s FTV-a koja je odgovorila kako se upravo na Poskoku širi govor mržnje, kao i na brojnim forumima drugh portala.
Profesor politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru Mile Lasić je zaključio kako je rasprava o svim pobrojanim temama upravo najveći uspjeh mostarske konferencije. Bitno je, rekao je Lasić, razvijati dijalog. To je jedini put izlasku iz začaranog kruga mitomanije i nepriznavanja drugog i drugačijeg.
Jurica Gudelj / Dnevnik.ba
wpDiscuz