Matija Jurković iz Creta Bizovačkog oduševljeno je gledala svoju rođendansku tortu. Na njoj su gorjele svijeće i broj 100.
Na trenutak se zamišljeno zagledala u taj broj, kao da je u njega sažela sve slike svog dugog života, i potom se opet nasmiješila i puhnula u svjećice.
– Što si poželjela, bako – upitali su je okupljeni unuci, praunuci i ostala rodbina.
– A želim da budem zdrava i da još malo živim, koliko Bog kaže. Nećete me se tako lako riješiti. Moja baka doživjela je 101 godinu – kazala je baka Matija sitnim glasom i nasmijala ih sve.
Simpatična i draga žena najstarija je stanovnica općine Bizovac i znaju je mnogi mještani jer je cijeli život teško radila te na tržnici prodavala mlijeko, sir, jaja i povrće. Život ju nije mazio, naprotiv. Ali joj je podario brojne potomke. Njeno životno stablo danas čini pet generacija, među njima i pet generacija žena.
“Ostala sam bez svega”
Baka Matija Jurković rođena je kao Rukavina 1918. godine u Lici, u mjestu Kosa Janjačka, zaselak Paruni, familija Stipojini, od majke Mare i oca Stipe. Bila je drugo dijete od devetero braće i sestara. Uhvaćeni u vrtlogu rata, rasli su u neimaštini, pa su se u njenoj obitelji samo muška djeca školovala. Ona i sestre ostale su nepismene. Udala se mlada, za svog Juru Jurkovića, ali je veoma brzo ostala udovica. Njen Jure, a i brat Ivan, nestali su u Drugom svjetskom ratu. Nikad više nije čula za njih niti im našla kosti.
– Kad su joj javili da tate nema, plakala je danima. Ja sam imala dvije godine, a sestra Mara jednu. Ostale smo same, bez sredstava za život. Mama nije imala izbora i morale smo otići trbuhom za kruhom. S nas dvije, svojim roditeljima, braćom i sestrama, u jesen 1957. godine došli smo u Slavoniju, u Cret, gdje i danas živimo – priča bakinu priču starija kćer Nada Ljubek, kojoj je danas 75 godina.
“Živi, zdravi i sretni”
– Svi su mi rekli: ‘Kako ćeš ti sama s djecom? Nemaš ništa, kćeri ti nemaju miraza’… Ali evo, hvala Bogu, živi smo i zdravi i imamo sve što nam treba – kaže baka Matija danas.
Od devetero braće i sestara koje je imala ostalo je još troje živih. Jednom bratu sad je 85 godina, a drugih dvoje su malo mlađi. Ponekad se čuju i vide jer su jako povezani.
Život bake Matije bio je obilježen silnim radom i trudom. Vodila je seosko gazdinstvo, radila i muške i ženske poslove, obrađivala vrt, uzgajala stoku. Radila je sve kako bi prehranila obitelj. Uspijevala je kćerima priskrbiti ono osnovno, pa i školovanje.
– Bilo nam je teško. Odmalena smo morale pomagati mami. Nije bilo novca, pa je ona išla u nadnicu, a i mi s njom. Tek kad sam se udala, život nam je bio lakši jer se muž doselio k nama – kaže Nada, koju je mama na svadbi predala mužu Franji riječima: “Nema ona novca, ni miraza, ni imanja, ali je dobra i vrijedna žena i bit će ti dobra cijeli život”. I bila je u pravu. Kako je baka Matija bila dobra prema svom zetu Franji, tako je i on bio dobar prema njoj. Kao i svaka žena, voljela je baka pogledati koju seriju na televizoru, a kako nije bila pismena i nije znala čitati, problem su joj predstavljali titlovi prijevoda.
Sve do prije godinu i pol baka je imala u selu vršnjakinju. Poznavale su se još od djetinjstva, iz Like. Obje su voljele gledati sapunice, a kako nisu ništa razumjele, Franjo bi ih posjeo kraj sebe i čitao im titlove dok one gledaju. Bile su presretne zbog toga. Doduše, tako se i moj Franjo navukao na serije, pa nitko nije ništa radio u kući dok traje serija – smijući se priča Nada. U međuvremenu, kad su joj se obje kćeri udale i rodile svoju djecu, a ona potom svoju, baka Matija “sakupila” je brojnu obitelj. Ona danas ima dvije kćeri, dva zeta, četvero unučadi, deset praunučadi i dvoje šukununučadi. Iako joj je 100 godina, baka dobro zna imena svih njih. Često joj dođu u posjet, a i ona odlazi k njima kad su neka slavlja. Jer voli baka slavlja, svadbe i kirvaje. Tu je uvijek veselo i živo. I sad, kad je proslavljala 100. rođendan, cijeli dan nije htjela otići niti malo se odmoriti. Kad su joj rekli da će doći novinari i da će je slikati, baka je odmah zatražila svoju svečanu maramu i stavila je na glavu.
– Mi smo nekako više ženska obitelj. Imamo 14 cura, a samo pet muških. Dogodilo se tako da imamo pet generacija žena. Najmlađe su bakine šukununuke Lana (8) i Leona (3). Sve do nedavno baka je čuvala unučad i praunučad. Učila ih je pravim vrijednostima – kaže bakina unuka Liljana Medved (52).
“Čitat ne zna i to ju ne zanima”
Kad su unuci saznali da je baka nepismena jer nikad nije imala priliku ići u školu, pokušali su joj oni pokazati kako se piše i čita.
– Nije uspjela naučiti. Nije baš bila ni zainteresirana. Kako je baka često putovala vlakom, ponekad i k braći i sestrama u Zagreb, uvijek sam se pitao kako zna pročitati na kojoj je stanici i gdje treba sići. ‘A znam to, sinko’, rekla bi. I dan danas, kad prima mirovinu, daje otisak prsta umjesto potpisa. I prima mirovinu cijeli život isključivo na ruke, donese joj poštar, jer nikad nije imala račun u banci. Iako nije znala slova, baka je bila stručnjak za matematiku. Nitko ju nije mogao prevariti za novac kad bi nosila na tržnicu prodavati kokoši, sir i jaja. Računati je vrlo dobro znala – kaže praunuk Marin Medved.
Njemu je baka, kao i ostalim praunucima, rekla da im je svima od reda, pa i njihovim budućim bračnim partnerima, izradila mnoštvo ručnih radova, stolnjaka, ličkih čarapa, coklji i zavjesa, da imaju kao “dotu” kad se budu vjenčali.
“A znam to sinko…”
– Baka je cijeli život radila ručni rad. Heklala je i štrikala i džempere i čarape te izrađivala stolnjake. Baki je život podario i dobro zdravlje. Nikad nije bila bolesna. Ne nosi čak ni naočale.
– Prije oko tri godine baki su pronašli karcinom usne šupljine. Imala je 97 godina. Doktor ju je u bolnici pitao hoće li ga operirati, a baka je rekla: ‘A nego da ćete me operirati, pa neću valjda biti bolesna?!’. I operirali su je, dva puta. Bila je u bolnici danima, nije se ni na što žalila, ništa ju nije boljelo, ležala je, sjedila, radila svoj ručni rad i čekala da sve prođe. Doktori i sestre su se čudili, obilazili je, razgovarali s njom. Bili su oduševljeni time kako je ona u tim godinama prisebna i dobra pacijentica. Došla je kući i, evo, sad je opet dobrog zdravlja – pričaju potomci.
A baku Matiju morali smo upitati za recept njene dugovječnosti:
– A sinko, bitno da te nema tko sekirati! Radiš, jedeš, malo se veseliš i, eto, dođeš do 100.
Prvi.tv