Mandat Tribunala u Haagu bio je da provede istragu i krivično gonjenje pojedinaca odgovornih za kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije, a ne država. Zašto to Haag nije učinio Agius ne pojašnjava. Kao ni zašto je amnestirao određeni broj zločinaca po kriteriju nacije i vojske kojoj su pripadali.
Agius kaže da je sasvim pogrešno reći da je MKSJ mogao pripisati odgovornost za ono što se dešavalo tijekom sukoba u bivšoj Jugoslaviji bilo kojoj državi. Isto tako je podjednako pogrešno reći da je MKSJ mogao “osloboditi” bilo koju državu takve odgovornosti.
Treba naglasiti da je, prilikom proglašavanja pojedinaca krivično odgovornim, obaveza dokazivanja (odnosno kriterij “van razumne sumnje”) jako visoka – kaže u intervjuu za „Dnevni avaz“ carmel Agius, sudac Mehanizma za krivične sudove (MICT).
On je na Avazova pitanja odgovarao u svojstvu suca Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Agius je pristao na pisani intervju za „Avaz“, odbivši pritom još najmanje 50 medija koji su zatražili intervju od njega.
Ali, nije želio govoriti o slučaju Praljak.
Na MKSJ-u ste sada 16 godina. Kako vidite rad tog suda? Kao uspjeh? Neuspjeh? Ograničen uspjeh? Ograničen neuspjeh?
– Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda povjerio je Međunarodnom sudu mandat da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog krivičnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. i da doprinese ponovnom uspostavljanju i održanju mira u regionu.
Ovom izjavom, vidimo Agius priznaje da je mandat Haaga bio i progon zločinaca koji su zločine počinili na teritoriju Sarajeva, Bihaća, Konjica, Jablanice, Kaknja, Zenice, Travnika, Tuzle, Goražda, Podrinja, Istočnog Mostara, jer sve su to naime teritoriji bivše Jugoslavije. Zašto se Haag nije bavio ovim zločincima, odnosno zašto džihad ne smatra zločinom nije jasno. Niti on to pojašnjava u svom odgovoru. Umjesto toga kaže:
Čvrsto vjerujem da je MKSJ ispunio taj mandat. Postupajući tako, MKSJ je podigao optužnice protiv 161 osobe za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, pri čemu su sve te osobe pozvane na odgovornost i privedene pravdi. Pored uloge koja mu je povjerena mandatom, Međunarodni sud je dao ključan doprinos jačanju i izgradnji kapaciteta lokalnih sudova, sudija, tužitelj i odvjetnika odbrane.
Naročito jačanje tog kapaciteta vidimo u BIH. Gdje sudovi u ladicama drže optužnice protiv najviših ljudi zločinačke Armije BIH. Vojske koja je imala čak i logor za djecu. Koja je razapinjala ljude na križeve. Koja je ljudima sjekla glave. I koja je danas, što se međunarodne pravde tiče potpuno amnestirana.
Pred sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji se još vode postupci u mnogim predmetima. Sada je na zemljama u regionu bivše Jugoslavije da nadograde naslijeđe MKSJ-a i pozovu na odgovornost izvršioce krivičnih djela počinjenih tokom sukoba 1990-ih godina.
On to kaže mrtav hladan: “Sada”- Kada sada? Sada u 2018? Ili će možda krenuti s procesima 2025-e kada većina ubojica djece, žena i staraca budu mrtvi?
Pravda predstavlja preduslov za dugoročan mir i stabilnost u regionu, a naslijeđe Međunarodnog suda bit će ključno u omogućavanju budućim generacijama da shvate prošlost i suoče se s njom, kaže Agius. Ovdje vidimo da on itekako smatra da će Haaške presude dovesti do suočavanja i pomirenja. Da Haaški sud nije bio selektivan, da je kaznio sve tri strane, sukladno zločinu koji su činile, danas bismo mogli govoriti o pomirenju.
No Agius očito nema pojma što se događalo i događa u BIH. Ne zna da su presude gorivo za nove sukobe. I nova previranja. On pojma nema da nitko u BIH neće poštovati sud koji presudi da je sirijski i jordanski džihad, džihadizacija Armije BIH i tisuće zločina koji stoje nekažnjeni nešto što nitko normalan neće moći poštovati kao antifašizam, dok će se s druge strane suočavati sa zločinima vlastite vojske, i ekstenzivnim presudama. Kako pojasniti da je za hrvatski zločin u Ahmićima tuženo sve, od izvršitelja, nalogodavca, zapovjednika okruga, šefa općine do generala a za zločin u Grabovici. Dusini. Trusini, Doljanima, Stipića livadama, Istočnom mostaru, Bugojnu, nitko. Nitko! Kako nego kao potpuno korumpirani Haaški sud. I nikako drugačije.
Da li je postupak donošenja presuda trajao predugo? U nekim slučajevima, žrtve su čekale 25 godina.
– Moramo prvo imati na umu da je svaki predmet različit i da može biti mnogo različitih razloga za kašnjenja u postupcima. Pored toga, teško je – štaviše rekao bih da je skoro nemoguće – ispuniti sva očekivanja žrtava koje su ostale bez svojih voljenih.
Kad se radi o tom pitanju, bilo je mnogo izuzetno bolnih trenutaka za sve nas.
Jasno je da ne postoji ustanova koja može obnoviti ono što je izgubljeno u jugoslovenskim ratovima ili poništiti stravične zločine koji su počinjeni, ili, pak, ublažiti bol i patnje žrtava.
Takođe je jasno da se predmeti u kojima je postupao Međunarodni sud, s obzirom na njihov karakter, veličinu i obim, jednostavno ne mogu porediti s domaćim krivičnim predmetima i oni nužno traju duže i koštaju više od domaćih predmeta.
Međutim, Međunarodni sud je pokazao da, kada je međunarodna zajednica voljna da sarađuje i da se zalaže za ono što je ispravno, osobe koje su odgovorne za najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava mogu biti pozvane na odgovornost.
Jedan od razloga iz kojih su neki postupci i danas u toku je to što je, zbog nesaradnje država, bilo potrebno mnogo godina da i posljednji bjegunci od MKSJ-a budu uhapšeni i prebačeni u Hag. Na primjer, Ratko Mladić je 16 godina izbjegavao pravdu prije nego što je uhapšen u maju 2011. (što je, takođe, uslijedilo poslije hapšenja Radovana Karadžića 2008. godine), dok je Goran Hadžić uhapšen u julu 2011.
Nadam se da će vlasti i sudovi na području bivše Jugoslavije učiniti sve što je u njihovoj moći da ubrzaju domaće krivične postupke i suđenja, bez ustupaka u pogledu osnovnog prava na pravično suđenje.
Odlična saradnja s Njemačkom
Nešto što smo sigurno naučili na MKSJ-u jeste da međunarodno krivično pravosuđe ne može biti uspješno bez odgovarajuće saradnje država, te kako političke, tako i finansijske podrške.
Na primjer, da u datom trenutku nije bilo odlične saradnje s njemačkim vlastima, MKSJ bi možda morao da čeka godinama na prvo hapšenje i transfer na Međunarodni sud.
S druge strane, kao što sam već pomenuo, nedostatak suradnje država u bivšoj Jugoslaviji u hapšenju ključnih optuženih osoba doveo je do dugotrajnuh kašnjenja u radu Međunarodnog suda.
Pored toga, za provođenje našeg mandata je takođe bilo važno to što su MKSJ osnovali Ujedinjeni narodi, rezolucijom Vijeća sigurnosti na osnovu poglavlja VII, a podrška i resursi UN bili su od temeljnog značaja za funkcioniranje i uspjeh MKSJ-a.
Budući da ICC ne uživa pogodnosti takve političke osnove kakvu je imao MKSJ, on će morati da se oslanja na podršku i saradnju međunarodne zajednice na druge načine – smatra sudija Ađijus.