Published On: Čet, tra 29th, 2010

STRAH OD CIPRIZACIJE: Zašto su Bošnjaci mlako reagirali?

Slab i kurtoazan odziv u BiH na Josipovićev i Tadićev potez, strahuju u Bruxellesu, ukazuje da su na Balkanu zapravo zreli uvjeti za novi Cipar

Kao da se otvorila, neočekivano, rupa u regiji nakon približavanja dva predsjednika, i nakon priznanja zločina iz devedesetih, politička rupa tamo gdje je trebao biti trasiran čvrsti put. To je iznenadilo i Bruxelles, to se nije očekivalo.

Načelno, logično je da se intenzivno podržava srpsko-hrvatsko približavanje, kao strateški važno za mir u regiji, te, dakako, Deklaracija o Srebrenici i isprika za Ahmiće. Takvi potezi pripadaju u sferu civilizacijskih, zapadnih “vrijednosti” na kojima, dijelom stvarno, dijelom deklarativno, počiva europska zajednica. Ali, približavanje srpskog i hrvatskog predsjednika, relaksacija odnosa, ili “regionalna suradnja”, trebala je donijeti i konkretan rezultat, a to je poboljšanje odnosa među zajednicama u Bosni i Hercegovini.

U španjolskom predsjedništvu i u odjelima Vijeća i Komisije specijaliziranima za prevrtanje fascikala o Regiji, nadali su se da će to izazvati pozitivnu reakciju u Bosni i Hercegovini, te da će doprinijeti stabilizaciji u toj zemlji. Španjolska, koja sada vodi EU, prišla je ovom s dubokim razumijevanjem traume političke podijeljenosti u dvadesetom stoljeću, ali čak su se i oni iznenadili što u BiH nije bilo dubljeg pozitivnog odziva – nego samo kurtoaznog, u prvom redu na Srebreničku deklaraciju.

U Bruxellesu vlada ozbiljna, duboka, temeljna zabrinutost za BiH, strah da se zemlja posve ne rasklima, pa da ne nastane novo, inkongruentno međunarodno kvazitijelo balkanskog profila. Puno lakši problem, Kosovo, za sad je kao projekt zakočen u gestacijskom stadiju, jer mu dio zemalja EU nije priznao državnost. Kosovo je sada neka vrsta europsko-balkanskog Tajvana, a Bosna, ako nastavi otklizavanje, mogla bi postati novi europski Cipar. Klasični ciparski problem nisu znali riješiti, pa nema razloga misliti da bi znali riješiti sličan na Balkanu. Ne može se dovoljno naglasiti koliko EU to ne želi, najprije jer bi takav razvoj bio dokaz nemoći Unije da sredi vlastito “stražnje dvorište”, kako su, devedesetih, zvali zemlje bivše Jugoslavije u ratu. (U stražnjem dvorištu engleskih viktorijanskih kućica u nizu obično je bio smješten zahod i odlagalište smeća). Ali, i konkretno, boje se, jer ne znaju što će biti, nema izvjesnosti.

Tadićeva srebrenička deklaracija i Josipovićev govor u Ahmićima trebali su biti kohezijski element. No, iz BiH je reakcija vrlo mlaka, a naprotiv, strahovita buka digla se u Hrvatskoj i Srbiji. Svi kažu da je Tadić napravio maksimum proguravši srebreničku deklaraciju u skupštini susjedne države, ali, iako ga hvale, mnogi misle da nije dovoljno ispružio korak. Da su procijenili da jest, dozvolili bi da Srbija dobije kandidaturu za članstvo u EU, a ne bi to pogurali za kraj godine.

Možda Boris Tadić misli da time što u istom dahu izgovara i Europa i Kosovo, i jedinstvena BiH i Dodik, što hvali Josipovića, a njegov ga ministar vanjskih poslova kudi, kao i sličnim potezima u svojoj zemlji, vodi inkluzivnu politiku. Ali, nekima u EU, iako je vide kao pozitivnu, ta je politika i dalje nedovoljno jasna. Recimo, tu i tamo se u Bruxellesu čuju kritike na račun ministra vanjskih poslova Jeremića, koje idu do nade da će ga Tadić zamijeniti. Što je to, nego poziv za jasnijom politikom?

Srebrenička deklaracija je i za Bošnjake i za Srbe iz BiH pokazala dokle je Boris Tadić spreman ići. Ona je politički markirala gabarite odnosa prema Srebrenici kao simbolu i prema susjednoj državi, koje većina Srba prihvaća. To je važno u predizbornoj godini u Bosni i Hercegovini. Sad znaju na čemu su.

Ali, u Srbiji je proizvela debatu koja, baš zato jer se radi o deklaraciji, dakle dokumentu, neće prestati, nego će se produbljivati, tako da je možda deklaracija za Bošnjake skoro irelevantna, ali je za Srbe važna. Josipovićev partner u regiji, pak, morat će se dokazati za vrijeme trajanja izborne godine u BiH, kako bi, na kraju 2010., konačno dobio kanidaturu. Valjda. Možda.

Primijetili smo, time što nisu otvorena sva pregovoračka poglavlja kao što se najavljivalo, da se i Hrvatska koči u pregovorima o članstvu, kao što smo, prije dva mjeseca, i najavili u Globusu. Samo jedan od razloga je nesigurnost u izbornoj godini u BiH, ali sigurno će Hrvatska morati imati jedinstvenu, i posve jasnu, nekonfrontacijsku, sređenu politiku, prema susjednoj zemlji.

Tekst preuzet sa globus.jutarnji.hr

0 0 glasovi
Article Rating
14.7K Comments
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x