Ljeta su stvorena za sreću. Možda negdje i nekada. Sva naša ljeta posljednjih petnaest godina imaju pukotinu na istom mjestu. U bespoštedno vrućim sunčanim intervalima, jedanaesti u mjesecu srpnju zabilježen je velikom, crnom točkom u koju je strmoglavljena najveća tuga modernog svijeta. Svaka ljudska bol u Srebrenici dobije mizerno značenje.
Martina Mlinarević Sopta l index.hr
Mjesto najteže sramote svjetske i balkanske politike udružene u odvratno prešutno odobravanje krvi, ne prestaje sa sramoćenjem ni danas, toliko godina nakon jezivih krikova iz podrinjskih šuma.
Putujući cirkus političkih, medijskih i vjerskih profesionalnih plakača nad Srebrenicom odradio je još jednu maestralnu dnevnicu isforsirane glume.
Silovanje srebreničke boli svake se godine podigne na jednu novu razinu sadizma. Ovu su obljetnicu primjerice, ti klauni udostojili nazvati katarzičnom.
Tadićev grobni spektakl bez Josipovića
Kada sagledamo sve segmente, jučerašnji dan možda i ima neke natruhe katarze, ali katarze klasičnog balkanskog licemjerja i đon-obraza u čemu smo prvaci bez ikakvih visinskih priprema. Sijeda regionska narikača broj dva, Boris Tadić, ovaj put je nažalost morao odraditi grobni spektakl bez svog partnera broj jedan – Ive Josipovića.
Budući da je suosjećajni dvojac ispričajni protokol na grobištima apsolvirao do savršenstva, nije bilo nikakve sumnje da će se i sam Tadić snaći fantastično. Ne znam samo za kakve budale drži narod kojem dolazi u posjetu? Jeste, sjebani smo po svim parametrima normalnih civilizacija, ali smo još uvijek sa zrncem zdravog razuma da možemo uvidjeti svu besmislenost Tadićeve posjete i još veću naivnost onih koji u tom povijesnom činu, a zapravo u dosadnom žvakanju žvake na mezarju pred uplakanim ženama, vide korak svih koraka prema konačnom približavanju rasturenih naroda.
Jer baš jučer, dok je zabetonirano lice Belog Orla očajnički treniralo empatiju za nesretne majke, obični mrtvi građanin Ratko Mladić je negdje na Banovom Brdu pio koktelčić i nervozno žugao na vrućinu i sparan dan hladeći se dnevnim tiskom. Njegova supruga u tom trenutku na osunčanu terasu donijela je čorbu jajarušu, pjevušeći najnoviji hit iz radionice Marine Tucaković i nestrpljivo pušući u oznojeni dekolte nad kojim se njihao zlatni krst.
Obični mrtvi građanin Ratko, u prolazu ju je, svojim nikad izgubljenim šarmom, ovlaš lupio po stražnjici. Susjedstvom je odjekivao smijeh dobro raspoloženih ljudi u najboljim godinama, a pod vreli Zepter lonac ugurali su novine na čijoj je naslovnici jedna majka cijelim tijelom grlila tabut u moru istih takvih.
Manipuliranje mrtvim kostima
Nastupajući u još jednoj epizodi izvoza srebreničke tragedije u svijet, koja je postala glavni nacionalni brend, svoje ulizivačke bodove pred hladnokrvnom briselskom politikom na konto tuđe ljudske tuge, podanički je odradio još jedan zgodničko i to Lepi Hare Sveprisutni. On se posebno, gotovo esejistički potrudio s patetikom, s obzirom da je izborna godina i na ovom našem meridijanu. A zna se koliko je osobno velikih tvornica otvorio, kako je pokrenuo uništeno gospodarstvo novcem arapskim u zamjenu za putovnice, kako silno pomaže preživjele nakon genocida.
Taman koliko i vjerski vođa reisulema Cerić Corleone. Sva istinska moralna i ljudska izopačenost skupila se jučer docirati laži i hinjenu tugu, a dok su držali svoje trosatne govore skupa sa svjetskim moćnicima, jednu je ženu odvela hitna jer je kolabirala. Ona je petnaest godina čekala da ukopa sina i nije dočekala taj trenutak zbog političkih preseravanja pred mikrofonima.
Srebrenica zato danas izaziva užasnu količinu izmiješanih osjećaja. Manipuliranje mrtvim kostima u ime viših interesa ne prolazi bez mučnine u želucu. Svi su jučer odradili svoje uobičajene uloge.
Vodeći mediji i književna pera ispisivala su plačne rečenice da bi još jednom dokazali svoj istančani humanizam. Koji ima također, različite točke paljenja. Srebrenica ili Pakračka poljana uvijek. Ponekad Ahmići. Nikad Vukovar, Trusina, Uzdol.
Mnogi raspoloženi Srbi na portalima i forumima razbacivali su se klasičnim pođonjenim relativiziranjem – nije bilo genocida, nije bilo toliko pobijenih, skoro da ni rata nije bilo. Blasfemične teorije urote, osvete, nekog dogovorenog masakra. Sa rijetkom ljudskom šutnjom i stidom.
Profiterske udruge okupljene oko stradalih u Srebrenici također su spremile svoje prekidače za bol, čekajući pravi trenutak da bi se za jednu tešku priču slilo nekoliko novih tisuća u razne fondove koji ne postoje, jer stvarne i prave bolom sluđene majke nikad ne vide spomenuti novac.
Perverzija ovogodišnje obljetnice je narasla čak do toga da se zahtijeva minuta šutnje na Crnom kontinentu na kičastoj paradi nogometa.
Svi su otišli, ostali su ljudi
Srebrenica je, bez pitanja, ponovo odradila svoju zadaću kao i svih dosadašnjih godina. Svijetla reflektora su se pogasila, političari u blindiranim vozilima vraćeni su u svoje prijetvorne živote, Srbi se odmaraju od jednodnevnog virtualnog pranja duše, Tadić je poslao Josipoviću poruku na Facebook – “Lepo ovo groblje, garantujem svidelo bi ti se”.
Ostali su ljudi. Kojima je živjeti još onih 364 dana kada nitko ne misli na njih. Njihova lica su najveća lekcija ovog života. Jedino pravilno tumačenje prošlosti. Iako u svojoj duši nose hijeroglife najkrvavije ljudske bitke, njihov horizont je jednostavan, bez velikih želja i očekivanja. Žive tiho, beskrajno strpljivi i luđački hrabri.
Ne moleći za milost, ne rasipajući se svojim bolom. Baš isto onako kako žive i hrvatske i srpske obitelji koje su u ovom ludilu izgubile svoje članove i koje ne vjeruju više ni u jednu ispričanu istinu, osim one koju nose u sebi, a zove se nenadoknadivi gubitak.