Zbog nemogućnosti prihvaćanja činjenica koje kolegica Lujanović iznosi u svojim tekstovima, pojedinci pribjegavaju otvorenim pozivima na linč i nasilje. Najčešće se takav govor mržnje širi putem društvenih mreža, no nije rijetkost da se takav jezik koristi i u medijima.
“Jel ima neko da ovoj ustaškoj kurvetini žvalje razvali“, pita se korisnik ili korisnica Twitter naloga pod nazivom Smjehuljak. Ovo je samo jedna u nizu ogavnih prijetnji koje su u zadnjih godinu dana upućene novinarki portala Dnevnik.ba Gloriji Lujanović.
Uslijed frustracije koju izaziva nemogućnost suočavanja s činjenicama, široka sarajevska javnost, sada je to jasno, redovito pribjegava pozivu na linč i nasilje, širi govor mržnje i u maniru okorjelog obiteljskog nasilnika poručuje: sam/a je to tražio/la.
Već više od godinu dana traju prijetnje i pritisci na novinarku portala Dnevnik.ba Gloriu Lujanović, jednu od najboljih istraživačkih novinarki u BiH. Kolegica Lujanović bavi se ponajviše istraživanjem ratnih zločina nad Hrvatima u BiH i generalno ratnim stradanjima hrvatskoga naroda. Isto tako, često piše i analize koje se tiču hrvatsko-bošnjačkih političkih odnosa.I upravo tu je izvorište svih pritisaka i upućenih joj prijetnji.
Naime, bošnjačka javnost je uvjerena da tzv. Armija RBiH tijekom rata nije počinila nikakve ratne zločine, da su se Hrvati i Srbi „pobunili“ protiv Bosne i Hercegovine, odnosno onog dijela BiH koji je tijekom rata kontrolira bošnjačka vojska (pod imenom Armija RBiH) te da su stoga i stradanja Hrvata i Srba u ratu opravdana. Iz toga proizlazi i da su Bošnjaci tobože jedine žrtve rata.
Takvo uvjerenje svakodnevno potpiruju svi bošnjački politički dužnosnici kao i bošnjački (sarajevski) mediji. Tako je nebrojeno puta do sada predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović govorio (lagao) o „dvostrukoj agresiji na BiH“, o tomu kako je ARBiH sprječavala zločine, a ako se neki zločin i dogodio to je bio „incident“, o tomu kako ARBiH nije uništila niti jednu katoličku ili pravoslavnu bogomolju, zapalila niti jednu hrvatsku ili srpsku kuću…
Prema tom narativu Hrvati su sami sebe protjerali s područja koje je tijekom rata kontrolirala ARBiH i za njihovo stradanje odgovorni su Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a ne Bošnjaci i „sveti ratnici“ s Bliskog istoka, preteče onih koje danas poznajemo kao teroriste ISIL-a,
„Grijeh“ kolegice Lujanović leži u tomu što je u posljednjih nekoliko godina sustavno razobličavala takav narativ i otkrivala činjenice vezane za događaje iz ratnih godina, posebno na prostoru Središnje Bosne.
Kako su činjenice u konačnici otporne na dnevno-političke manipulacije, njeno pisanje je počelo prouzročivati frustraciju kod onih koji vjeruju u bezgrešnost i moralnu nadmoć bošnjačkog nacionalnog korpusa, a slijedom čega i u bezgrešnost Armije RBiH.
Zbog nemogućnosti prihvaćanja činjenica koje kolegica Lujanović iznosi u svojim tekstovima, pojedinci pribjegavaju otvorenim pozivima na linč i nasilje. Najčešće se takav govor mržnje širi putem društvenih mreža, no nije rijetkost da se takav jezik koristi i u medijima. Dovoljno je kazati da je besprizorni huškač Emir Suljagić redoviti gost na N1 i drugim bošnjačkim medijima kao i da ima kolumnu u Oslobođenju.
Iako otvoreni govor mržnje možda širi samo skupina frustriranih i nebitnih pojedinaca, koji su u suštini marginalci, pa bi se možda čak moglo govoriti i o tomu da od „muhe ne treba praviti slona“, problem nastaje kad nitko, ali baš nitko, unutar bošnjačke javnosti ne reagira na takve pojave. Takva šutnja nam onda govori i da se cijela ta javnost zapravo slaže s takvim govorom mržnje koji „srećom“ širi netko drugi.
Tako se stvara atmosfera u kojoj je prihvatljivo da se pribjegava nasilju u obračunu s neistomišljenicima. Iako za sada sve ostaje na riječima, postoji više nego dovoljno razloga za zabrinutost da bi se s riječi moglo prijeći i na djela. Posebno jer nitko i ne očekuje da će policija uraditi nešto po ovom pitanju.
U međuvremenu pozivamo nevladin sektor i međunarodne organizacije da stanu u zaštitu kolegice Lujanović. No, ne očekujemo da će se to dogoditi. Da je kojim slučajem situacija obratna, da neki Hrvati prijete nekim novinarima koji pišu o stradanju Bošnjaka u proteklome rati, sigurni smo da bi se digla kuka i motika da se zaštiti napadnuti novinar, koji bi uskoro dobio i neku nagradu za svoje pisanje.
Ovako možemo poručiti javnostima da će kolegica Lujanović kao i cijela redakcija portala Dnevnik.ba nastaviti odgovorno raditi svoj posao i iznositi činjenice sviđale se one nekomu ili ne, bez obzira na sve prijetnje.
Jurica Gudalj l dnevnik.ba