Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?

Ova gospoda i drugovi, čija imena je svakog dana sve nepristojnije spominjati u pristojnom kontekstu, a postaje sve opasnije i zamjerati im se, pa sve do čelništva institucija znanosti i kulture i vjere kod Bošnjaka, de facto samo u nevrijeme ponavljaju nes(p)retni slogan rahmetli Alije Izetbegovića, jedog iz niza “jahača apokalipse”, kako ih je nazvao publicista Mustafa Čengić. Niti vode računa o tomu da je BiH “idealna konsocijacijska situacija” niti da je konsocijacija demokratska metoda upravljanja razlikama. Pogotovu ne žele znati da BiH uopće ne treba drugo ni na razini entiteta ni na državnoj razini do pažljivog balansa i nacionalnog i građanskog, dok je u kantonima i općinama prosto naložena sva moguća zaštita manjinaca, bile tzv. konstitutivne manjine, ili ne bile. Jedino što definitivno BiH ne treba, niti je ikada trebala jesu “slonovi u staklarskoj radnji”, kakvim su se mnogi ovih dana predstavili sluđenoj javnosti. Umjesto takvih, BiH potrebuje suptilnije političke, vjerske i kulturološke i vođe i vođene, ali ni jednih ni drugih nema na vidiku.

Uostalom, prijeteći slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”, koji se ovih dana tako često čuo u bošnjačkim i tobožnjim probosanskim patriotskim medijima, trebao bi da potječe iz intervjua rahmetli Alije Izetbegovića “Oslobođenju” uoči rata. O tomu svjedoči u jednoj od njegovih potcjenjenih knjiga – svjedočanstava i Franjo Boras, Alijin sudrug u zatvorima i u Predsjedništvu BiH. Bilo kako da je, krajnje je vrijeme promijeniti i narative i javne politike u BiH, te početi igrati prijateljske utakmice među sobom, uz korektno suđenje međunarodnih sudaca. A oni bi mogli, ako već ništa drugo neće ili ne mogu, barem početi utjecati na one koji već godinama suludo palacaju “jezikom mržnje” protivu drugih nacija u BiH i temeljnih ustavnih načela. Recimo tako da ih prestanu podržavati politički i financijski, dok nije isuviše kasno. Iz ovih razloga i slijede izvodi iz moje dvije kolumne pisane za Autograf.hr: a) Glupost je opasan nerijatelj, od 20. 05. 2015. , b)  Traži se „treći modus“, od 17. 06. 2015. Godine, podvrgnuti samo tehničkim kraćenjimai redakcijama.

Glupost je opasan neprijatelj

U četvrtak, 14. svibnja 2015. g., Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara i Friedrich Ebert Stiftung (FES) organizirali su znanstvenu konferenciju ”Identitet i karakter Bosne i Hercegovine kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva”. Nije za podcjenjivanje što su se na toj konferenciji okupili javni djelatnici iz Mostara, Sarajeva i Banja Luke da bi razgovarali o pluralnom karakteru njihove zemlje i mogućnostima izlaska iz krize. Međutim, da bi takvi razgovori imali smisla, potrebni su i volja za detabuizacijom i kompetencija. I jednog i drugog je nedostajalo. Najtabuiziranija tema je bila ”konsocijacijska situacija” u BiH, unatoč tomu što je BiH pravo konsocijacijsko ”remek-djelo” zahvaljujući Okvirnom mirovnom sporazumu iz Daytona, odnosno Anexu 4, koji je još uvijek jedini važeći Ustav BiH. I prije Daytona BiH je, zapravo, bila konsocijacija temeljem vlastita povijesnog razvoja, pa ničim nije zaslužila da se to previđa, ili da se o tomu ne umije razgovarati. Brojniji su, nažalost, i to uvjerljivo, oni koji govore o BiH samo u kategorijama nacionalne i kulturološke jednosti, mada je BiH oličenje pluralnosti …

Tako i znanstvenici i političari u BiH tvrdoglavo žive ”zamrznuti konflikt” kao temeljno obilježje postdaytonske BiH. Prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević je s tim u vezi primijetio kako znanstvenici govore glasovima dominantnih politika i u Sarajevu, i u Mostaru i u Banja Luci. Problem je što tako prestaju biti politički filozofi, pravnici, sociolozi i politolozi, a postaju ideolozi. Ipak su uvjerljivo kulturološki i politički najružniji oni koji žele političkim i pravnim nasiljem postići ”građansku Federaciju” niječući ko-nacije, tj. nacionalne identitete, posebice hrvatski. S obzirom na to da ne mogu napraviti ”građansku BiH”, jer se Republika Srpska opire, omalovažavaju do uvredljivosti Hrvate u Federaciji više i ne skrivajući da žele njihovu de-konstituciju …

Profesor Ugo Vlaisavljević je vjerojatno najkompetentniji sugovornik na temu konsocijacijske situacije u BiH. Bio je među onima koji su na stranicama mostarskog časopisa za političku kulturu „Status“ otvorili pitanje konsocijacije u BiH. Za njegovo ime se veže i sintagma ”konstitutivne manjine”, koja objašnjava nezavidnu situaciju za konstitutivne narode kad su u okruženju većinskih naroda. U polušali mi je prije par godina rekao da bih ga po neomiljenosti uskoro mogao dostići u njegovom i mojemu Sarajevu. I bi tako u međuvremenu upravo zbog mojeg inzistiranja na kompleksnijim formama političke kulture.

Jer, u BiH se, nažalost, tvrdoglavo forsiraju nerazvijene forme političke kulture poput metoda majorizacije i tzv. konstitutivnih manjina, o drugima da se i ne govori. Ponajbolji politološko-kulturološki pojam za sav taj jad i bijedu je ”javašluk konsocijacija”. Na ovu sintagmu polažem pravo autorstva uz obrazloženje da ona podrazumijeva izigravanje postignutih dogovora i da je u službi održavanja međusobnih neprijateljstava i zamrznutog konflikta kako bismo ostali što duže u demokraturi. Sad sam (po tisućiti put) dužan objasniti kako pod pojmom demokrature mislim na formalno demokracijski ambijent u kojemu ne vrijede demokracijska pravila, koja su suspendirana do daljnjega. Alternativa javašluku i demokraturi bi bila odgovorna konsocijacija (u kombinaciji s balansima nacionalnog i građanskog), ali je ne želi nitko, jer podrazumijeva odustajanje od kartelskih monopola i nadilaženje demokraturskog ambijenta putem pravnih, gospodarskih i socijalnih reformi. One vode u EU, ali i u gubljenje kartelskih privilegija. Iz ovih razloga ja se, doista, i zalažem za očuvanje položaja ko-nacija i načela federalizacije, i ne samo zbog Hrvata, nego zbog građana svih nacija u BiH. Protiv sam, pak, političkih inženjeringa i majorizacija svih vrsta, a ne samo kada Bošnjaci i Srbi biraju Hrvatima tzv. političke predstavnike (slučajevi Komšić i Vlajki).

Will Kymlicka je u studiji Multikulturalno građanstvo ustvrdio da Maori na Novom Zelandu imaju pravo birati bijelca za svog političkog predstavnika ako baš hoće, ali bijelci nemaju pravo nametati Maorima onoga koga oni smatraju dobrim. Nasuprot tomu se i na ovoj mostarskoj konferenciji čula ”šuplja priča” o tzv. dvostrukom legitimitetu, o tomu kako bi bilo dobro da političari uživaju povjerenje svih. Da, ali u praksi samo Bošnjaci i Srbi mogu birati Hrvatima političke predstavnike, dok Hrvati to njima ne mogu zbog svoje majušnosti. Drugim riječima, u Predsjedništvu BiH i u domovima naroda moraju biti predstavnici, a ne samo pripadnici određenih nacija. Doživio sam zbog tih teorija i stavova brojne hajke i ”linčovanja”, i s lijeva i s desna. Najsuroviji su, ipak, aktualni protagonisti protuustavne transformacije Federacije BiH u bošnjački entitet, te time i cijele BiH u (kon)federaciju srpskog i bošnjačkog entiteta. Kada se usudite dekonstruirati njihove narative i politike, kada ih uhvatite u ”lopovluku”, jer više i ne kriju što rade, onda zagalame u vašem pravcu: ”Drž’te lopova”!

Ne zna se koji su suroviji protagonisti političke nekulture: pseudograđani ili etnonacionalisti. I prvima i drugima sam već odgovarao pozivajući se na esej ”Sila gluposti” Dietricha Bonhoeffera (lutheranski teolog, umoren u konc. logoru). ”Glupost je opasniji neprijatelj dobroga nego zloba…”, piše Bonhoeffer, ”protiv gluposti smo bespomoćni. Tu se ni protestom ni silom ne može ništa učiniti; razlozi ne vrijede; dosta je da se činjenicama koje protuslove vlastitim predrasudama jednostavno ne vjeruje… Kod toga je glupan za razliku od zla čovjeka do kraja sa sobom zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži te prelazi u napad.” (Bonhoeffer, D., Wiederstand und Ergebung, München und Hamburg, 1951.) I na mostarskoj konferenciji ismijao sam, inače, i „desne“ i „lijeve“ gluposti. ”Lijevo”, pak, mora biti kozmopolitsko, inače je samo ideološko-dogmatska prijevara. U ovoj dioptriji su brojni u BiH samo politički likovi iz galerije ”zarobljenog uma”, ublehaši velikog formata …

Kao profesor postmodernih senzibilnih teorija transnacionalnih socijalizacija, kozmopolitskih i složenih identiteta, kao poznavatelj teorija ”multikulturalnog građanstva” i ”multikulturalnog federalizma”, te privrženik ”svjetskog ethosa” Hansa Künga i ustavnog patriotizma Jürgena Habermasa morao sam se i moram suprotstaviti svima u sarajevskoj pravnoj i politološkoj školi prounitarističke orijentacije. Dakako, i secesionistima, ali njih i ne treba tražiti među ustavobraniteljima položaja ko-nacija. Ta obrana je zadnja linija obrane višenacionalne BiH i utoliko obveza svih ”ustavnih patriota” u BiH. Dakako, mogu se razumjeti strahovi u Sarajevu od disolucije BiH, ali bi se u tom istom Sarajevu prosvijećeni i razumni morali početi pitati: rade li upravo unitaristi protiv dugoročnih interesa BiH kada forsiraju izmicanje ”trećeg potpornja” u bosanskohercegovačkom tronošcu, kad ne vide da se potom na tom tronošcu ne može više sjediti. Takva ne-pamet ne može pojmiti da se i u Mostaru može biti i Hrvatom, i Bosancem, i Hercegovcem i Europljaninom upravo uvažavanjem sviju identiteta u BiH i BiH u njezinoj ”kompozitnoj integralnosti” (Ivan Lovrenović) ili da se i od ”prijestolnice” može načiniti ”palanka” ako i kada u njoj pobijedi ”palanački duh” (R. Konstantinović). A što se tiče optužbi da sam braneći položaj ko-nacija u BiH ”čovićevac“ (u pristojnijoj interpretaciji) ili ”provincijski ustaša” (u krugovima političkih batinaša), odnosno lukav kao „lasica“  a u biti „kostimograf ideje Herceg Bosne“ (kako glase optužbe u jednom Bakirovom i Erdoganovom tjedniku), odgovorit ću kako mi u liberalnim krugovima u Mostaru o Draganu Čoviću mislimo jednako loše kao i o bilo kojemu političaru etnonacionalističke ili pseudograđanske provenijencije u BiH. On je, čak, još veći i savršeniji makijavelista od drugih …

Ali, neoborivo je da je opasno ignorirati ”hrvatsko pitanje” u BiH, kako je objasnio prof. Vlaisavljević: ”Ako postoji još neko uistinu nacionalno pitanje u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, onda je to hrvatsko pitanje. Već s Daytonskim sporazumom je takvo pitanje kod Bošnjaka i Srba pretvoreno u državno pitanje… Ako se postavlja kao nacionalno, hrvatsko pitanje je onda pitanje o konstitutivnosti, suverenosti jednog naroda, o njegovim kolektivnim pravima. Motivirano je činjenicom da Hrvati nisu konstitutivni u Federaciji, a kamoli u RS-u. Stoga se hrvatska nacionalna politika fokusira na ustavne promjene, ali time dolazi u direktnu konfrontaciju sa bošnjačkom nacionalnom politikom…”

Zapravo bi se mi u BiH morali stalno prisjećati upozorenja Arendta Lijpharta, kako za mnoga pluralna društva ne-zapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacije i nikakve demokracije. Ne njihovim ništenjem, nego upravljanjem oformljenim identitetima ko-nacija, dakle, kao i njihovom kozmopolitizacijom, BiH bi jednog dana mogla od sebe napraviti europsku zemlju s ustavom i ”političku zajednicu”. Do tog neće stići uz zloćudne secesionističke politike i uz unitarističke redukcije: ”ili građanska BiH ili građanski rat”. Do političke zajednice se može stići samo mukotrpnom modernizacijom, kozmpolitizacijom i ambijenata i identiteta kako bi se u konačnici mogao ostvariti Millov imperativ o pretvaranju nužnosti zajedničkog života u vrlinu!

Prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević je i na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji ”Identiteti, kulture, jezici”, održanoj 5. lipnja 2015. u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Instituta ”Ivo Pilar”, te uz podršku Konrad Adenauer Stiftunga, podnio uvodni referat pod naslovom ”Zašto je toliko teško prihvatiti da je BiH tronacionalna država, a još teže o kakvim nacijama je riječ?” U njemu je ustvrdio da je za stvaranje političke zajednice u BiH nužan konsenzus, odnosno puno razumniji odnos većine prema bilo kojoj manjini, uključivo ”konstitutivnim manjinama” u većinskim okruženjima. Od posebne je važnosti što je prof. Vlaisavljević objasnio da klasične liberalne teorije (građanski liberalizam) zamjeraju konsocijaciji (koju je najbolje razumjeti kao konsenzualnu metodu upravljanja razlikama u podijeljenim društvima) što upisuje vlastita (nacionalna) imena u ustav, zbog čega je građanski liberalizam i tretira retrogradnom ili nemodernom. Još je važnije što je prof. Vlaisavljević ustvrdio da u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH čista liberalna formula ne može biti rješenje za izlazak iz krize. Za njega nema sumnje da bi za tzv. građansko nadvladavanje etnopolitičkih i pseudograđanskih koncepata bilo nužno uvažiti nacionalne identitete kako bi se uopće imala šansa izgraditi političku zajednicu u BiH i od BiH. I time se – u mojem razumijevanju – i on i svi koji priznaju te notorne polazne točke potvrđuju kao ”ustavni patrioti” i dio alternativnog ”trećeg modusa” koji podrazumijeva i suptilne teorije kosmpolitizacije i transnacionalizacije te europeizirane narative i politike.

Traži se „treći modus“!

Na kraju ovih zaludih podsjećanja pozvat ću u pomoć i autora sintagme “treći modus” – književnika Ivana Lovrenovića,  koji je u referatu na međunarodnom znanstvenom skupu u Sarajevu u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, od 02. do 04. veljače 2012., na kojemu sam i sam sudjelovao, objasnio: ”Nužan je ‘treći modus’ hrvatske politike, koji bi na konzistentan i principijelan, a u isti mah prospektivan način umio u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve; takav modus koji neće biti podložan ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulantskim obzirima.” Sukladno tome, hrvatsko pitanje u BiH moguće je u svim njegovim aspektima vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi, veli Ivan Lovrenović. Tek na taj način i s takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati obvezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi i za međunarodnu zajednicu, i tek tako se ono od problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.

Nažalost, kao da nitko više nema ni volje ni znanja za alternativom zvanom “treći modus” hrvatske ili bilo koje druge politike u BiH, onom koja bi se temeljila na konsenzusu kao vrhunskom umijeću u politici, to jest suptilnom odnosu većine i manjine, u konačnici na novoj paradigmi nenasilja i uvažavanja svih identiteta, uključivo tzv. ko-nacija, napisao sam prije tri godine u kolumni za Autograf.hr, poantiravši da su na redu, vrlo vjerojatno, neke druge „vrlo grube i opasne igre.“ Tri godine poslije mogu samo dodati kako me vrlo žalosti što sam grube političke igre pod sloganom „ili građanska BiH, ili građanski rat“ predvidio do u tančine. Nitko, naravno, takve opomene nije uzeo ozbiljno, pa neće ni ovo podsjećanje …

B., 03. kolovoza 2018.