Užarena retorika je uobičajena situacija diljem demokratskog svijeta kada je riječ o predizbornom vremenu.
Ali u jednoj višenacionalnoj državi, koja je nedavno proživjela rat, gdje su odnosi između tri naroda i dalje napeti kao strune… to sve dobiva jednu puno ozbiljniju dimenziju.
Činjenica prva: U svakoj izbornoj godini u dejtonskoj BiH, od prvih izbora 1996. do danas, tenzije između političkih predstavnika tri konstitutivna naroda redovito bivaju užarene. Tako je i ove godine. Stavovi vodećih političkih predstavnika Hrvata, Srba i Bošnjaka su, čini se udaljeniji nego ikada.
Činjenica druga: Još se iščekuju promjene Izbornog zakona BiH koje je naložio Ustavni sud BiH 2016., a oko kojih uopće ne postoji konsenzus (a bez tih promjena izbori u velikoj mjeri ne mogu biti ni implementirani).
Činjenica treća: Do sada su u dejtonskoj BiH opći izbori održani čak sedam puta u 22 godine (1996., 1998., 2000., 2002., 2006., 2010. i 2014.). Nakon sedam izbornih procesa uopće se ne može govoriti o stabilizaciji političkih, ali ni ekonomskih prilika i odnosa o ovoj zemlji.
Činjenica četvrta: Razvidna su tri pravca kojemu teže najutjecajnije hrvatske, srpske i bošnjačke stranke. Bošnjačke predvođene SDA zalažu se za unitarnu BiH (sve skriveno iza potpuno razobličene ideje o „građanskoj državi“) prije svega zbog svoje brojčane nadmoći i potpuno zaboravljajući na osnovnu postavku mirovnog sporazuma iz Daytona o BiH kao državi tri jednakopravna, konstitutivna naroda. Na tom tragu je i pseudo, a zapravo bošnjačka ljevica (SDP, NS, DF…) U dalje razmatranje do čega bi taj unitarni projekt doveo, dakle projekt većinske muslimanske države, ne bi zalazio…
_____________piše: Brane Vrbić I Nedjelja.ba
Srpske stranke, dakle gotovo sve one sa srpskim predznakom, imaju za cilj RS kao zasebnu državnu tvorevinu koja bi se potom ujedinila sa Srbijom. Već od izbora 2006. godine to je postala udomaćena teza koja je pratila svaki izborni ciklus, a koju je promovirao nekadašnji miljenik Zapada, sadašnji predsjednik RS-a i SNSD-a Milorad Dodik. „Slučajno“, sve to se zbiva upravo od onog vremena kada je postalo jasno da Kosovo kreće na put neovisnosti koja će službeno biti proglašena 2008.
Hrvatska politika u BiH potpuno uzdrmana nakon sloma „hrvatske samouprave“ i promjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine bila je bez jasno definiranih načela o budućnosti zemlje i hrvatskog naroda. Točnije kazano nije se usudila javno i detaljno ih iznositi i zauzimati se za njih. I danas oprezno većina hrvatskih stranaka govori o potrebi uspostave trećeg entiteta. Razvidno je da je jedini spas za hrvatski narod jednakopravni status s druga dva naroda prije svega u pogledu političkih prava, ali i u teritorijalno-organizacijskom ustrojstvu. Sve drugo vodi gubitku konstitutivnosti i u budućnosti nestanku iz zemlje koju su baštinili prije svih drugih.
Činjenica peta: BiH danas opstaje samo zbog međunarodnog pritiska, a ni jedan od tri naroda nije zadovoljan svojim položajem u njoj. Ne može se točno odrediti do kada će taj pritisak trajati.
Činjenica šesta: Politologija, ali i povijest, kao znanosti, uče nas da ovakve državne zajednice, ukoliko ne dođe do ozbiljnog i stabilizirajućeg dogovora političkih elita sva tri naroda, nemaju budućnosti. BiH treba dogovor tri naroda i novi ustavno-pravni okvir ako želi imati budućnost. Danas umnogome podsjeća na propalu SFRJ. Bez konstruktivne uloge najbrojnijeg naroda – a nje definitivno nema – u takvim situacijama nije isključen ni dogovor dva malobrojnija naroda u strahu od hegemonije većine.
Činjenica sedma: Nikada ne treba zaboraviti da novi geopolitički potresi na svjetskoj sceni već sutra mogu promijeniti cijelu priču s neuspjelim i nestabilnim državama na jugoistoku Europe gdje se BiH i Makedonija najčešće spominju. O takvim rješenjima se sve češće govori u relevantnim geopolitičkim krugovima. A te naznake vrlo često sutra postaju stvarnost.
Belgijski poučak
Užarena retorika je zapravo uobičajena situacija diljem demokratskog svijeta kada je riječ o predizbornom vremenu. Ali u jednoj višenacionalnoj državi, koja je nedavno proživjela rat, gdje su odnosi između tri naroda i dalje napeti kao strune… to sve dobiva jednu puno ozbiljniju dimenziju. Nije isto kada žestoko raspravljaju austrijski socijaldemokrati i narodnjaci, njemački CDU i SPD ili pak na drugoj strani recimo Flamanci i Valonci u Belgiji, odnosno Hrvati, Srbi i Bošnjaci u BiH. Na jednoj strani su jednonacionalne, a na drugoj višenacionalne države. Razlika je ogromna. Uz jednu važnu napomenu: Belgija je jasno uređena decentralizirana država koja bi vjerojatno bila najbolji uzor u pokušaju rekonstrukcije sadašnje BiH.
Samo kratki podsjetnik: Kraljevina Belgija uređena je kao federalna zajednica Valonije, Flandrije i regije Bruxelles Capitale (glavni grad). U Belgiji postoji sedam parlamenata i četiri vlade. Uz federalni dvodomni parlament i vladu, svaka od triju regija i zajednica ima svoj parlament i svoju vladu. Osim političko-teritorijalne raspodjele po federalnim jedinicama, Belgija je podijeljena i na tri jezične cjeline: frankofoni dio u Valoniji, flamanski u Flandriji, obvezno dvojezičan u federalnoj jedinici Bruxelles Capitale te njemački na istoku Belgije (canton de l’Est – teritorij koji je Belgija dobila od Njemačke kao ratnu odštetu nakon I. svjetskog rata). Belgija nema državne televizije, nema javni medijski servis, već su javne TV i radio postaje u nadležnosti pojedinih jezičnih zajednica i regionalnih vlasti. Dakle Valonci imaju svoj RTV javni servis, Flamanci svoj, Nijemci medij na svom jeziku. U Belgiji je sve jasno i na užas sarajevskih unitarista sve je podijeljeno: zna se što komu pripada teritorijalno, zakonodavno, financijski, medijski – što Valoniji, a što Flandriji; kakva je pozicija glavnog grada; kakva su prava njemačke manjine na istoku… Upravo zato Belgija funkcionira, uz veće ili manje krize, gotovo 190 godina. Belgijski poučak jasno kazuje kako se trebaju urediti i odnosi između tri naroda u BiH. A ako se ne riješi pitanje nacionalne jednakopravnosti, međunacionalni odnosi, BiH nema budućnosti. Zamislite kako bi gledali u Belgiji da im netko dođe s pričom o ukidanju teritorijalnih i jezičnih jedinica, uspostavi zajedničkog jezika i škola, utemeljenju zajedničkog javnog RTV servisa… uspostavi građanske države…? Kao na luđaka i zlonamjernika.
O promjenama Izbornog zakona BiH raspravlja se već duže vremena i jasni su i tu stavovi pojedinih strana. Bošnjački političari i dalje žele zadržati prvo da Hrvatima mogu izbrati člana Predsjedništva BiH kao i bar trećinu izaslanika za federalni Dom naroda (srpske također) čime bi, što je najvažnije, kontrolirali u potpunosti i zakonodavnu i izvršnu vlast na teritoriju tog entiteta. To znači da bi u nejednakopravnom položaju držali hrvatski narod. Hrvati se „usuđuju“ tražiti povratak oduzetih prva i promjenu bar dijela silom nametnutih izbornih okvira, odnosno mogućnost da sami biraju svoje predstavnike u zakonodavnu, a time i izvršnu vlast (Predsjedništvo, federalni Dom naroda, Vlada Federacije). Srpska strana ne želi bilo kakve promjene na „teritoriju RS-a“ iako ne bi imala ništa protiv da srpsko pučanstvo u Federaciji samo bira svoje zastupnike u Dom naroda Federacije. Pregovori traju, a naznaka postizanja dogovora uopće nema. Može se reći da bošnjačka strana čini sve da zadrži status quo. U tom cilju je i apsolutno uvredljiva i gruba protuhrvatska kampanja koju zadnje dvije godine vodi predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Izetbegović je danas postao radikalni političar skromnog vokabulara i opasnih unitarnih (za većinu Hrvata i Srba i islamističkih) ideja suočen s ozbiljnim problemima u svojoj stranci i na bošnjačkoj političkoj sceni koji prijete da ga otpušu u povijesnu ropotarnicu. U sukobima oko Izbornog zakona iznad svega se ogledaju već spomenute borbe za budući ustroj BiH.
Jednostavno rješenje
Jedno od rješenja, vrlo pravednih, pravičnih i jednostavnih, bilo bi uspostave tri izborne jedinice koje bi bile oformljene prema popisu pučanstva iz 2013. godine. Na tome se popisu itekako dobro pazilo kako će se tko izjasniti i kako će biti popisan. Ako znamo da je temeljna odrednica dejtonske BiH konstitutivnost i jednakopravnost tri naroda u BiH ovo rješenje bi zaista bilo u duhu tog dogovora. Ustanovljenje hrvatske izborne jedinice, odnosno srpske i bošnjačke, na osnovi popisa bio bi, naravno, prvi korak. Iz te tri izborne jedinice (u koje bi zapravo bilo uključeno oko 97% stanovništva BiH) bi se, birali članovi Predsjedništva BiH (iz svake po jedan), izaslanici za federalni Dom naroda (hrvatski glasovima Hrvata s područja FBiH, bošnjački glasovima Bošnjaka s područja FBiH, a srpski glasovima iz srpske izborne jedinice onih koji žive na tlu Federacije), dok bi se pak za Vijeće naroda RS-a (Hrvate, Srbe i Bošnjake) biralo glasovima onih pripadnika tih naroda koji žive na području RS-a te bi ti glasači birali i predsjednika i potpredsjednike tog entiteta. Na osnovi te tri izborne jedinice bi se razmjernim sustavom izabrali i zastupnici u Zastupnički dom Parlamenta BiH, te u federalni Zastupnički dom i u Narodnu skupštinu RS-a (uvažavajući mjesta prebivanja)… Također, sukladno broju osvojenih glasova u pojedinim županijama iz te tri izborne jedinice (srpska bi uključivala samo one Srbe koji žive na području FBiH) raspodijelili bi se i županijski zastupnički mandati. To bi, ukratko, mogle biti glavne smjernice jednog potpuno novog Izbornog zakona koji bi u svojoj osnovi bio daleko najpravedniji i najrealniji te bi isključio bilo kakve mogućnosti zloporabe ili diskriminacije.
U taj zakon bi se trebale (ili mogle) ugraditi i odredbe o izboru „ostalih“ u Dom naroda FBiH i Vijeće naroda RS-a (iako se to može ostvariti i sudjelovanjem tih lista u utrci u tri spomenute jedinice) odnosno način kako bi „ostali“ (recimo razmjerno svojem sudjelovanju u stanovništvu) sudjelovali u izboru za ostala zakonodavna tijela vlasti (bilo kroz svoju samostalnu izbornu podjedinicu, bilo uključeni u izbornu utrku u jednoj od tri izborne jedinice). Time bi zakonom, uz pitanje jednakopravnosti u izbornom procesu, odmah bilo riješeno i pitanje Sejdić i Finci jer bi se svaka osoba, bez obzira na nacionalnu pripadnost, iz bilo kojeg naroda mogla kandidirati na bilo koju dužnost u BiH. Pa ako Hrvati izaberu Željka, Bakira ili Izaka… nikakav problem. Ili Bošnjaci Hrvoja, a Srbi Muhameda… To bi bilo i legitimno i legalno. Naravno sve to bi uključilo izradu potpuno novog Izbornog zakona te promjene jednog dijela Ustava entiteta, odnosno Ustava BiH (u dijelu izbora članova Predsjedništva BiH na što se i odnosi tužba i presuda u predmetu Sejdić-Finci)… Sigurno veliki posao, ali bi to bio i ozbiljan korak ka smanjenu unutarnjih tenzija i sukoba te poruka da je jednakopravnost sva tri naroda zajamčena u izbornom procesu. Time bi se otvorile i nove perspektive za BiH. Ali jasno, za sada jedan ovakav prijedlog svoj „dom“ može naći tek u domeni politoloških propitivanja. Sva sadašnja nastojanja se svode ne promjene dijela aktualnog zakona, a ni oko toga nema ni minimalne suglasnosti, pa kako onda očekivati ozbiljne zahvate i promjene?
Sve što se tiče BiH i njene egzistencije, tiče se i pravde. Ako pravednost i pravičnost ne budu novi temelji ove zemlje, ona budućnosti nema. Davno je kazao Sv. Augustin: „Ako nestane pravde, što su onda države nego velika razbojništva?“ (Iustitia remota, quid sent regna nisi magna latrocinia). Znaju li to oni koji zagovaraju ili podupiru nepravdu u BiH osporavajući cijelom jednom narodu njegova osnovna prava?
wpDiscuz