STIŽU nam srpanj i kolovoz, mjeseci koji su u nekim normalnijim vremenima služili prije svega za odmor i razbibrigu. Uživanje i rashlađivanje naši političari neće preskočiti, ali će s udobne distance dolijevati ulje na vatru obilježavanjem ratnih tragedija, pobjeda i poraza. Zagrijavanje za sada već tradicionalno rasplamsavanje ljetnih neprijateljstava ove je godine najavljeno već za Vidovdan, 28. lipnja, kada bi Skupština Crne Gore trebala izglasati rezoluciju o Jasenovcu.
Srpski parlament je prije tri godine na tajanstven način i bez objašnjenja odbacio jedan ovakav prijedlog. Logorašica Jasenovca i najstarija članica parlamenta Smilja Tišma je tada, kao članica vladajuće većine i Dačićevog SPS-a, predložila i obrazložila tekst deklaracije. Kolege su je s govornice ispratili jednodušnim, snažnim aplauzom, ali je na glasanju njen prijedlog dobio tek 30 glasova. Njih 113 je bilo protiv (?!).
Kao što Dodik, balansirajući oko Kosova, gura prst u oko Zapadu, Beograd će iskoristiti i srpski faktor u crnogorskom parlamentu da gurne prst u oko Zagrebu. Tako će izbjeći direktno sukobljavanje s Hrvatima, ispunjavajući prijetnju iz Ujedinjenih naroda prilikom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Uz to će Crnogorcima “polomiti nogu” na putu ka EU u danima kada su oni, usvajanjem seta važnih zakona, učinili prvi od ključnih koraka u procesu pristupanja. Što ti je bratska ljubav.
Ključni dokaz o neodrživosti dejtonske BiH
Ljeta Gospodnjeg 2024. titula najtraumatičnijeg trenutka ipak će pripasti 11. srpnja, danu kada će bošnjačko-srpska provalija zbog srebreničke deklaracije biti produbljena obilježavanjem Dana sjećanja na genocid. Dvadeset pet dana kasnije čeka nas obilježavanje Oluje, koja je tradicionalno jednima proslava, a drugima parastos.
Nepomirljivost pogleda tri naroda na dva događaja iz ratnih devedesetih, koja je ove godine izraženija nego ikad zbog dvije deklaracije, samo je još jedan, ali ključni dokaz o neodrživosti dejtonske BiH.
Kontinuirani proces unitarizacije, koji traje bar dvadeset pet godina i koji kulminira suštinskim nezadovoljstvom Hrvata zbog izbornih zakona, a Srba zbog imovinskih (ne)nadležnosti, doveo je Bosnu i Hercegovinu u crvenu zonu održivosti, na najnižu točku međuetničkih odnosa od Daytona. Najava preispitivanja uloge (nelegalnog) visokog predstavnika u BiH, koje je po svoj prilici inicirala Francuska, stidljivo nagovještava da je sazrela svijest o neophodnim promjenama koje mogu sačuvati cjelovitost neke druge i drugačije BiH. Republika Srpska je na Svesrpskom saboru jasno definirala svoju poziciju – ono što je donedavno bilo prijetnja sada je eskaliralo u strategiju.
Što god mislili o srpskoj poziciji, usudili su se bar otvoriti karte. Postavlja se pitanje kakav je odgovor Bošnjaka i Hrvata, imaju li oni jasno definiranu strategiju za preuređenje zajednice koja će BiH učiniti konačno održivom. Hoće li “nedovršena konfederacija” definirana 1995. biti konačno dovršena ili će daljnja unitarizacija toliko “približiti” jedne drugima da će se opet pohvatati za gušu?
Bošnjaci su gurnuli Hrvate u naručje Dodiku
Iako nam se čini da Daytonski sporazum i srpski faktor predstavljaju najveće prepreke održivosti BiH, vrijeme je pokazalo da izvor nestabilnosti, bar podjednako, treba tražiti u Washingtonskom sporazumu iz 1994. godine. Tada je stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH, kao drugi entitet projektiran da s vremenom, kroz kantonalno ustrojstvo, “usisa” i Republiku Srpsku. To je bilo jedno od obećanja Hrvatima u BiH kako bi se odrekli entitetskog statusa Herceg-Bosne.
Drugi “oblog” koji je Zagreb stavio na vrela hercegovačka čela jest ugovorna obaveza o konfederalnoj povezanosti Federacije BiH s Republikom Hrvatskom. Ali nijedno od ta dva obećanja nije ostvareno punih trideset godina. Hrvati u BiH su ostali na “suhom”, matica ih je prevarila, s četiri puta potvrđenom dijagnozom “Komšić”.
Bošnjaci su svojom unitarnom politikom, uz podršku međunarodne zajednice, gurnuli Hrvate u naručje Dodiku. Samo sa Srbima Hrvati u BiH mogu napraviti brojčani balans u odnosu na Bošnjake. Nije slučajno da je Vučić posljednjih godina češće boravio u Mostaru nego u Banjoj Luci, Sarajevo da i ne spominjemo. Dodik ovih dana, u jeku nepomirljive rasprave sa Sarajevom i američkom ambasadom o imovinskim nadležnostima entiteta, jača savezništvo s Hrvatima, obećavajući da će katoličkoj zajednici u Srpskoj biti vraćena imovina, ono što svaka Crkva najviše voli.
Prije skoro dvije i pol godine sam pisao kako Izetbegović želi unitarizirati ono što je, po prirodi teškog nasljeđa, jedino održivo kao konfederacija. Njegovo nerazumijevanje Srba i Hrvata sam usporedio s Miloševićevim nerazumijevanjem kosovskih Albanaca. S ove vremenske distance potpuno je jasno da je Jugoslavija mogla opstati jedino kao konfederacija. Zašto bi bilo drugačije s BiH, koju čine tri najmnogoljudnija naroda i vjere upravo iz te bivše države?
Za opstanak BiH postoji samo jedna opcija
Samo treća republika sa sjedištem u Mostaru, odbacivanje sistema veta kao oblika kontinuirane ucjene svih i svakoga, kao i demontaža vjerojatno najskupljeg i najneefikasnijeg sistema – Federacije BiH – koji je proizveo vjerojatno najveći broj političara po glavi stanovnika u Europi, a samo je produbio jaz između Bošnjaka i Hrvata, mogu dovršiti konfederaciju, sačuvati BiH i prevenirati novi sukob. Podrazumijeva se da bi novu, održivu zajednicu trebale garantirati stalne članice Vijeća sigurnosti, zemlje susjedi Bosne i Hercegovine, EU, kao i Turska, pa i Saudijska Arabija, u skladu sa željama Bošnjaka.
Nakon što se u naredna dva mjeseca iznova pošteno izvrijeđamo, možda bi bilo vrijeme da i Bošnjaci i Hrvati stave karte na stol i sa Srbima potraže izlaz iz ćorsokaka. Bolje da to urade prije nego poslije novog sukoba kojem se, u ovim ratnim vremenima, razmjeri i ishodi teško mogu i pretpostaviti.
Momčilo Đurđić
wpDiscuz
