Petak, 19 travnja, 2024

Stari majstori grafike u Albertini

Must Read

Izložba ‘Dürer, Munch, Miró. Stari majstori grafike’ (27. siječnja – 15. svibnja 2023.) svojevrsni je povratak korijenima. Pogotovo kad imamo na umu prethodnu retrospektivnu izložbu Jean-Michela Basquiata

Promijenila su se pravila. Nakon bacanja juhe od rajčica i pire krumpira, posjet muzeju nalik je na let avionom. Ostavljate sve u garderobi i ormarićima. Može torbica, no i zbog nje je zaštitar uvijek negdje za vratom, spreman svaki pokušaj izravnog doživljavanja spriječiti u startu. Može i mobitel, pa se kruženje svodi u bjegove od ekrana i videa, vječni sukob između povijesti i neminovne stvarnosti. Sama izložba prva je u nizu planiranih velikih izložbi koje nas provode kroz gotovo šest stoljeća grafičke umjetnosti. Sadržava presjek fundusa od početka 15. stoljeća do sredine 20. stoljeća, a završava djelima Pabla Picassa i Joana Miróa. Tu su primjeri drvoreza i bakroreza, kao i bakropisa, linoreza, litografije, ali i manje poznatih tehnika poput akvatinte, mezzotinte ili cinkografije. U Albertini Modern (drugoj zgradi, za koju je zaslužan Klaus Albrecht Schröder) očekuje se izložba ”Od Andyja Warhola do Damiena Hirsta”, koja označuje radikalni prekid s tradicijom tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća.

 | Author: Edvard Munch – Anxiety

Sama grafika, koja je, prema riječima Željke Čorak, stoljećima intimna, tiha i strpljiva disciplina, ona koja otkriva sitna i uporna otkrića ruke, ustrajnost i preciznost, posve je u suprotnosti s nestrpljivosti modernog čovjeka. Kad, primjerice, zastanete pred izloženim visokostiliziranim Dürerovim ”Nosorogom” (1515.), teško je ne zapitati se što je nama danas čudo, ono nedohvatljivo, novo, teže spoznatljivo. Dürer nosoroga nikad zapravo nije vidio. Grafika je nastala u drvorezu prema skicama iz Lisabona, gdje je viđen te iste godine prvi put u Europi. Vladar mora od Brazila do Kine, kralj Manuel I. od Portugala, dobio ga je na dar te izložio. Grafika je tiskana u 4000-5000 kopija te je u tad uglavnom nepismenu Europu prenijela poruku. Na pravi se način gledala iz dlana, uz osjet papira i šušanj mape, koje nam danas osiguravaju uglavnom posve otuđujuće mape mlađih generacija s putovanja, pri čemu je zvuk okretanja lista u rukavicama ujedno jedini način pokušaja povezivanja. Šetnjom kroz stoljeća, zaustavljam se na atipičnom romantičaru Johnu Martinu, jednako popularnom i svjesnom da se mezzotinta lakše i bolje prodaje. Oslikava 1820. Miltonov ”Izgubljeni raj”, a tu gledam u apokaliptični ”The Fall of Nineveh”. Njegov svijet uvijek je pod prijetnjom koliko god linije bile čiste. Povijest je ciklična, u bitkama i uništenjima, zlo je stalno prisutno.

 | Author: Paula Rego – Little Miss Muffet

Dalje je proslavljeni norveški ekspresionist Munch s ”Tjeskobom” i ”Madonnom”. Vizija stvarnosti uvijek mu je važnija od oblika. Različita ljudska raspoloženja, kao i odnosi ljubavi i žaljenja, stapaju element začudnog i jezu, atmosferu koja daje uvid u njegovo krhko psihičko stanje. Plakatno komuniciranje Oscara Kokoschke za Der Sturm razinu umnoživosti unutar grafike odvodi u sve dalje odmicanje od onoga što stane u dlan, kao i provokativnost radova nedavno preminule portugalske vizualne umjetnice i slikarice Paule Rego. Oslanjanje na pripovjedni aspekt poput onog za litografiju ”Shakespeare’s Room” nije lišeno politike, a i ona je više puta istaknula kako je željela biti u velikome muškom klubu, sa slikarima kojima se divila. S druge strane, Hopperov je cijeli svijet u ”Night Shadows” iz ptičje perspektive, jednostavnih linija i snažnog dojma. David Hockney, koji ne samo da pobuđuje spokoj nego i podiže duh šarenim pejsažima od dvijetisućitih, bilo na platnu ili iPadu, ovdje je posve neobičan i utišan. Litografija ”Henry at Table” nastavlja otkrivati poetičnu stranu umjetnika. Dugovječni Philippe de Montebello negdje je zapisao kako umjetničko djelo nije nešto o čemu govoriš, to je nešto što promatraš, izravno doživljavaš. No jednako tako kritičan je prema hermetičnom entitetu unutar našeg društva koji dovodi do sve većeg rascijepa svijeta umjetnosti od pravog života. Albertina zadnjih dvadesetak godina od malo zatvorenije, tradicionalnije ustanove, čija se intimnost ogleda u krhkosti njezine zbirke, postaje blještava i otvorena. Krcata. Ali i jednako atraktivna poput njezina susjedstva, čiji izlozi mame na Helmuta Newtona ili našu Sanju Iveković. Klaus Albrecht Schröder izazove koji su pred muzejom nakon njegova odlaska 2024. vidi u različitosti, većoj zastupljenosti afričke i queer umjetnosti. Najveće ogledalo i način na koji danas doživljavamo umjetnost simptomatično je tek umorno naslanjanje na vanjsku ogradu samog muzeja. Pogled skreće udesno – na ostavljene i iznošene stare cipele, na kotrljajuće prazne bočice alkohola.

 | Author: Kad, primjerice, zastanete pred izloženim visokostiliziranim Dürerovim ‘Nosorogom'(1515.), teško je ne zapitati se što je nama danas čudo, ono nedohvatljivo, novo, teže spoznatljivo. Dürer nosoroga nikad zapravo nije vidio

Albertina – zbirka s više od milijun grafičkih listova i s desecima tisuća crteža te slavnim ‘Zecom’

Počeci jedne od najvećih zbirki grafike u svijetu, Albertine u Beču, sežu u zadnju četvrtinu 18. stoljeća, točnije u 1776., kad su je utemeljili nadvojvoda Albert Kasimir von Sachsen-Teschen i njegova supruga, kći ljubimica Marije Terezije, Marija Kristina. Feudalna zbirka postupno je rasla te je s vremenom postala studijska, dostupna svima u 18 habsburških stambenih prostora. Luksuznu palaču projektirao je arhitekt Louis Montoyer, zaslužan za njihov dom u Laekenu (Bruxelles), koji je postojeću stariju jezgru 1780. dogradio i proširio. Albertov nasljednik, nadvojvoda Karlo, jedno je krilo preuredio u neoklasicističkom stilu 1822., za što je zaslužan arhitekt Josef Kornhäusel. U suvremenoj povijesti zgrada je znatno oštećena tijekom Drugog svjetskog rata te je djelomično obnovljena 1950. Kompleksan proces obnove, posljedično i zatvaranje, razmatra se od 1992., a 1994. Albertinu su zatvorili. Dugogodišnji ravnatelji Walter Koschatzky i Konrad Oberhuber obilježili su razdoblja djelovanja ustanove kao znanstvene, okrenute sakupljačkoj i istraživačkoj djelatnosti, ali i posjetiteljima. Dolaskom trenutačnog ravnatelja Klausa Albrechta Schrödera, 1999., Albertina od grafičkoga kabineta postaje muzej. Broj posjetitelja s 15.000 godišnje raste do milijun. Usredotočenost na atraktivnost, muzejske razmjene i slike umjesto grafika, kao i modernizacija ustanove od avionskoga krila na čeonoj strani ulaza Hansa Holleina do potpune promjene interijera, kao i ukidanje stalnog postava, postaju mamac, ali i predmet raznih prijepora. Trenutačno u Albertini osim starijeg postava ”Od Moneta do Picassa”, koji je praktični prenesen iz bečkoga Kunstforuma, napokon možemo vidjeti i grafike. Tijekom cijele godine preko triju postava različitih izložbi gledatelja provode kroz gotovo šest stoljeća povijesti i razvitka grafičkih tehnika. Time ujedno podcrtavaju ne samo završnu godinu ravnateljstva Klausa Albrechta Schrödera nego i 20 godina od ponovnog otvaranja za javnost obnovljene i preimenovane Albertine.

 | Author:

Grad o kojem su s ljubavlju ili svojstvenom neurozom pisali Stefan Zweig i Thomas Bernhard tijekom godina poput njegovih posjetitelja mijenja svoje lice. Stisnut, zasićen ljepotom, naslijeđen od velikih predaka, danas je mjesto u kojem izvan Španjolske škole jahanja te bliještećega Grabena u kavanama i dalje jedino žamore ljudski glasovi i šalice. Nema ekrana, nema glazbe, nema tipične velegradske shizofrenije. Čekate ostavljanje kaputa i svoje mjesto kao da ste već prvim korakom uletjeli u fin de siècle. Vrijeme se mjeri uz knjigu ili prozor. I napokon primjećujete detalje. Jer i u mjestima na kojima vladaju toliki red i pedantnost vidljive su pukotine poput mrlje na stražnjem dijelu odijela aristokrata, išaranog spomenika nekadašnjem gradonačelniku Karlu Luegeru (nekoć zvanom ”lijepi Karl”, s kojim se polagano uvlače antisemitske parole), mladenačkih prosvjeda s porukama da je operni bal još jedna poruka rastućeg raslojavanja. Uostalom, zar sam boravak u određenom dijelu gradu, bio on Schwedenplatz ili Mariahilfe, ne daje do znanja da smo još u prošlosti, u kojoj je klasna svijest iznad demokratičnosti. I u kojoj se jednostavnost i ljupkost spuštanja u sam prsten oko Stephansdoma, pa i prolazak pokraj Zweigove spomen-ploče, taman preko puta Hiltona te u sendviču između Burze i Bank of China, čine s jedne strane jednako nedostupnim, a s druge bernhardovski malograđanskim, onim koji žuljaju, a ne možeš bez njih.

 | Author: Joan Miró – Ohne Titel, 1974.

Bečki muzeji tu su posebna priča. Promjena koja je nastupila 2000. u skladu je s turističkim oblikovanjem prihoda modernih metropola. Financirani iz vlastitih sredstava, muzeji postaju tvrtke za sebe čija se uspješnost usmjerava na kvantitetu, a promišljena i dugoročna planiranja otvaraju prostor za raspravu, koja je mnogo šira od plošnog shvaćanja kulturne politike, a tiče se općenito ne samo pokušaja praćenja divljanja cijena umjetnina nego i samog odnosa društva prema umjetnosti u cjelini. Definicija uspješnosti u modernim je vremenima prihod od prodaja ulaznica, o kojoj je kritički prije dvadesetak godina agilno pisala dr. sc. Libuše Jirsak. Nerijetko su se u tom procijepu između preživljavanja i ambicioznosti određenih vodstava službe za zaštitu i restauratorski zavodi, koje uspijevaju načela tzv. robne razmjene obuzdati u svrhu očuvanja fundusa muzeja. Kad je riječ o Albertini, zbirci koja obuhvaća više od milijun grafičkih listova i desetke tisuća crteža, od Dürera, Leonarda, Michelangela, Rafaela, Rubensa, Rembrandta, pa i Kokoschke, Klimta, Schielea i Picassa, njezina je usmjerenost od 2000. izvan fundusa – zvijezde su ulja na platnu, odnosno slike. Zanimljivo je pritom napomenuti da ne možete vidjeti slavnog Dürerova ”Zeca” (1502.) osim ako niste možda Jane Fonda, a ni ikonu povijesti umjetnosti ”Ruke koje mole” (1508.). Obrazloženje je da se zbog očuvanja, u prvom redu riječ je o ”Zecu”, crtež smije izlagati jedanput u pet godina. Njega su, mirne duše, spakirali pa se 2005. mirno zaputio sve do madridskog muzeja Prado.

- Advertisement -
Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

NIKŠIĆ JE U PRAVU: Negiranje genocida u Grabovici i omalovažavanje žrtava sramota i moralni sunovrat BH društva i Tužiteljstva

Negiranje genocida, omalovažavanje žrtava i njihovih obitelji teška je sramota i moralni sunovrat političkog sustava koji bi zbog sudski...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -