Nedjelja, 14 travnja, 2024

Arthur Koestler – Saga o pomračenju uma

Must Read

‘Pomračenje u podne’ je prvo književno djelo u kojemu se otvoreno piše o zločinima Staljinova režima. Radi se o preteči književnog žanra koji je u mnogome obilježio europsku književnost druge polovice 20. stoljeća

Kad bi postojala nekakva alternativna književna enciklopedija koja bi se isključivo bavila književnim marginalijama, pod nekakvom hipotetskom natuknicom “bizarna književna samoubojstva”, vjerojatno bi se izdvojila dva imena: japanskog književnika Yukio Mishime, koji se ritualno ubio 1970. godine, i Arthura Koestlera, mađarsko-britanskog autora židovskog podrijetla, koji je izvršio samoubojstvo prije točno četrdeset godina, u ožujku 1983. Samoubojstvo Yukija Mishime i okolnosti pod kojima se ono dogodilo gotovo su u potpunosti zasjenile djelo ovoga pisca, koji se smatra jednim od najutjecajnijih japanskih pisaca 20. stoljeća, koji je bio čak tri puta nominiran za Nobelovu nagradu. U bivšoj državi Mishima je bio iznimno prevođen autor, možda čak i najprevođeniji japanski pisac. Jesu li na to utjecale bizarne okolnosti oko njegova samoubojstva ili su prevagnuli književni argumenti? Ovo pitanje prvenstveno je važno kao indikator jedne književne epohe koju smo iz današnje perspektive skloni pomalo idealizirati, stavljajući u prvi plan književne argumente. Najpoznatiji je po svom romanu “Ispovijest maske”, koji je napisao u dobi od 24 godine, koji predstavlja neku vrstu autobiografske ispovijesti. Iako je bio gotovo bolesno opsjednut japanskom tradicijom, “Ispovijest maske” nastala je pod znatnim utjecajem europske književnosti, koju je Mishima jako dobro poznavao.

Yukio Mishima, što je zapravo pseudonim kojim se služio Kimitake Hiraoka, rođen je 1925. godine u Tokiju, u kojem je i umro, 45 godina kasnije, 1970. Bio je iznimno svestrana osoba: osim što je bio poznat kao pisac, Mishima je radio i kao dramaturg, glumac, redatelj, pa čak i kao model. Bio je poznat po svojim radikalnim nacionalističkim stavovima koje je crpio iz bogate japanske tradicije. Zbog toga je osnovao paravojnu organizaciju Tatenokai. Odrastao je pod strogim utjecajem bake, razdvojen od obitelji do svoje 12. godine. Njegova baka bila je sklona nasilnim i morbidnim ispadima, o čemu je Mishima i pisao u nekim svojim djelima. Po nekim Mishiminim biografima, upravo je njegova baka bila najviše “zaslužna” za njegovu fascinaciju fenomenom smrti, koja je podjednako obilježila i njegovo djelo i život. U studenom 1970. godine Mishima je s još četvoricom svojih istomišljenika, militanata iz organizacije Tatenokai, pokušao izvršiti vojni udar, čiji je krajnji cilj bio povratak apsolutne vlasti u ruke cara. Mishima i njegovi “suborci”, pod izlikom da posjećuju jednog od zapovjednika, upali su u tokijski generalštab, gdje su se zabarikadirali. S pripremljenim manifestom, Mishima se s balkona obratio vojnicima, koji su ga ismijali, nakon čega je Mishima izvršio sepuku, ritualno samoubojstvo.

 | Author: PROMO

Samoubojstvo Arthura Koestlera nije bizarno samo po sebi. Koestleru je 1976. godine dijagnosticirana Parkinsova bolest, zbog čega je i počinio samoubojstvo sedam godina kasnije. Kontroverzije se prvenstveno odnose na Koestlerovu treću suprugu Cynthiju Jeffires, koja je s Koestlerom izvršila samoubojstvo. Cynthija je u vrijeme samoubojstva imala 28 godina i bila je potpuno zdrava. Uvriježeno je mišljenje kako ju je njezin suprug Kosetler, koji je tad imao 77 godina, izmanipulirao i povukao za sobom u smrt. Za razliku od Mishime, Koestlerovo samoubojstvo nije zasjenilo njegovo djelo, ponajprije njegov roman “Pomračenje u podne”, koji se danas smatra jednim od najvažnijih romana 20. stoljeća, koji je izvršio veliki utjecaj na europsku književnost druge polovice 20. stoljeća, te bio nezaobilazan “argument” u ideološkim hladnoratovskim sučeljavanjima. Također, Koestler spada u red najistaknutijih antikomunističkih intelektualaca 20. stoljeća, bez obzira na svoja komunistička uvjerenja iz mladosti. Nakon Drugog svjetskog rata aktivno je sudjelovao u hladnoratovskim sučeljavanjima pišući antikomunističke pamflete za račun CIA-e i američke vlade. Kasnije je bio predvodnik uspješne kampanje za ukidanje smrtne kazne u Velikoj Britaniji, a šezdesetih je eksperimentirao s psihodeličnim drogama, da bi u periodu nakon toga bio veliki protivnik njihove legalizacije. Bio je, također, poznat po svojim oštrim polemikama s lijevim francuskim intelektualcima iz egzistencijalističkog kruga oko Jean-Paula Sartrea. U historiografskoj studiji “Poslije rata” Tonyja Judta, koja obiluje brojnim književnim citatima, Koestler je, uz Alberta Camusa, jedan od najzastupljenijih autora. Judt na jednome mjestu u svojoj knjizi citira Koestlera koji opisuje francuske intelektualce kao “mala očijukala iz Saint-Germain-des-Presa” i kao “voajere koji su kroz rupu na zidu promatrali bludničenje Povijesti”, aludirajući na nesudjelovanje najviđenijih francuskih lijevih intelektualaca u pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata.

Arthur Koestler rođen je u Budimpešti 1905. godine. Odrastao je u Beču. Bavio se i novinarstvom. Bio je dopisnik za različite novine iz Palestine, Berlina, Pariza, Španjolske… Kao mladić, 1931. godine se priključio Komunističkoj partiji Njemačke. Tridesetih je kao član partije putovao po Sovjetskom Savezu. Sudjelovao je na strani republikanaca i u Španjolskom građanskom ratu. U tom periodu Koestlerova biografija odvija se kao po nekom sinopsisu iz uzbudljivog špijunskog trilera. Godine 1936., koristeći vjerodajnice londonskog dnevnika News Chronicle i predstavljajući se kao Francov simpatizer, ušao je u stožer generala Franca, gdje je prikupio dokaze o izravnoj upletenosti Mussolinijeve Italije u Španjolski građanski rat, što se u to vrijeme pokušavalo prikriti. Nakon što je otkriven kao komunistički špijun, uspio je pobjeći u Francusku, da bi se sljedeće godine ponovo vratio u Španjolsku, gdje su ga fašisti zarobili nakon što je Malaga, u kojoj je tad boravio, pala u fašističke ruke. Uhitio ga je Francov propagandist Luis Bolin, koji se ranije zakleo da će Koestlera, ako ga se dočepa, “upucati kao psa”. Od veljače do lipnja 1937. godine Koestler je, osuđen na smrt, boravio u zatvoru u Sevilli. Na kraju je razmijenjen za ženu jednog od najboljih Francovih ratnih pilota, koja je pala u zarobljeništvo republikanaca. O svom boravku u fašističkom zatvoru Koestler je, kao jedan od rijetkih književnika u povijesti koji je bio osuđen na smrt, pisao u svom djelu “Dijalog sa smrću”. Razočaran Staljinovom politikom, 1938. godine napušta Komunističku partiju i postaje jedan od najžešćih kritičara komunizma. Iste godine započinje s pisanjem svog najznačajnijeg djela, romana “Pomračenje u podne”, u kojemu se žestoko obrušio na staljinizam. Godine 1939. Koestler je, kao strani državljanin, uhićen u Francuskoj i prebačen u koncentracijski logor Le Vernet, odakle je oslobođen sljedeće godine na inzistiranje britanske vlade, pri čemu je ključnu ulogu odigrala Milcent Bagot, obavještajna službenica iz MI5. Zanimljiv je podatak da je Bagot poslužila Johnu le Carréu kao model za lik Connie Sachs, koji se pojavljuje u Carreovu romanesknom serijalu o Georgeu Smileyju. Milcent Bagot je bila obavještajka koja je postala poznata kad je razotkrila Kima Philbyja iz MI6 kao sovjetskog špijuna, što je jedan od najpoznatijih slučajeva iz svijeta špijunaže uopće. Nakon Drugog svjetskog rata, Koestler je živio uglavnom u Velikoj Britaniji. Osim po romanu “Pomračenje u podne”, poznat je bio i po kontroverzama iz svoje knjige “Thirteenth Tribe”, koja je objavljena 1970. godine, u kojoj iznosi kvaziznanstvene teze o podrijetlu židovskih Aškenaza: Koestler je tvrdio da Aškenazi vuku podrijetlo od judaiziranih potomaka Hazara, a ne od Židova.

Do 17. godine Koestler je pisao na mađarskom, da bi potom prešao na njemački, a u 35 godini s njemačkog je prešao na engleski, po čemu je možda jedinstven u povijesti svjetske književnosti. Prvu verziju romana “Pomračenje u podne” napisao je na njemačkom, da bi ga potom “preveo” na engleski. Objavljen je u Velikoj Britaniji 1940. godine pod naslovom “Darkness at Noon”. Najveću popularnost roman je doživio u vrijeme Hladnog rata. Unatoč tome, nikad nije ekraniziran u Hollywoodu, što se tumači velikim utjecajem komunista u Hollywoodu prije nego što je američki senator Joseph McCarthy krenuo u svoj poznati “lov na komunističke vještice”. Holivudski scenarist Dalton Trumbo, koji je kasnije završio na McCarthyjevoj “crnoj listi”, zbog čega je nakon 1954. godine pisao isključivo pod pseudonimom, otvoreno se hvalio kako je upravo on 1951. godine sabotirao Koestlerov roman u Hollywoodu, koji je iste godine adaptiran u kazališnu predstavu na Broadwayu. Zanimljivo je to što je 1956. godine u Japanu snimljen film istog naziva kao i Koestlerov roman. Redatelj Tadashi Imai je tim filmom, čiji se scenarij zasnivao na stvarnom slučaju iz japanske pravosudne prakse, želio pokazati kako policija i pravosuđe u nominalno demokratskom Japanu podsjećaju na sovjetske institucije iz Staljinova vremena.

 | Author: Eric Koch for Anefo/CC BY-SA 3.0Eric Koch for Anefo/CC BY-SA 3.0

“Pomračenje u podne” je prvo književno djelo u kojemu se otvoreno piše o zločinima Staljinova režima. Radi se, dakle, o svojevrsnoj preteči jednog književnog žanra koji je u mnogome obilježio europsku književnost druge polovice 20. stoljeća. Ovo je vrlo važno spomenuti jer je europska ljevica, i to dio koji je bio pod dominantnim utjecajem Sovjetskog Saveza, godinama “okretala glavu” od Staljinovih zločina. Nedavno sam pisao o Italu Calvinu, koji je tek 1957. godine, 17 godina nakon što je objavljen Koestlerov roman, napustio Komunističku partiju Italije, a kao jedan od razloga naveo je zločine Staljinova režima. Još je apsurdnija situacija s francuskim egzistencijalistima, uključujući i Jean-Paula Sartrea, koji su branili sovjetski režim čak i nakon što se pojavilo potresno Solženjicinovo djelo “Arhipelag Gulag”. Koestlerovo “Pomračenje u podne” presudno je utjecalo na Georgea Orwella pri pisanju romana “1984.”, pa i na njegov roman “Životinjska farma”, jer Koestler u njemu djelomično koristi alegorijsko-simboličke elemente: Staljin je, tako, prikazan kao Vrhovni, Lenjin kao Stari, a Trocki u najvećoj mjeri kao Rubašev, glavni lik romana protiv kojega se vodi staljinistički proces. Usudit ću se, također, iako dosad nigdje nisam naišao na sličnu tvrdnju, reći da je “Pomračenje u podne” utjecalo i na Danila Kiša pri pisanju naslovne priče iz njegove zbirke “Grobnica za Borisa Davidoviča”. Radnja Koestlerova romana formalno se odvija u fiktivnoj zemlji, iako je odmah jasno da se radi o Staljinovu Sovjetskom Savezu, što i sam Koestler naglašava u uvodnoj napomeni (prema prijevodu Željka Bujasa): “Likovi u ovoj knjizi izmišljeni su. Povijesne okolnosti koje su uvjetovale njihove postupke su stvarne. Život glavnog lika N. S. Rubašova objedinjuje u sebi živote ljudi koji su bili žrtve takozvanih Moskovskih procesa. Nekoliko njih pisac je osobno poznavao. Ova je knjiga posvećena uspomeni na njih”. Roman započinje kad tajna policija iznenada uhapsi Rubašova, pripadnika “Stare Garde” i sudionika Revolucije, od kojeg nastoji dobiti lažno priznanje o izdaji sovjetske države. Slična je sudbina zadesila i Winstona Smitha kod Orwella i Borisa Davidoviča kod Danila Kiša. Ipak, u sva tri spomenuta djela najzanimljiviji i najkompleksniji su likovi “istražitelja”: Orwellov O’Brien, “član Uže Partije”, Kišov Fedjukin, te Gletkin i Ivanov kod Koestlera. Ivanov je, kao i Rubašev, pripadnik “Stare Garde” i njegov podređeni iz vremena Revolucije, koji nastoji ideološki utjecati na Rubaševa, da prizna nepostojeću krivicu, te da se tako “žrtvuje za više dobro”. Ivanov po svojim metodama neodoljivo podsjeća na O’Briana, dok je drugi isljednik, mladi Gletkin, brutalni nasilnik koji “priznanja” izvlači mučenjem, poput Fedjukina iz priče “Grobnica za Borisa Davidovića”. “Oprostite, Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu”, piše Boris Davidović želeći na taj način sugerirati da je prilikom istrage podvrgnut mučenju. Rubašov Gletkina i njegov naraštaj, koji nije sudjelovao u Revoluciji, naziva “novim neandertalcima”, ljudima bez bilo kakvih ideala: “Gletkini nisu trebali da izbrišu ništa; nisu trebali da izbrišu svoju prošlost, jer je nisu ni imali”, stoji na jednome mjestu u romanu.

U svom dnevniku koji vodi u ćeliji, Rubašov je zapisao: “Bili smo utoliko nalik velikim inkvizitorima što smo progonili klicu zla ne samo u djelima nego i u mislima naših bližnjih”. Apsolutna kontrola, uključujući i kontrolu misli, provodni je motiv Orwellova romana koji je, čini se, preuzeo od Koestlera i sjajno ga nadogradio. Također, tu je usporedba između inkvizicije i Staljinova represivnog aparata. Inkvizicija je spaljivala ljude da na taj način “spasi” njihovu dušu. Slično se ponašao i Staljinov režim. Gletkin to u svom banalnom umu do kraja pojednostavljuje: “Koliko mi je poznata povijest, vidim da čovječanstvo nije nikada moglo biti bez nekoga na koga se svaljuje krivnja”. Međutim, bit staljinističkog sistema nije u tome, nego u činjenici da se prvi put nakon inkvizicije događa da jedan represivni sistem pokušava ovladati ljudskim umom, i to na jedan pomalo paradoksalan način, da ljudi podvrgnuti torturi postanu spremni žrtvovati vlastite živote u cilju očuvanja nekog historijskog privida u kojemu je kult ličnosti igrao odlučujuću ulogu: za razliku od inkvizicije, gdje su se ljudi ubijali u ime Boga, ovdje tu ulogu preuzima Vođa, odnosno Veliki Brat, kao njihov sveobuhvatni simbol. I Koestlerov Rubašov je “žrtva” tog apsurdnog paradoksa: “Unatoč svemu, nije se još uvijek mogao prisiliti da mrzi Vrhovnog. Često je gledao sliku u boji Vrhovnog nad svojim krevetom i nastojao ga zamrziti”.

Uz “Pomračenje u podne”, i druga dva spomenuta književna djela, “1984.” i “Grobnica za Borisa Davidoviča”, opisuju jedan začudan mehanizam, koji je svojevremeno karakterizirao i inkviziciju: da žrtve, uvjerene u vlastitu krivicu, odlaze u smrt pomirene s režimom koji ih je sažvakao pa potom bezdušno ispljunuo. Rubašov pri kraju romana, slomljene volje, priznaje “krivicu” nakon što ga je Gletkin prvi put oslovio s “druže”: “Rubašov naglo podiže glavu. Osjeti kako u njemu navire val topline protiv kojeg je bio nemoćan”. Ovaj mehanizam pogotovo dolazi do izražaja kod Orwella koji svoj roman završava na sljedeći način: “Zagledao se gore u golemo lice. Četrdeset godina mu je trebalo da shvati kakav se smiješak krije pod crnim bikovima. (…) Ali to je dobro, sve je u najboljem redu, borba je završila. Pobijedio je samoga sebe. On voli Velikog Brata”.

- Advertisement -
Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

OZBILJAN APEL BIRAČIMA: Ne dajte da nas porobe. Bog vidi, Granić-Plenković ne. Naši očevi bit će ponosni, djeca zahvalna

Mnogi strahuju kad su izbori. Umjesto da biraju slobodno, slobodnom voljom i mišlju - ne vodeći se pritom strahom...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -