Posljednje tri decenije svjedočimo fascinantnoj, ali i zabrinjavajućoj transformaciji političke scene u Bosni i Hercegovini. U središtu tog fenomena nalazi se figura Željka Komšića – političara koji, iako formalno predstavlja hrvatski narod, većinski dobiva glasove bošnjačkog glasačkog tijela. Komšić nije samo “hrvatski član” Predsjedništva BiH; on je politički signal za inozemstvo i domaći alat u očuvanju bošnjačke dominacije nad jednim od tri konstitutivna naroda. Ali, kada maknemo slojeve PR retorike, ostaje li išta osim političkog teatra?
Dvostruka misija: slabljenje Hrvata i prikazivanje građanskog karaktera
Komšićeva politička pozicija je, u suštini, višestruko korisna za bošnjačke elite. Prvi i očiti cilj je marginalizacija Hrvata, koji već dugi niz godina gube utjecaj u zajedničkoj državi. Oduzimanjem jedne trećine moći u Predsjedništvu i nadzora nad trećinom diplomatskog korpusa, bošnjačka politika osigurava dodatnu prevagu u donošenju odluka. No, ono što je još zanimljivije je da Komšić istovremeno predstavlja i „licencu“ za navodnu inkluzivnost. Prema međunarodnoj zajednici, ovakav potez prikazuje Bosnu i Hercegovinu kao tolerantno i nadnacionalno društvo, gdje muslimanska većina bira Hrvata za svog predstavnika. Ovaj spin ima duboku političku dimenziju: za strance, ovakva struktura može izgledati kao dokaz zrelosti i nadilaženja nacionalnih razlika.
Skriveni paradžemati i stvarnost ekstremizma
No, dok se svijet impresionira ovim propagandnim manevrom, na terenu Bosna i Hercegovina suočava se s jednom sasvim drugom realnošću. U ruralnim dijelovima Federacije nalaze se tzv. paradžemati – zajednice koje djeluju izvan kontrole tradicionalnih vjerskih institucija. Ti centri su mjesto okupljanja ljudi koji promoviraju radikalne ideologije, često s naslijeđem veza s mudžahedinima i stranim borcima koji su sudjelovali u ratu 90-ih. Prema izvještajima sigurnosnih službi, radikalna ideologija, koju u ovim zajednicama često šire prekaljeni veterani, predstavlja ozbiljan sigurnosni izazov.
Komšićeva uloga kao ‘maska’ za džihadističke tendencije
Iako Željko Komšić očito ne podržava ekstremizam, njegova uloga nesvjesno pruža alibi i pokriće za elemente unutar zemlje koji imaju drugačiju viziju budućnosti. Dok on simbolizira inkluzivnost, s druge strane, realnost postojanja radikalizacije u pojedinim zajednicama postaje tabu tema – upravo ono o čemu se ne govori. Slučajevi poput nedavnog napada u Bosanskoj Krupi, gdje je petnaestogodišnji dječak s radikalnim motivima ubio policajca, potiču na razmišljanje o tome koliko ova maska tolerancije može biti dugotrajna. Izostanak jasne osude ili barem dubljeg osvrta na pitanje ekstremizma u društvu, uz Komšića kao prikaz „građanskog“ BiH, ostavlja dojam manipulacije koja na duge staze može koštati i sigurnost same države.
Kakva je budućnost?
Bosna i Hercegovina je složena država s političkim, etničkim i vjerskim raznolikostima koje predstavljaju bogatstvo, ali i izazov. Ako se ne adresiraju problemi radikalizacije, i ako se nastavi s retorikom koja samo prikriva stvarnost, država riskira da se suoči s ozbiljnim problemima u budućnosti. Komšićeva uloga mogla bi biti mnogo korisnija kada bi njegova popularnost među bošnjačkim glasačima uključivala i suzbijanje ekstremističkih ideologija u lokalnim zajednicama. Sve dok se koristi kao politički mamac za međunarodnu zajednicu, umjesto kao agent promjene, njegov politički angažman ostat će, nažalost, samo simbol manipulativne politike.
wpDiscuz