Posljednjih nekoliko sedmica svjedoci smo ponovnog aktueliziranja priče o mirnim razlazima, pravu naroda na samoopredjeljenje i brojnim drugim pojmovima koji su manje-više prisutni u BiH, ali i u regiji od kraja devedesetih godina.
Iako priča o samoodređenju ili samoopredjeljenju naroda nije potekla s Balkana, već svoje utočište ima i u drugim evropskim državama, čini se kako je političarima na Balkanu taj pojam i dalje najzanimljiviji.
Međutim, iako pravo naroda na samoopredjeljenje kao pojam postoji dugo, njegova upotreba često je predmet rasprava, a kako to obično biva, često se ovakvi pojmovi zloupotrebljavaju i koriste u brojne političke svrhe koje nemaju pravno uporište.
Iako su brojni pravnici i politolozi analizirali pojam “prava na samoopredjeljenje”, posebno je interesantno analizirati rad hrvatskog akademika i profesora međunarodnog prava Vladimira Iblera , koji je u jednom od svojih naučnih radova upravo govorio o pravu naroda na samoodređenje i brojnim problemima koje taj pojam sa sobom nosi.
Šta je pravo naroda na samoopredjeljenje?
Iako je ovaj pojam relativno star, ono što Ibler naglašava jeste nepostojanje proceduralnih pravila koja bi regulirala proces u kojem narodi pokušavaju ostvariti svoje pravo na samoodređenje. Iz svega toga proizilazi svojevrsni sukob između prava na samoodređenje naroda i prava država na teritorijalnu cjelovitost.
“Pravo na samoopredjeljenje svakako je pravo na stvaranje vlastite nacionalne države. To pravo imaju bez izuzetka svi narodi. Ovo nije samo tvrdnja doktrine, nego je to jasno i određeno pravilo sadržano u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima”, ističe Ibler.
S obzirom na širinu ovog pojma, na njegovoj definiciji radile su brojne institucije uključujući i tijela Ujedinjenih nacija. U tom smislu posebno je važno naglasiti, ističe Ibler, Deklaraciju načela međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji između država gdje se pod petim načelom govori o načelima ravnopravnosti i samoodređenja naroda.
Samim tim, s obzirom na to da su Ujedinjene nacije jednoglasno usvojile ovakvu Deklaraciju, dovoljno govori da je pravo na samoodređenje naroda jedan od najvažnijih postulata na kojima se temelji i UN.
“Doktrina, posebno nakon Drugog svjetskog rata, nipošto ne negira pravo na samoopredjeljenje naroda, ali ona još i danas raspravlja o odnosu prava na samoodređenje prema jednom drugom pravu, naime pravu svake postojeće države na suverenost i na sve što iz toga slijedi (cjelovitost, zabrana miješanja u njene unutrašnje prilike i odnose). Zahtjev za samoodređenje uvijek sadrži traženje upereno protiv neke postojeće države. Držimo da zaista treba znati da se pravo na samoodređenje naroda sukobljava s jednim drugim, starijim i još uvijek važećim dijelom međunarodnog pravnog poretka“, smatra Ibler.
Također, Ibler smatra kako je pojam samoopredjeljenje prije svega utemeljen i korišten u svrhu ostvarenja prava na nezavisnost kolonijalnih teritorija dok je ovaj pojam u već ostvarenim državama problematičan.
“To jasno utvrđuje Henkin kada kaže da pravo na samoodređenje naroda zapravo ukida kolonijalističku vladavinu nad narodima koji ne žele biti u tom statusu, ali da ono ne uključuje i pravo na secesiju nekog naroda iz postojeće države. Ako neka etnička grupa uživa istinsku autonomiju, a njeni pripadnici uživaju sva prava čovjeka i osnovne slobode, ako sučestvuju u predstavničkim tijelima, vladi i sudstvu države, nije li tada već veliki i važan dio prava na samoodređenje ostvaren? I bez postojanja vlastite države, razvoj određene etničke grupe nije ugrožen, jer je zadovoljavajući stepen samoodređenja ostvaren”, ističe Ibler.
Deklaracija sedam načela
S obzirom na navedeno, jasno je da u praksi dolazi do brojnih pogrešnih tumačenja pojmova prava na samoopredjeljenje i prava na integritet država. S tim u vezi, Ibler smatra kako odgovor na ovo pitanje treba tražiti u Deklaraciji sedam načela, tačnije u njenoj 5. tački.
“Iz 5. načela proizilazi da zaštitu međunarodnog prava suverena država uživa samo ako se ona sama ponaša u skladu s načelima jednakosti i samoodređenja naroda. Država treba da ima vladu koja predstavlja cijeli narod njenog državnog područja bez razlika rase, vjere ili boje kože”, navodi Ibler.
Dalje Ibler objašnjava kada zapravo država ima pravo štititi svoj teritorijalni integritet.
“Zaštita se državi daje pod pretpostavkom da u njoj vlada određeni režim. Potrebno je da se radi o državi u kojoj se poštuju prava čovjeka, u kojoj vlada ravnopravnost etničkih, vjerskih i drugih grupacija te da nema diskriminacija po bilo kojem osnovu. Zatim, vlada te države treba da predstavlja sve stanovnike i da su u njoj proporcionalno zastupani zaista svi narodi koji tu žive. Ako su svi ti zahtjevi ispunjeni, tada tu državu međunarodno pravo štiti od cijepanja i dijeljenja, naravno samo ako takvo djelovanje poduzima bilo koja druga država”, navodi se.
Ipak, Ibler naglašava kako se u ovakva pitanja druge države ne bi smjele uplitati što često, bar kada je riječ o Zapadnom Balkanu, i nije slučaj.
“Ukoliko takvu djelatnost ne vrši strana država, nego državljani baš same te države, tada bi po starijem pravu te događaje trebalo shvatiti kao unutrašnje nadležnosti dotične države. Stoga se druge države ne bi smjele uplitati u te događaje, a ukoliko bi to ipak činile, predstavljalo bi to delikt međunarodnog prava”, jasan je Ibler.
Zloupotreba prava na samoopredjeljenje naroda
S obzirom na to da je pravo na samoopredjeljenje naroda često zloupotrebljavano, Ibler navodi kako se ono često koristi u praksi kao upotrebljivo sredstvo političke borbe te da se “i najplemenitije ideje mogu ekstremnom i slijepom doktrinom dovesti do apsurda”.
“Nemoguće je zamisliti da pravo na samoodređenje kao uostalom i svako drugo pravo, ne bi moglo biti izloženo zloupotrebi i svojoj negaciji kada se ono nastoji tumačiti i ostvarivati uz evidentno vrijeđanje razuma, izgubljeni osjećaj mjere i u zloj vjeri i namjeri. Ovo posljednje jeste glavni element u zloupotrebi prava uopće, pa i prava na samoodređenje”, piše Ibler.
Hrvatski akademik je u svom tekstu naglasio kako do zloupotrebe ovog prava često dolazi kada političari nastoje ostvariti druge, neopravdane ciljeve.
“Namjera svjesne zloupotrebe se najjasnije ispoljava time što se želi postići određeni cilj, no taj cilj nije onaj zbog kojeg je određeno pravo stvoreno. Zloupotreba započinje zahtjevom za ostvarenje određenog prava, no tom ostvarenju je svrha neko neopravdano stjecanje ili mijenjanje, sprečavanje, neizvršavanje obaveza“, navodi Ibler i nastavlja.
“Budući da se obično radi o zloj vjeri, to su akteri svjesni da se služe nedopustivim sredstvima. No, razumljivo je da akteri zloupotrebe moraju insistirati na tvrdnji da ne zloupotrebljavaju pravo, nego da postupaju u skladu s njim. Budući da bi zloupotreba izgubila svaki smisao kada bi se priznala, razumljivo je da akteri zloupotrebe, čak i onda kada su njihove namjere i njihovi postupci posve razotkriveni i svima jasni moraju i dalje tvrditi da se oni služe samo svojim pravom”, smatra Ibler.
Kako ističe Ibler, postoji mogućnost da se različite grupacije pojave s pretenzijama na samoopredjeljenje, ali da tu postoje realni problemi s pravnim utemeljenjem ovakvih želja.
“Budući da ne postoji jedna definicija naroda koja bi bila nesporna i obavezna za praksu međunarodnog prava, moguće je da se različite grupacije mogu pojaviti s pretenzijama na svoje pravo na samoodređenje. Gdje će teći granica između još opravdanog i razumnog pozivanja na pravo na samoodređenje i nerazumnih i neopravdanih zahtjeva za ostvarivanjem prava na samoodređenje nije moguće naći zadovoljavajući odgovor”, smatra Ibler.
“Pravo na određenje, kada se primjenjuje ‘nadolje’ tj. prema sve malobrojnijim skupinama na sve manjem području ili području gdje nisu u geografskom kontinuitetu – a uz sve to okružene stanovništvom brojnijim nego što su te skupine – koji dakako također imaju pravo na samoodređenje, ne može se u svojoj realizaciji osloniti na određenu međunarodnopravnu normu, jer ona naprosto ne postoji”, piše Ibler.
Ibler posebno naglašava kako do zloupotrebe prava na samoopredjeljenje dolazi miješanjem drugih subjekata u unutrašnja pitanja jedne države.
“Posebna zloupotreba prava na samoodređenje jeste korištenje tog prava od subjekata i država koje se nalaze izvan dotičnog područja. Tu se nije radilo o zaštiti interesa stanovništva, već o destabilizaciji poretka države za koju se tvrdilo da ugnjetava određeni narod. Takvi primjeri zbog svoje prozirnosti dokazuju postojanje zloupotrebe. Tvrdi se da se želi samoodređenje, a zapravo se želi uništiti jedan subjekt međunarodnog prava.
Na kraju Ibler zaključuje kako se ovo pravo često zloupotrebljava za brojne političke pritiske.
“No ako se ne namjerava uzrokovati prestanak postojanja neke države, moguće su i manje dramatične zloupotrebe prava. One mogu poslužiti kao ucjene, posebno u pregovorima, pa se za odustajanje od neopravdanog zahtjeva za samoodređenje traže koncesije, protuusluge i sl. Tada se pravo na samoodređenje pretvara u instrument općeg političkog pritiska kojim se namjeravaju ostvariti ciljevi koji nemaju baš nikakvu vezu s pravom naroda na samoodređenje, zaključio je Ibler u navedenom radu.
klix.ba
wpDiscuz
