Dvadeset četvrti travanj prilika je da se svake godine podignu tenzije između Armenaca i Turaka u pogledu strašnih zločina koji su počinjeni nad armenskim narodom za vrijeme Osmanskog carstva.
Ove godine, odnosno uz obilježavanje stogodišnjice masakra, dolazi do novog preokreta u cijelom slučaju, posebno nakon velike armenske političke i diplomatske kampanje, koja je podrazumijevala niz značajnih aktivnosti.
Međutim, ono što Tursku mori nisu takve aktivnosti, nego međunarodni, preciznije zapadni stavovi spram njih koji teže ka tome da se dešavanja iz prošlosti okarakteriziraju kao „genocid“ sa svim moralnim, pravnim i političkim posljedicama koje proizilaze iz toga.
Armenci smatraju da je nad njima proveden sistematski genocid, nakon što ih je osmanska država optužila za izdaju i djelovanje u korist Ruskog carstva koje je ratovalo protiv Osmanske imperije dugi niz godina.
S druge strane, Turska događaje iz prošlosti ne smatra genocidom, nego ubijanjem u ratnim okolnostima za vrijeme Prvog svjetskog rata i vojnog udara Armenaca na državu, te da žrtve nisu bili smo Armenci, nego i Turci i Kurdi.
Armenija navodi da je broj žrtava iznosio milion i po Armenaca, te da su ubijeni u organiziranim ratnim djelovanjima, kao što su hapšenja i grupne likvidacije, pored toga da je veliki broj njih zbog gladi i bolesti izgubio živote u egzilu.
Politička dimenzija
Međutim, turska strana tvrdi da je broj žrtava iznosio svega tri stotine hiljada, dok je na turskoj strani izgubljen jednak broj žrtava. Što se tiče deportacije stanovništva u sirijsku pustinju, preciznije u pokrajinu Deir al-Zour, ona nije provođena s ciljem ubijanja, nego zaštite Armenaca, budući da je u osmanskoj državi vladala neprijateljska klima prema njima nakon izdaje i saradnje sa Rusima.
U isto vrijeme izvještaji nadležnih međunarodnih centara i organizacija procjenjuju broj armenskih žrtava na oko milion.
Sadašnja Turska nije osmanska država, a u vrijeme kada su počinjeni zločini osmanska država bila je pred raspadom.
Tokom proteklih desetljeća, Armenci iz zemlje i inostranstva nastojali su održati pitanje masakra živim kroz organiziranje godišnjih manifestacija i djelovanje na međunarodnim forumima, naročito parlamentima s ciljem priznavanja genocida.
U svom djelovanju oslanjali su se na Konvenciju o zabrani genocida koju je UN priznao 1951. godine te je uvrštena u klauzule međunarodnog zakona. Veoma često se masakr nad Armencima stavlja u usporedbu sa zločinima počinjenim u Ruandi, Kambodži, Liberiji i bivšoj Jugoslaviji.
Važno je napomenuti da Armenci ne traže samo priznavanje genocida nad njihovim narodom, nego žele i svoja historijska prava unutar Turske jer smatraju da imaju pravo na dio turske teritorije, odnosno „Zapadnu Armeniju“ gdje se nalazi i planina Ararat kao simbol ovog naroda.
S druge strane, turska strana misli da Armenci preuveličavaju događaje iz prošlosti, te da iza njihove kontinuirane kampanje stoje politički ciljevi.
U više prilika, naročito u vrijeme Recepa Tayyipa Erdogana, Turska je pokazala svoju spremnost za formiranje komisije sačinjene od renomiranih naučnika iz oblasti historije kako bi se slučaj istražio u njegovim historijskim okolnostima i usvojio rezultat u kontekstu onoga što će pokazati činjenice.
Erdogan je to i zvanično tražio od bivšeg armenskog predsjednika Roberta Kochariana 2005. godine, izrazivši spremnost Ankare da otvori arhivu osmanske države u tu svrhu.
Različiti stavovi na obje strane u pogledu onoga što se dogodilo još sprečavaju normalizaciju odnosa između ove dvije države. U tome nije pomogao ni sporazum iz Ciriha postignut 2009. godine, iako je u očima mnogih predstavljao historijsku priliku za zatvaranje stranica iz prošlosti i otvaranje nove stranice, posebno zato što je Erdogan ponudio skoro pa izvinjenje za počinjena ubistva.
Možda su otežani napori za pomirenje pokazatelj političkih dimenzija koje nadilaze pitanje priznavanja počinjenog genocida na sporne političke teme. Posebno na pitanje sukoba između Armenije i Azerbejdžana, kao historijskog saveznika Turske, ali i toga da Turska odbacuje bilo koji zahtjev Armenije u pogledu onoga što smatraju svojim historijskim pravom u Zapadnoj Armeniji na teritoriji Turske.
Izjave pape i stavovi Zapada
Možda Ankara nije očekivala da će poglavar Rimokatoličke crkve, papa Franjo opisati događaje iz 1915. godine kao genocid, koji je u svojoj izjavi pokolj Armenaca prije 100 godina nazvao ”prvim genocidom 20-og stoljeća”.
Njegova izjava odjeknula je poput zvučne bombe i naišla na veoma žestoku reakciju Turske. Ankara je odmah povukla svog ambasadora iz Vatikana, te je uputila žestoke kritike na račun pape. Upozorili su ga da ovakve izjave više ne bi trebao ponavljati, naglasivši da su u suprotnosti sa sadržajem njegovog govora o toleranciji prilikom posjete Turskoj.
Zapravo, turski govor bio je prije svega usmjeren onome što bi mogao biti stav Zapada prilikom obilježavanja stogodišnjice masakra, preciznije onome što će izjaviti američki predsjednik Barack Obama 24. tekućeg mjeseca (Obama je ranije obećao, dok je bio član Senata 2008, da će priznati genocid na Armencima), kao i na odluku Evropskog parlamenta prilikom glasanja o rezoluciji o priznavanju genocida.
Turska počinje osjećati pritisak jer je veliki broj država, jedan za drugom, priznao genocid, pa je tako 21 država prihvatila ovaj naziv. Turska je duboko svjesna da serija priznanja predstavlja uspjeh armenskih lobija izvana, naročito iz Sjedinjenih Američkih Država.
U suštini, smatra da ova priznanja dolaze na račun njenog viđenja prirode događaja u prošlosti s ciljem da se prisili na priznavanje genocida kojeg nije počinila, posebno jer je Turska priznala 301. član Krivičnog zakona kojim se kriminalizira priznavanje masakra koji je počinjen u osmanskoj državi.
U suštini, u turskim krugovima postoji jedan pravac koji smatra da se Turska i osmanska država ne mogu smatrati odgovornim za ono što se desilo. Sadašnja Turska nije osmanska država, a u vrijeme kada su počinjeni zločini osmanska država bila je pred raspadom. Oni koji su u doba rata vodili državu bili su zapravo Mladoturci, članovi Komiteta jedinstva i napretka.
Sadržaji pisama između Erdogana i Sarksijana ukazuju na to da je ovaj slučaj ušao u novu fazu napetosti.
Bez sumnje, bujica međunarodnih priznanja genocida nad Armencima pojačala je sumnje Turske u zapadnu strategiju spram ove države.
Turska negdje duboko u sebi osjeća da Zapad još nije zatvorio stranicu sukoba sa osmanskom državom na historijskom, geografskom i društvenom planu, te da postoje agende koje se pripremaju u tajnosti i izlaze na svjetlo dana u odgovarajućem momentu kako bi se usmjerili na sve što je prethodilo.
Obilježavanje dvije stogodišnjice
Na dan obilježavanja stogodišnjice masakra nad Armencima 24. aprila, Turska će u isto vrijeme obilježiti stogodišnjicu Bitke na Galipolju (Bitke kod Čanakkale) u kojoj su osmanske snage nanijele ogroman poraz britanskim, francuskim te australskim i novozelandskim snagama (u dokumentima se navodi da je 55.000 vojnika iz spomenutih država ubijeno u ovoj bici). Ovo je prvi put da Turska organizira obilježavanje godišnjice na ovaj dan s obzirom da je to ranije činila 18. marta.
Reakcija austrijskih vlasti na obilježavanje Bitke kod Galipolja u Beču u džamiji
Mastilović: Bošnjaci su jedini narod koji slavi svoju okupaciju
Ono što privlači pažnju u ovogodišnjem obilježavanju jeste to da je predsjednik Erdogan poslao poziv liderima 102 države, uključujući i predsjednika Armenije Serža Sarksijana i američkog predsjednika Baracka Obamu.
Predsjednik Armenije nije se zadovoljio samo time da odbije dolazak na godišnjicu, nego je poslao pismo Erdoganu koje je više ličilo na diplomatski i politički okršaj, negoli na odgovor. U pismu je rekao: „Vaša ekselencijo predsjedniče, prije nekoliko mjeseci pozvao sam Vas da posjetite Jerevan 24. aprila kako bismo zajedno prisustvovali obilježavanju godišnjice nevinih žrtava koje su izgubile živote u genocidu počinjenim nad armenskim narodom (…) nije naš običaj da posjećujemo one koji ne odgovore na naš poziv.“
U svom pismu Sarksijan se pita kakav je cilj obilježavanja godišnjice Bitke na Galipolju na dan komemoracije povodom zločina nad Armencima. Istakao je kako je jedini cilj tog postupka skretanje svjetske pažnje sa obilježavanja stogodišnjice masakra nad Armencima. U pismu je uputio i zahtjev da se ovi zločini priznaju i osude.
Bez sumnje, sadržaji pisama između Erdogana i Sarksijana ukazuju na to da je ovaj slučaj ušao u novu fazu napetosti, čime se smanjuje mogućnost pomirenja, osim ako se ne desi neki veliki politički napredak ili promjene u stavu bilo koje od ove dvije strane.
U kontekstu udaljavanja stavova i na jednoj i na drugoj strani neko bi se mogao zapitati: zašto Turska ne prizna masakr koji se desio i zatvori stranicu prošlosti kako bi se mogla otvoriti nova stranica sa Armenijom?
Ako je ovo za Armence nacionalno, političko i sveto pitanje, što se tiče Turaka tu je drugačija situacija, jer se ovo pitanje ne tiče samo njihove prošlosti, nego, također, i budućnosti.
Turska je svjesna da reprekusije priznavanja i osude zločina neće stati samo na priznavanju masakra nad Armencima, nego će se prenijeti i na Asirce, Sirjanije, Kaldejce i Grke…Možda će se otvoriti i vrata pred historijskim zahtjevima za teritorijom, mjestima i vjerskim simbolima, što bi ugrozilo jedinstvo i suverenitet njene države.
Turska to neće prihvatiti bez obzira na cijenu takvog odnosa, posebno zbog toga što smatra da snaga njenog geopolitičkog položaja u međunarodnim strategijama i interesima predstavlja garant da će pitanje ostati u ovim okvirima, pa makar i naredno stoljeće.
wpDiscuz