S hrvatskim narodom u BIH ne dijeli gotovo ništa zajedničkog, osim povremenog upravljanja njihovim novcima, po onoj, kad su preglasani i kad su gurunti dolje, Slavko je gore.
Kukiću obraz ne smeta govoriti u hrvatsko ime. Iako ga nitko za to nije ovlastio. Niti je izišao na izbore niti je pokušao dobiti legitmitet naroda protiv čijih prava se tako često ustaje. “Ne treba Hrvatima kanal, to treba političkim centrima moći” – tvrdi Slavko, iako sve ankete tvrde suprotno. Ti politički centri moći kako ih Kukić zove, nisu baš tko moćni. Radi se o političkim strankama iz reda hrvatskog naroda.
Između ostalog izbore su dobili i na obećanju da će raditi na uspostavi kanala na hrvatskom jeziku.
Kada te iste političke opcije, uz pomoć Sarajeva Kukić uspije blokirati u formiranju kanala na hrvatskom jeziku, onda će sutra napisati u Dnevnom Rašićevom listu, toj poreznoj oazi u BIH u koju SIPA ili neće ili ne smije, kako su hrvatski političari prevarili Hrvate jer im nisu osigurali kanal na hrvatskom jeziku.
I tako slavkologija ulazi u drugi polovicu drugog desetljeća a taj čovjek i dalje leti na krilima jačeg nacionalizma. Bošnjačkog. Onog protiv čijih političkih centara moći ne smije. Protiv jedinih stvarnih centara moći u BIH. On je uvijek uz centar moći. Bio to Beograd ili Sarajevo. I dok profitira na bošnjačkom nacionalizmu on tvrdi da je kozmopolit i demokrata. Pače socdemokrata. 80-ih se nije nešto trsio protiv rušenja ljudskih prava niti je pisao hrabra antirežimska pisma. Širio je ideologiju tog režima. Kako ideolog totalitarnog preko noći postaje demokrata?
Znakovit je napredak druga Slavke. Od provincijskog rušitelja pojedinačnih ljudskih prava, postao je medijski najistaknutiji rušitelj kolektivnog prava vlastitog naroda.
Fraza je uvijek ista: Pričamo isti jezik. Iako ne pričamo. Pričamo jezike koji se čine isti. Ali mi pričamo posle različite jezike. Jer se evo 15 godina apsolutno ništa ne razumijemo.
Pitanje TV kanala nije pitanje tek puke gramatike, riječi i jezika, nego ukupnog diskursa. Pitanje kulturne, identitarne, i svake druge autonomije unutar zajedničke države. Kada bi Sarajevo bilo demokratično pa kazalo ok bit će kanal na hrvatskom jeziku al ćemo ga uređivati mi, jel bi to značilo da je pravo na informiranje na materinjem jeziku ostvareno? Ne. Političko Sarajevo, sve kad bi i bilo za to, nije u stanju ispuniti tu obvezu. Nemaju kapacitet, jer ne razumiju taj narod. Hrvatski.
Pitanje kanala je pitanje konzumiranja kolektivnih prava unutar buduće višeetničke europske članice. Nešto što je totalitarizmu, unitarizmu, i boljševizmu nedokučivo.
Stoga Slavko možda ne treba ni napadati. Recimo da on to jednostavno ne razumije…
mhc l poskok.info