Nastavak priče o spektakularnoj krađi dijamanata i nakita iz kolekcije katarskog šeika Hamada bin Abdullaha al-Tanija, koju su u Duždevoj palačI u Veneciji 3. siječnja ove godine počinili pripadnici poznate bande Pink Panther, odvijao se učetvrtak u Zagrebu.Policija je koordiniranoj akciji temeljem talijanskog europskog uhidbenog naloga privela četvoricu hrvatskih i jednog državljana Srbije koje povezuje s ovom pljačkom, piše Jutarnji list. Među uhićenima je 60-godišnji Vinko Tomić, državljanin Hrvatske i BiH, osoba koja u međunarodnim policijskim krugovima pod nekoliko različitih identiteta povezuju s brojnim spektakularnim pljačkama diljem svijeta.
Riječ je o pljačkama u Londonu, Las Vegasu, Hong Kongu, Honolulu, Švicarskoj, Monaku od kojih je svaka teška po nekoliko milijuna dolara. Osim Italije, Tomića traži i Švicarska, također zbog krađe nakita vrijednog 8 milijuna švicarskih franaka, u ožujku 2011. u Baselu, s izložbe “Baselworld 2011.”
Zatvorske priče često su vrlo slične. Od vrha do dna se stiže u samo nekoliko pogrešnih koraka i relativno kratkom vremenskom roku, a većina nikada ne doživi da se vrati tamo odakle je krenula. Međutim ,ova priča o ženi koja je tim putem prolazila nekoliko puta, i to u oba smjera, ostavlja bez daha. Članica ozloglašene grupe Pink Panther i bivša košarkašica Olivera Ćirković, ispričala je nevjerojatnu priču o kriminalu, prvoj velikoj svoti novca, pa sve do grčke tamnice, a njezinu priču donosi Kurir.
“Bila sam profesionalna igračica u bivšoj Jugoslaviji, posljednju sezonu odigrala sam u Jedinstvu, pa sam otišla u Grčku gdje sam igrala 7-8 godina. Poslije u Sloveniji, a zadnju sezonu u Crvenoj Zvezdi, nakon čega sam postala i sportska direktorica u tom klubu, počinje svoju priču Olivera Ćirković, koju su prozvali i Žena Zmaj.
“Moja priča kreće mojom udajom. Udajem se za čovjeka koji je prijestupnik i s njim se otvara krug ljudi koje upoznajem. A onda sam se naviknula na njih i više in nisam doživljavala kao prijestupnike nego kao svoje prijatelje. Korak po korak počela sam da kupujem tu ukradenu odjeću dobrih modnih marki, pa se otvaraju butici, takozvani showroomi po Beogradu, što je već na neki način bilo ilegalno. Obično se to radilo u stanovima u koje su dolazili političari i elita da bi kupovali odjeću, otkriva Ćirković.
“Shodno mom karakteru koji je čudan, i borbenog sam duha, istovremeno sa sportomnapredovala sam i na drugom planu. Kad bi se ukazala prilika za većom zaradom, moji su koraci postajali sve veći. Da bi me na kraju odveli u kriminal. To je trajalo dugi niz godina i moram reći da sam cijelo vrijeme bila između normalnog svijeta i svijeta kriminala. Tih godina kada je radim sve veće korake prema kriminalu, koga god bih susrela odmah sam svrstala u klase – ovaj je dobar za ovo, onaj za ono, dodajući da je u njima vidjela vojnike za pljačku i svakom bi dodijelila određenu ulogu.
“Tako sam saznala tko je najbolji vozač, tko dobro buši i ruši zidove, tko otvara brzo brave. upoznaš cijeli milje i oni tebe, svatko od nas točno zna tko komu može što povjeriti i dati u zadatak. Tako krčiš i sebi put ako se jednog dana odlučiš baviti kriminalom jer točno znaš koga treba zvati. Nema tu stalne ekipe, članovi se mijenjaju tijekom dugog niza godina, kaže ona.
Svoju karijeru sa one strane zakona Olivera započinje iz sjenke – organiziranjem kriminalnih aktivnosti i to u zemlji koju je poznavala kao svoj džep.
“Target mi je bila Grčka jer mi je bila bliska. Biraš uvijek zemlju koju poznaješ. Tamo sam radila, znala jezik. Tu sam koristila priliku da izvidim situaciju dok sam se odmarala. Čim bih vidjela nešto zanimljivo, počela bih razmišljati kako da to postane moje. Nikad nije bila bila izvršiteljica, nego organizatorica – priča Olivera. Sjeća se svoje prve pljačke.
Naišla sam na trgovinu bundi s odličnim komadima. Odmah sam povezala tko bi bio pogodan da to izvrši na najblaži mogući način. Poznavala sam čovjeka koji zna kopati zid. Iskopao je zid, bunde su iznijeli u tišini, bez da se uključi alarm, jer su snopovi bili upereni k vratima – tko bi očekivao da će netko izaći iz zida. Otkopan je zid u zadnjoj strani prodavaonice, bez alarma. Tek sutradan je radnik vidio da je radnja prazna – prepričava.
Dok je sjedila s “ekipom” u kafiću uzela je telefon u ruke.
“Nazvali smo prijatelja iz Beograda koji nam je predložio tu zlatarnicu, dao nam je koordinate. Taj moj prijatelj i ja otišli smo najprije pogledati. Bio je to hotelski kompleks, pa nismo bili sumnjivi jer se moglo prošetati, otići na plažu, pa nam je postalo sve jasno. Nije bilo nekog specijalnog planiranja. Uvijek kad gledaš neke trgovine, odmah znaš je li teška ili laka za pljačku. Laka jer je u zatvorenom kompleksu, jer nema ljudi, nema šetača, nema osiguranja. Teško je jer si na otoku, jer je bijeg na otoku opasan, jer je to manje mjesto koje je udaljeno od većeg i taj do puta je jako opasan jer si sam na cesti. S jedne strane gubiš, s druge dobivaš, objašnjava Ćirković.
Dva auta tiho su prišla i parkirala se. Iz auta su izašla trojica tipova, za volanom jednog automobila ostaje Olivera. Njih trojica odlaze ka zidu hotelskog kompleksa, noseći torbu s alatom i ljestve. Prilaze, postavljaju ljestve, preskaču vješto zid. Olivera ih gleda iz auta, provjerava koliko je sati i smotri okoliš.
“Riječ je o krađi tijekom noći. Nije baš bilo posebnog osiguranja iako je pitanju zatvoreni kompleks. To podrazumijeva da moraju preskočiti zid, da moraju obiti ili polomiti ili provaliti vrata. Prijatelj je bio maksimalno opremljen i kvalificiran za takve rabote, pa je otvorio vrata vrlo brzo i tiho, isjekavši rešetke škarama za lim i prolaz je bio otvoren. Unutra nije bilo nikoga, prisjeća se Olivera.
Iz vitrina su izvadili zlato, spakirali ga u torbe, dok je jedan ostao na vratima kao izvidnica. Olivera je i dalje u autu, gleda na sat i promatra okolinu.
“Nisam imala nikakvu ulogu u toj krađi, jednostavno sam pomagala svom prijatelju, ali da sam imala kontakt i da sam trebala od toga imati koristi – to jesam. Mogla sam se zaštititi, mogla sam ne biti tu, ali sam mislila da trebam pomoći onima koji su izvršioci – govori Olivera, koja je poslije razbojništva odvezla pljačkaše s lica mjesta.
– Sačekala sam jednog od njih trojice, mog prijatelja, koji je sjeo u moj auto, a druga dvojica su otišla na jednu stranu. Mi smo otišli na drugu stranu jer smo se osjećali sigurnijima. Oboje govorimo grčki, iskusniji smo, imamo papire, imali smo rent-a-car i nismo osjećali nikakvu opasnost – dodaje. Ipak, uslijedio je obrat.
Srpska pljačkašica: Ukrala je 500 milijuna dolara
Auto koji vozi Olivera izlazi sa sporedne ceste i uključuje se u promet. Ubrzo nailaze na patrolu koja stoji sa strane, pored već zaustavljenog vozila. Pokazuje im da se isključe. Prethodni auto odlazi, oba policajca prilaze njima. Olivera je dala dokumenta, policajac provjerava, zagleda auto, traži da otvori prtljažnik, koji je bio prazan.
“Čim smo izašli na taj put, uočili smo patrolu koja zaustavlja sve zbog krađe koja se desila u blizini. U početku nismo izazvali sumnju, djelovali smo kao par turista, dali smo papire, auto je bio prazan, u prtljažniku ništa, bila je to rutinska kontrola… Ali, kreće sve naopako. Kao uvijek u kriminalu, pada se uvijek na glupostima.
To je pravilo u kriminalu. Policija pregledava unutrašnjost automobila. Kad se sagnuo iza sjedišta, moj prijatelj je zažmirio, uhvatio za glavu i sjetio da je ostavio tamo pajser. Policajac iza sjedišta vadi veliki pajser i papirić / račun. Papirić daje drugom policajcu – prepričava Olivera za njih kobnu noć. Objašnjava da se dogodila nevjerojatna stvar.
Policija je Oliveru i njenog prijatelja odmah strpala u svoj auto i odvezla ih u policijsku stanicu u Hersonissosu. Olivera je bila jako zabrinuta, do tada nije bila nikad hapšena, to joj je bilo novo iskustvo.
“Na moju nesreću, uz pajser se nalazio i račun. Nisam bila s njim kad je kupovao pajser, ali jesam kad je kupovao drugi alat koji je bezazlen. Ali, na moju nesreću prodavač se sjećao samo mene.
Policajci pokazuju slike Olivere i prijatelja prodavaču koji pokazuje prstom na Oliveru, klima glavom, pokazuje rukom da je visoka jako. Donosi im pajser, isti kakav su našli u autu jer baš takve prodaje.
“Zbog visine na Kreti sam vrlo upadljiva, pa me zato prodavač i upamtio, a bio je to i jedini dokaz protiv mene na sudu. Grčka je zemlja u kojoj nisu potrebni neki jaki dokazi. Dovoljna je blaga sumnja, malo više sumnje policije i bit ćeš osuđen. To je jasno, ali meni tada to nije bilo jasno – objašnjava.”
“Nemam kontakt s mojim prijateljem, ali on je uključeniji i obavješteniji, pa mi je poslao i odvjetnika. Govorio mi je neke stvari koje su mi u početku bile frapantne. Uveli su me u stanicu, gdje sam srela prijatelja i kratko popričala sa njim. Brzo mi je predočio situaciju – rekla je Olivera, koja je bila sleđena. Uslijedilo je ono čega se i plašila.
“Ubrzo nas vode u drugu policijsku stanicu gdje sam srela tog prijatelja koji mi je odmah rekao da sam u velikom problemu i da nema šanse da nas puste jer se digla velika prašina. To je relativno mali otok i da sam medijski vrlo detaljno popraćena. Doživjela sam pravu medijsku hajku jer Grci vole preuveličavati čak i više nego kod nas.
Od sljedećeg dana vidjela sam svoje slike po svim novinama i u vijestima, pričali su da imam prodavaonice po Rusiji, zapadnoj Europi, da imam hrpe nakita poznatih marki, da sam vlasnica ovoga i onoga… Povezali su me odmah sa svim krađama koje su se dogodile po grčkim otocima, iako nisu bile naše djelo, nego djelo drugih kriminalaca od kojih sam čak neke i poznavala”, govori Ćirković.
Odvjetnik joj je objasnio što ju čeka i u kakvoj je situaciji. Nije bilo nimalo obećavajuće:
“Znam da sam minimum bila godinu dana u zatvoru, i to je bilo za mene strašno. Strašno je jer sam imam dijete, jer je do tada moj život bio taj ‘sitni kriminal’ i nisam se sretala sa zatvorima. Ova situacija promijenila je sve – i odnos s obitelji, i s prijateljima, promijenio se cijeli moj život.
“Poslije policijskog pritvora, poslali su me na izdržavanje kazne. Na Kreti postoje dva muška zatvora, a u jednom od njih, u Neapoliju, u odvojenom dijelu je i ženski zatvor”, prepričava. Olivera ulazi u sobu koja ima 20 četvornih metara, krevete na kat, a među zatvorenicama ima i Albanki i Grkinja.
“U tom trenutku sam šokirana, zgranuta sam, mislim da je to zatvor i da u Grčkoj ne postoji ništa drugo, da je to taj zatvor u kojem ću provesti godinu dana. Jedna kupaonica i jedan tuš, jedno kao minijaturno dvorište u kojem ne možeš ništa ni trenirati, jedva da možeš i hodati. Djeluje zastrašujuće“, kaže Olivera koja je pala u depresiju zbog malog djeteta koje je ostavila.
– Prvih mjesec dana ne razmišljam o zatvoru, samo razmišljam o sinu jer je to za mene strahota. Dijete koje se dana nije odvajalo od mene, koje ide u školu, na treninge u koje sam ja uložila svu ljubav ovog svijeta i brigu, koje je vezano za mene, nema tajni. Odmah sam sinu sve rekla. Rekla sam mu da je moj prijatelj imao problem, da am bila s njim turistički, da ću, zbog zemlje koja je čudo jer nema pravosuđe, morati odležati 8 mjeseci.
Istina je, ipak, bila drugačija. Uslijedile su godine robije, kaos po zatvorima, konflikti sa zatvorenicama, bitka za prevlast iza rešetaka. Nakon godina robije, uslijedila je druga optužnica, za djelo na Kreti. Olivera u odsustvu biva osuđena na osam i po godina. Tada donosi nevjerojatno rizičnu odluku, da pobjegne iz zatvora.
Ova atraktivna Srpkinja, visoka 193 centimetra, poznata je i po tome što je prva žena koja je uspjela da u srpnju 2012. spektakularno pobjegne iz jednog od najčuvanijih zatvora „Koridalos“ kod Atene. Ona je zamolila čuvaricu da ode do sporednih vrata i uzme od rođaka iz Srbije sprej za crtanje murala koje je iscrtavala na zidinama zatvora. Kad je stražarica otključala vrata, posjetilac ju je udario pištoljem u glavu, stavio Oliveru na motor i pobjegao. Ipak, poslije nekoliko mjeseci je uhapšena i vraćena u zatvor.
Olivera Ćirković je bila osuđena na 12-godišnju kaznu zbog pljački zlatarnica širom Europe. Ona je detaljno u knjizi „Pink Panter – moja zatvorska ispovijest“ opisala rigorozne mjere osiguranja koje postoje u jednom od najvećih grčkih zatvora, Korydallosu u blizini Atene.
U iskrenoj zatvorskoj ispovijesti osuđenica najvećeg grčkog zatvora detaljno je opisala trenutak hapšenja, poslije bjekstva, za koji je rekla da se desio jer je „precijenila grčku policiju“. Uhvaćena je na osnovu telefonskih poziva.
“U pola deset razvaljena su ulazna vrata mog stana i u njega je uletjelo 50 specijalaca s fantomkama na glavama. Nisam se iznenadila niti pomjerila s mjesta. Pet minuta kasnije, kad su ustanovili da sam sama u stanu, otpočeli su predstavu trgajući moje zavjese, ukrasne predmete, uz obavezno urlikanje. Nakon demonstracije sile stigla je na red krađa. Pokupili su svu tehničku robu, uredno kupljenu u prodavnicama, kao i Draganov skupocjeni sat.
To nije ušlo u zapisnik o zapljeni. Kako nisam reagirala, iskusno su zaključili da sam drogirana. Prvi put u životu nisam mrzila policiju i nisam ih provocirala do ludila. Odvedena sam u policijsku stanicu. Bila sam sigurno uhapšena zbog vlastite nepažnje. U policiji su mi rekli: „Pričaj, pomozi i sebi i drugima, a ne nama. Ne budeš li surađivala smjestit ćemo te u zatvor na idućih 20 godina.“
Bila je to uobičajena smiješna bajka za plašljivce. Stajala sam i gledala ga ravno u oči. Ravnodušna sam prema kaznama, sudu, zatvoru i svom životu. To sam valjda i dokazala ostavši u stanu. Policija te samo jednom može namagarčiti, zaključila je Olivera.
Nakon uhićenja svi grčki mediji brujali su da je čuvenu kriminalnu organizaciju „Pink Panter“ raskrinkala upravo tamošnja policija. Neke sigurnosne agencije procjenjuju da je zbog smjelih pljački odgovorna za krađu više od 500 milijuna dolara. Olivera je izašla tek kad joj je grčki drugostupanjski sud smanjio kaznu na 12 i pol godina.
wpDiscuz