Srbija još čeka svog Konrada Adenauera! Dotad svaki je trud uzaludan

Već u jesen 1945. nakon Drugog svjetskog rata slijedilo je međunarodno suđenje u Nürnbergu. Tamo se sudilo najužem krugu pripadnika nacističkog režima, što je označilo početak denacifikacije. Na taj su proces utjecale savezničke političke i vojne snage, u prvom redu Amerikanci. Oni su odlučivali tko je podoban za obnašanje političke djelatnosti u životu demokratske Zapadne Njemačke. Kraj nacističkog zla označio je kraj za velikonjemačku ideologiju jer je od tad bilo nemoguće slušati ili birati predstavnike koji su imali značajniji nacistički pedigre.
__________piše: Ivan Pepic l vecernji.hr
Nürnberški proces samo je mali dio procesa denacifikacije njemačkog javnog života. Zapadna administracija ondašnje djelatnike nacističkog režima svrstala je u pet kategorija: 1) krivci za ratne zločine; 2) prijestupnici, članovi nacionalsocijalističke partije, aktivisti i dužnosnici; 3) manji prijestupnici; 4) manji podanici; 5) politički neopterećene osobe. Već u prvih nekoliko mjeseci nakon rata preko 250 tisuća Nijemaca bilo je zatvoreno i internirano.
Ono što su Saveznici nastojali napraviti nije bilo samo iskorijeniti nacističku ideologiju iz društva, nego i nametnuti kolektivnu krivnju. To je bilo neprihvatljivo za Njemačku, čak i za prvog kancelara Konrada Adenauera. Tomu ide u prilog da je u Adenauerovom kabinetu visoko kotirao Hans Globke, jedan od autora rasnih zakona iz 1935. godine. Dugačak je popis bivših nacističkih funkcionera koji su služili njemačkom demokratskom režimu poslije rata. Tu su Reinhard Gehlen, general Wehrmachta i kasnije američki i njemački antisovjetski špijun, pa Hans Filbinger, član Hitlerjugenda, a kasnije jedan od lidera CDU-a. Tu su i mnogi novinari, ali i vojna lica koja su djelovala kao glavni savjetnici za poslijeratno formiranje njemačke vojske, poput nekadašnjeg nacističkog Generalfeldmarschalla Ericha von Mansteina.
Bez obzira na tešku prošlost zemlje i unatoč političkim i društvenim pritiscima s kojima se susretao kancelar Adenauer, on je nalazio motiv za iskreno suočavanje s prošlosti vlastitog naroda i zemlje. Adenauer je oduvijek iskreno prezirao nacizam što ga je 1930-ih skoro koštalo glave. Koliko je iskren bio pokazao je 1962. tijekom službenog posjeta Francuskoj. Adenauer i tadašnji francuski predsjednik de Gaulle zajedno su sudjelovali na misi za mir u katedrali Notre-Dame u Reimsu. Slika tog događaja obišla je čitav svijet i postala je školski primjer uspješnog pomirenja.
Prije tog svečanog i prijateljskog čina između Njemačke i Francuske Adenauer nije oštro kritizirao Francusku jer slavi pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Adenauer nije protestirao protiv vojnih mimohoda francuskih snaga koji se od 1946. održavaju gotovo svake godine. Adenauer ni u jednom trenutku nije tražio od Francuske ispriku zbog D-Dayja ili drugih vojnih operacija uperenih protiv njemačkog agresora. Tijekom agresije nacističke Njemačke 1940. u Francuskoj u samo nekoliko tjedana preko osam milijuna Francuza uputilo se sa sjevera prema jugu zemlje. Radilo se o masovnom egzodusu populacije koja je bježala od nacističke agresije. Adenauer je na to odgovorio 1950-ih nizom zakona o povratku imovine i isplati štete žrtvama nacističkog progona.
Upravo sve ove karakteristike nedostaju Vučiću, ali i cjelokupnom srpskom političkom vodstvu nakon Miloševića. Prisjetimo se odnosa Tadić-Josipović. S jedne strane Ivo Josipović prilikom svakog hrvatskog praznika prisjećao se svih stradalih civilnih žrtava bez obzira na nacionalnost, poklonio se žrtvama i osudio zločine u Paulinu Dvoru, dok se s druge strane bivši predsjednik Srbije Boris Tadić ispričao za Ovčaru da bi potom Josipoviću uručio velikosrpski bilten Zenit u kojemu se ismijava sve što je nesrpsko.
Nekoliko godina kasnije, Aleksandar Vučić saziva konferenciju za medije u kojoj oštro kritizira Europski parlament i hrvatske zastupnike jer su donijeli rezoluciju o štetnom ponašanju ratnog zločinca Šešelja nakon privremenog puštanja iz Haaga. Vučić, umjesto da se ponaša poput uglađenog europskog političara, na konferenciji za novinare oštro je prosvjedovao protiv Hrvatske. Također, Vučić ni u jednom trenutku nije kritizirao paljenje hrvatske zastave ispred Veleposlanstva RH u Beogradu u kojem su sudjelovali Šešelj i još oko 2000 ljudi, nego se u oštrom pismu kao odgovor Hrvatskoj osvrnuo na koncert i pjesme Marka Perkovića Thompsona u Kninu. Istovremeno Nikolić Republiku Hrvatsku naziva nasljednicom NDH. A da će Srbija donijeti niz zakona po uzoru na Njemačku 1950-ih s ciljem nadoknade štete žrtvama progona i povratak imovine, o tom možemo samo sanjati.
Sad, zamislite kako bi izgledala francusko-njemačka pomirba da je Adenauer prilikom posjeta de Gauelleu poklonio primjerak magazina Der Stürmer u kojemu su redovito pisani i crtani velikonjemački i antisemitski tekstovi i karikature. Zamislite da se Adenauer 1960-ih usprotivio rezoluciji Europskog parlamenta u kojoj se osuđuje ponašanje jednog SS-ovca puštenog na slobodu koji pali zastavu Republike Francuske i koji divlja po Berlinu sa skupinom radikala. A da ne govorimo gdje bi Njemačka i Francuska bile danas da je Adenauer Francusku proglasio nasljednicom fašističke države. Ili da je Adenauer slao stranim veleposlanstvima non paper u kojemu bi ih smatrao neprijateljskim zemljama ako bi sudjelovali na vojnom mimohodu u Parizu. A koliko bi tek trzavica bilo da Njemačka ne spominje da je stari totalitarni režim pet godina progonio nenjemačko stanovništvo.
Hrvatska je svoju veličinu između ostalog pokazala Zakonom o općem oprostu. Pokazuje ga i primjerima tretiranja srpske nacionalne manjine, čiji su predstavnici sudjelovali u Vladi Republike Hrvatske, što u Srbiji dosad nije zabilježeno. Hrvatska je pokazala da ima snage časno se ispričavati za sve civilne žrtve iz rata te procesuirati krvnike. Koliko god nekima teško padali Tuđmanov oprost i službene državne isprike političkog i vojnog vrha, Hrvatska je pokazala da je zrela europska zemlja. Zato Hrvatska ima pravo čistog obraza održavati vojne mimohode i slaviti vojne pobjede nad agresorima koji su godinama silili Hrvate na izbjeglištvo.
Srbiji je definitivno potreban jedan Konrad Adenauer. Čovjek koji će na beogradsku politiku iz devedesetih gledati kao na veliki promašaj i grešku. Ali iskreno, bez fige u džepu. Potreban je jedan Adenauer koji neće kao poklon dijeliti bilten Zenit.
Da se vratimo na početak teksta, iako je u svom kabinetu držao niže nacističke funkcionere, Adenauer nijednom nije požalio što su njegova zemlja i narod oslobođeni od nacističkog zla. S druge strane, u Vučićevom se kabinetu nalaze ljudi s velikosrpskim pedigreom, poput njega samog, ali za razliku od Adenauera srpski premijer zasad ne pokazuje da shvaća da je njegov narod oslobođen od bolesne ideologije i zla.
Hrvatska je svoje resurse iscrpila: Mesić je deset godina detuđmanizirao Hrvatsku,Račan i Sanader su je europeizirali, prava nacionalnih manjina se poštuju, Carla Del Ponte Hrvate je proglasila podlim kurvinim sinovima, nevladine organizacije su uspjele dokazati manje-više stradanje svih civilnih žrtava rata kojima se Josipović službeno ispričao… Nije li sad konačno vrijeme da Beograd dadne jednog srpskog Konrada Adenauera?