Da se razumijemo nije to od jučer, Hrvati i Srbi Bosne i Hercegovine, 30 godina evo već, uporno pozivaju međunarodnu zajednucu da poštuje međunarodno prav, da ne ustaju protiv ustavne logike. Da se poštuje ono što je postignuto međunarodnim mirovnim potpisom.
Pozivaju na jednak pristup svima u BIH i u sankcijama i u nametima.Na poštivanje međunarodnog mirovnog ugovora.
Uzaludno postavljaju pitanje “Zašto sad ovo ovdje gurate, kada ste u istom tom slučaju , kad su u pitanju ovi drugi postupili drugačije?”. I uzaludno čekaju odgovor. Kojeg potom ne dobijaju.
Osjećaj da Zapad sve ove godine protektira muslimane i kažnjava kršćane odavno je prestao biti intuitivan.
To je već dugo ponavljajući fakt.
Rasizam OHR-a više nije rasizam. To je potpuno uhodana praksa djelovanja. Schmidt je rasist. Inzko je bio rasist. Cijeli zapadni dio OHR-a je rasistička protukršćanska klika.
Udovolji Bošnjacima, razljuti Hrvata ili Srbina i idi hvali sarajevski ćevap. Ili burek. Ta praizvorna bosanska jela. Pokloni se cenzuriranom spomeniku na Kazanima. Otiđi na Alijin mezar, omiriši prašinu El Fatuhovu na njemu. I pojedi ćevap.
To je danas OHR u BIH. Loš gospodar i dobar gurman.
Praksa koja se ponavlja
Bošnjački mediji prvo danima emotivno ucjenjuju, da iskamče odluku, potom OHR nametne odluku.
Tako je srušen Dayton 2001 kada je rasist Petritsch potpuno izmjenio ustav FBIH. Tada je počeo mit o Daytonu koji je eto navodno zamišljen kao nešto što se mora mijenjati. Iako se niti jedan ustav ne donosi da bi bio mijenjan nego kako bi trajao. Kako bi baš dugo trajao. Jer privremeni mirovni ustav nije ništa nego privremeni mir. A Dayton je donesen da bude trajan mir. Dirati u uvjete tog mira znači pozivati na prestanak mira. To OHR, rasistički OHR upravo čini. Radi na prekidu mira.
Petritsch, rasističko smeće Petritsch, ponašao se kao životinjica u Pavlovljevom eksperimentu.
Poslan je da štiti međunarodno pravo i ustav BIH a svojim potpisom ga je unakazio.
Nije to smio al je to uradio.
I cijeli OHR je šutio. Cijeli UN.
U RH je na vlasti imao Mesića. U BIH Hrvate nije smatrao dovoljno opasnima da podignu dovoljno razoran ustanak.
No, ne čine to Europa niti SAD samo da dokažu istočnim islamističkim režimima tadašnjice, onima koje su tada granatirali, čiju su djecu ubijali, stotine tisuča njih, da oni nisu islamofobi, nego iz jednog mnogo važnijeg razloga. Iz razgloga koji se zove Rusofobija.
Isturena zemlja koja upravlja tim procesima je Austrija. Počesto djeluje kao UK i USA proxy. UK je i tijekom i nakon rata u BIH ostala jedna od glavnih sijačica kaosa. Posebno joj je interesantno poniženje Srba. Koje pak odavno vide kao ruski proxy. Hrvati su zbog srpske rusofilije došli na udar Zapada. Ne zato što su rusofili nego zato što nisu antisrbi koliko se očekuje od njih. Pa se jednostavno zaključilo ovo: Ako hrvatsku ustavnu moć prebacimo na Bošnjake imat ćemo 2/3 ustavne moći protiv Srba. Tj protiv Rusa. A Hrvati će se ili prilagoditi ili iseliti.
Početna ideja Zapada bila je stvaranje srpske države Republike Srpske zapadno od Drine koja bi djelovala kao demokratizator “Istočne Srbije”. Iskajana na Srebrenici, ona koja se odrekla svojih ratnih vođa, ona koja je kooperativna i ne postavlja puno pitanja.
Potom se otuđenjem Dodika,neuspjelog projekta istog tog Zapada od tog odustalo. Doduše i dalje ulažu silne novce u PDP. Ivanić im se nudi kao taj koji je u stanju od Srpske uraditi Zapadnu Srbiju, demokratizirati ju a potom utjecati na to da se u Beogradu slomi proruska inteligencija i Srbija uvuče u EU kao jedna od mnogih nebitnih zapadnih kolonijica.
Odnedavno je i Njemačka, nakon embarga na vanjsku geopolitiku utvrđenog u sporazumu 2+3 , nakon ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke stupila nogom na geopolitički prostor Balkana. I već je donijela nered.
Otvorimo pobogu oči.
- Svi visoki predstavnici u BIH bili su s područja nekadašnje Austrougarske i jedan iz UK.
- Tek jedan nije bio srbofob i croatofob. Lajčak.
- Zato mu je mandat tako kratko trajao.
- Ostali su se natjecali tko će reći odvratniju rečenicu protiv Srba i Hrvata u BIH.
- Neki se natječu još i danas.
Uvijek isti kolonizatori i uvijek isti domorodci koji im se dive
Nije li apsurdno da srpski i hrvatski političari nikada nisu uputili apel UN-u da se dodatnom rezolucijom donese odluka kako Visoki predstavnici ne mogu i ne smiju biti iz zemalja koje su vršile agresiju na BIH ili koje i danas imaju otvoren svoj privatni, partikularni, geopolitički interes u BIH?
Zašto smo dopustili da toliki šefovi OHR-a budu iz zemalja kojima se ne može i ne smije vjerovati? Iz zemalja koje su po BIH otimale silna bogatstva, ubijale, otvarale konc logore, koje su nas anektirale za šaku dukata, poništavajući naše pobjede protiv Osmanlija?
Koje su nedugo zatim provodile rasističke zakone, gradile konc logore, zavađale nas do maksimuma i na toj zavadi gradile svoj utjecaj tu? Kontrolom kaosa.
Da bi se shvatilo ono što se događa danas u BIH moramo se vratiti u daleku 1878. godinu. U doba Hercegovačkog ustanka.
Pr’e ustanka
U BIH traje sumrak kalifata. Hrvati , točnije hrvatsko roblje koji živi u BIH , Kotoru, dijelovima Vojvodine i Srbije, stoljećima već žive potpuno drugačiji život od Hrvata u Ugarskoj i Austrijskoj carevini.
To su ostaci starog hrvatskog plemstva i njegovog naroda.
Onog koji nakon Pacte Convente, izdajničkog dokumenta Zapadnih Hrvata, odbija priznati ugarsku krunu, te baštineći krunu kralja Tomislava povlači se istočno na Hum i u Bosnu te od nekoliko preostalih banovina, uz konspirativno djelovanje hrvatske nepokorene loze Šubića i srpske loze Nemanjića osniva dinastiju Kotromanića a ubrzo i novu kraljevinu. Veliko kraljevstvo kralja Tvrtka. Nasljednika Tomislavovog.
Da dobro ste pročitali.
Stvarni nasljednici hrvatske krune jesu Kotromanići u BIH. Mi.
Ne oni u Hrvatskoj. Jer oni su se prodali tuđinu. Ugarskoj kruni.
Hrvatska kraljevska loza koja je odbila biti dio ugarske carevine jesu Kotromanići.
Oni će vladati Bosnom Humom i Primorjem sve do upada Turaka.
A logično u borbama za širenje kraljevine napadat će one dijelove koje su zaposjeli Ugari.
Dolaskom Turaka oni koji su željeli slobodu postaju robovi. Oni koji su se prodali tuđinu, žive slobodnije.
UgaroHrvati, oni koji su pristali na Pactu Conventu imaju veća ljudska prava. Naši praočevi i pramajke u Osmanskom carstvu, nemaju nikakva prava. Pa ni ljudska.
Mađari našu ne-kalifat braću ne mogu ubijati kao životinje. Onako kako Osmanlije ubijaju nas.Postoje naime neke povelje u tom carstvu koje ih štite u ljudskim pravima. Svi su pred carom isti. U Osmanlija je na snazi rasistički režim.
Hrvatska i srpska stvarnost kalifata je međutim drugačija. Strahovito ponižavajuća. Životinjska.
Prava su im takva da ih svaka osmanlijska lutalica može ubiti kad hoće i kako hoće. I nikome za to ne mora odgovarati.
To je stvarnost života naših praočeva i pramajki. Mi i Srbi, Drevni Bošnjani i Humljani, u tom obespravljenju bijasmo potpuna braća. Potpuno sjedinjeni u pravu na nečasnu smrt.
Sultan je zajamčio zaštitu života tek frartrima. Jer je s njima dogovorio da će oni za njega gušiti pobune i dojavljivati gdje se pobune spremaju. I oni se nekako spasiše. Izdajom i gušenjem prkosa. Mi ne. Mi gotovo nestadosmo. Da bi nam potom, nama ostacima ostataka, prali mozak kako su nas eto baš oni spasili. Iako statistika neumoljivo govori – Svugdje gdje su u Srednjem vijeku bila jaka fratarska uporišta, tamo više katolika nema. Samo tamo gdje ih nije bilo, gdje narod nisu učili pokornosti, tamo su katolici opstali. Jer je tamo živjela kultura prkosa.
Ponižavajuće sva ta stoljeća žive i Crnogorci, i Makedonci, i Bugari, i Grci koji su se nešto ranije već oslobodili grčkim ustankom. O patnjama Armenaca da ne govorimo.
Ti narodi , što pravoslavni, što monofiziti Armenci, naša su i Kotromanićeva hrvatska braća već 4 stoljeća turske tiranije. Braća katolika u BIH, Kotoru, Vojvodini. S tim narodima živjeli smo najduže u svojoj povijesti. Ista nam je bila sudbina i stvarnost. Ma koliko god to negirao.
Stvarnosti BH Hrvata stoljećima su bile potpuno iste i tragične kao što bijahu stvarnosti i tragike armenske, makedonske, grčke, bugarske, srpske i nimalo ne bijahu slične stvarnostima Hrvata u Ugarskoj Hrvatskoj.
To je jako važno da se shvati. Da mi, potomci krune kralja Tomislava, nemamo baš puno zajedničkog s potomcima krune ugarskog kralja. Hrvatima u RH.
U tom periodu kalifata hrvatski identitet u BIH poptuno se rastapa. Do nestanka. Nad nama je izvršen i genocid i elitocid i kulturocid.
Katolici su na posebnom udaru. Plemstvo Kotromanića i Hrvatinića, plemstvo Šubića i Nemanjića koje je u samo 100 godina uspjelo napraviti moćnu kraljevinu i izdići ju na takav nivo da su se humske i bosanske princeze udavale na najvažnije dvorove Europe, pobijeno je.
Krbavsko polje predstavlja konačnu točku kraja tog plemstva. Dvorovi bosanskih vladara i humskih vojvoda srušeni su. Crkve su porušene. Kultura ne postoji.
Postoji samo progon. Progon u kalifatu.
Pokapanje mrtvih bilo je tek ponižavajuće. Naši preci su to morali činiti na način da im se niti križ nad glavom ne smije vidjeti nad zemljom.
To je doba dokrajčivanja ostatka ostataka dinastije Kotromanić. Doba najbrutalnije isilizacije Bosne i Huma. Doba najstrašnije tame koju je ovaj narod ikada upamtio.
Doba je to koje pak jedni u BIH i danas javno slave. Ponosni su što je na grobu Alije Izetbegovića prosuta prašina El Fatiha, ubojice Bosne vrtićima ponosno daju imena po El Fatihu, djecu uče da je taj globalni svjetski koljač bio divan čovjek. Javno prijete da će Krbavske bitke opet biti, i uporno se nazivaju patriotima.
Sve to OHR vidi. I dopušta. I na njegovom čelu je čovjek koji nosi ime po Kristu.
Kako je to moguće? I zašto se to događa? Zašto Zapad tu potire kršćane?
Bit će vam jasno do kraja teksta. No odgovor je naravno rusofobija.
Što se to dogodilo 1878?
1878. Osmansko carstvo, koje do tad bilo najveća prijetnja Europi, ubrzano slabi. Više nije niti najmngoljudnije carstvo Europe. Pretekla ga je Rusija koja nezaustavljivo raste. I u ljudstvu i u teritoriju. I u vojnoj moći.
Novo veliko carstvo s istoka, carstvo opakog Medvjeda, koje vode vikinške loze, koje je pobijedilo i nadjahalo svog divljeg pobjednika ratnike na konjima – Mongole, i naučilo jahati i osvajati baš poput njih, tjera strah u kosti Englezima, Austrougarima i malenim europskim kraljevinama.
Malenim, jer sve te carevine u to doba imaju tek po nekoliko milijuna stanovnika, dok Osmansko pada sa 20 milijuna na nekih 17 a Rusija se penje na preko 35 milijuna. I i idalje raste. Nezaustavljivo.
Srbi i Hrvati pak, kao i Bugari i Makedonci, i Crnogorci, u tom trenutku ostaci su ostataka nekad mnogoljudnih nacija koje su kao Vojna Krajina Europe, nestajale, umirale kao četrstoljetni ljudski štit i topovsko meso protiv Osmanskog prodora. Doslovce su svi ti narodi desetkovani.
Godine 1878. malene su to i napaćene zajednice od kojih niti jedna ne prelazi brojku od milijun stanovnika. Ako i pola od tog.
I što Europa čini nakon što te nacije konačno u protuturskim ratovima 1878 potisnu Turke na jug?
Honoriraju li Hrvate , Srbe, Grke, Makedonce, Bugare? Šalju li im pismo zahvale? Poklon pakete? Vagone brašna? Pokoje ćebe? Nešto? Bilo što? Ne.
Ne šalju im ništa.
Europa ih tada naprosto izdaje. Narode koji su gotovo nestali da bi europske prijestolnice mogle normalno svo to vrijeme disati. I divljati na svojim prpošnim dvorovima, sa svojim destruktivnim egom razvratne europske barunije. Što čine i danas. Dovoljno je pogledati odnos prema Ukrajini. Više je Zapad nahranio gorivom pogon ruskih tenkova nego iti jedna druga sila svijeta.
Europa nam , tada, kad smo konačno došli do prava na postojanje, kad smo se riješili Osmanlija, šalje tek jedan zahtjev. Od Srba i Hrvata u BIH, Srbiji, od Bugara, od Makedonaca, traži da postanu novo topovsko meso, ovaj put proturusko meso. Ili će nam vratiti Osmanlije u igru.
I tako biva.
Kako naši pradjedovi odbijaju postati proturusko meso, budući da su im Rusi pomogli u ratu protiv Osmanlija, Europa u igru vraća Osmanlije na Balkan.
Ovo je ključ priče. Da bi se shvatilo ponašanje Švaba , Engleza i Austrijskih nacista u BIH danas. Zašto nas toliko mrze i zašto u Bošnjacima vide partnere.
Ključni igrači našeg ponovnog porobljavanja 1878. nakon što smo se pukim čudom rješili Osmanlija jesu Austrija, Njemačka i UK.
Baš kao što danas radi rusofobije poništavaju Dayton tako su 1878. poništile Sanstefanski mir, (Mir iz Svetog Stjepana – grada pored Istanbula) koji su naši narodi skupa s Rusijom postigli u ratu protiv Osmanlija. Nameću nam režimski dokument Berlinskog kongresa.
Dogovor je to koji je nametnut od strane Zapadnih sila a da one krvi prolile nisu u tom ratu.
Sjetimo se koliko smo u školama po AU programu učili o “važnosti Berlinskog kongresa” i koliko je Sanstefanski preskočen. Kao da ga ni bilo nije. Jer ne smije se maleni Hrvat učiti da mu je Rusija nekada pomogla.
Austrija i UK , Berlinskim Kongresom dakle poništavaju međunarodni mirovni ugovor iz San Stefana koji su naši pradjedovi postigli žrtvujući svoje živote a Osmanlije vraća na Balkan. Kako su Osmanlije bile preslabe i pogubljene nakon rat 1878. BIH je trebala biti iznajmljeno austrijsko područje na 30 godina. Anektirana naseobina. Prostor za kultiviranje primitivnih plemena, prepun bogatih rudnika koje Turci nisu znali niti pronaći, kamo li eksploatirati. Sjajno. Kud ćeš sjajnije.
A te primitivce, tj nas, će eto Austrija pripremiti za oslabljenju Tursku, te joj nas vratiti nakon 30 godina. I Turska će tada, unatoč našem ustanku, kojeg za Austriju, kao da ga bilo nije, opet zaposjesti taj teritorij čim se malo sredi.
Shvaćamo li sada koliko nas Zapad, naročito Austrija i Njemačka gledaju kao nižu vrstu? Jesu li nam jasniji njihovi nadmeni nastupi prema nama?
Danas se događa isto. Austrija ruši Daytonski sporazum, koji su Srbi i Hrvati potpisali i nameće svoju viziju BIH. Ne zanima ih međunarodno pravo. Da to urade bilo gdje u Europi bilo kojoj germanskoj ili franačkoj naciji bio bi srušen međunarodni poredak. Ovako, tjah, ta to su Slaveni, niža bića, tu se može preskakati svako slovo međunarodnog prava. Ta mi smo “arijevci”. Mi smo Jupiter. A oni ovnovi…
Šta su našim hrvatskim pradjedovima značili srpski ustanci?
Prije 1878. godine već su se dogodila dva skoro pa uzaludna srpska ustanka.
U današnjem vremenu srbofobije i srbofagije teško je pojasniti prosječnom Hrvatu Hrvatske, srbožderu, što je za Hrvate Kalifata, u Turskoj Hrvatskoj u Bosni i na Humu značio prvi i drugi srpski ustanak. I ne samo za njih. Nego za cijelu AustroUgarsku Hrvatsku.
O tim ustancima pisalo se s velikom nadom i poštovanjem. Tamo gdje Austrija nije kontrolirala slovoslagače,
O njima, o tim ustancima, naši pradjedovi pjevaše pjesme, koje potom odgusliše. Na njima se nadahnjivaše naši hajduci. Te pjesme su ih stvorile. Na tim stihovima je rođen Mijat Tomić i svaki naš hajduk. Na tim luđačkim srpskim podvizima. Na smjelosti da se svi poubijaju na termopilskim klancima Srbije ako to istovremeno jamči pogibiju većeg broja Turaka.
Jedna malena kneževina, Srbija, sva ta stoljeća esktremno bratska zemlja Hrvatima, koja s njima do tada i još dugo poslije tog živješe u potpunom poštovanju i harmoniji, i to stoljećima, malena dakle kneževina Srbija, nekim čudom oživjela između dvije velike imperije, ruske i turske, počela je titrati. Buniti se. Željeti slobodu.
Oba srpska ustanka, o kojima Hrvati kalifata, ti naši preci, to roblje, ispjevaše cijele psalme poezije nade, nade u slobodu, ugušena su u krvi. U ćelekulama. Na glogovim kolcima.
U suton te iste slobode koja je neumitno dolazila, u doba kada Srbi osjećaju kako je Osmanlijama došao kraj pišu povijesno važne Načeratnije.
“Zloguki dokument kojim je udarena genocidna srpska politika” reći će prosječan Hrvat pravaš danas. Premda takav s hrvatstvom nema puno toga. Jer mu ono počinje i završava s 1941.
A što su Načertanije? U suštini prvi put jedna malena slavenska kneževina piše svoje prve geopolitičke planove. I u tom dokumentu nećete naći niti jednog jedinog slova napisanog protiv druge slavenske braće Balkana.Dapače u njima vide šansu zajedničkog okupljanja protiv velikih sila. Vide partnere a ne prijetnju koju treba istrijebiti. Jer i sama Srbija je u to doba jako malena i želi imati što više saveznika. A ne neprijatelja. I nesuvislo je vjerovati da bi jedan maleni i porobljeni narod, srpski, u takvim okolnostima, borbe za slobodu, planirao istrebljenje slavenske braće dok mu pred kućom stoje osmanlijski vojnici.
Nema u Načertanijama niti jedne antihrvatske rečenice. I propaganda o tom dokumentu kao genocidnom komadu papira, samo je jedan od proizvoda Pavelićeve tvornice laži.
Ako ga pročitate sami ćete se u to uvjeriti.
No mi Hrvati smo učeni da se divimo vanjskopolitičkim kolonijalnim dokumentima Austrije, Francuske, Turske i da se zgražavamo kad takvo nešto učini neka slavenska nacija a da nije naša. I mi to ne čitamo. Jer nam je unaprijed sam dokument zgađen kao antihrvatski, samom činjenicom što je srpski. A to je naravno već dokaz da je genocidan. Pa zaboga srpski je!
Hrvatska, međutim u to doba ne piše nikakve geopolitičke dokumente. Hrvati mirno žive pod carem bečkim. Oni su bez državničke svijesti i ne vide patnje braće u kalifatu. Idu na operu i klade se na utrke konja. Nema pokušaja oslobađanja Hrvata BIH od režima tog istog kalifata.
Shvativši da od Zagreba nema pomoći. vidjevši te pokušaje ustanka u Srba i toliko pobijeno junaštvo u njima koje je inspiriralo nove generacije na ustanke, jedan dio franjevačkog svećenstva u Hercegovini konačno se odriče služenja Turcima, odriču se zakletve Allahu na Ahdnami i kreću otvoreno srbovati, jer su u njima vidjeli šansu za izlazak iz zemlje ropstva.
Ne radi se tu o izdaji nacije, o promijeni identiteta. Radi se o goloj borbi za život. O zadnjem kriku očajnika.
Fra Grga Martić tako piše pjesme u čast sv. Save i otvoreno tvrdi da se u Zapadnoj Hercegovini govori najljepši srpski jezik.
Čovjek naprosto daje signal Srbima da ustraju. Da će ovdje imati potporu.
Kasnije će ga Austrijanci pridobiti da optira za aneksiju BIH Austriji i protiv Srbije, a on će nakon što uvidi njihovu veliku prijevaru, nakon što doživi sada austrijsko potiranje katolika i daljnju protekciju begova, protestno nakon aneksije BIH povući se iz javnosti riječima da više nikada neće napisati niti jedan politički tekst.
Koliko god nekome se taj činio kao luzerski, to je veliki čin velikog Fra Grge Martića koji govori o njegovoj silnoj unutarnjoj disciplini i ljudskosti.
Grga je uvidio da je Starčević bio u pravu. I da je za hrvatsko pitanje u BIH bila bolja čak i slaba Turska nego jaka Austrija. Koja će u BIH štititi osmanske granice te kolonije. I Hrvatima nikad neće dopustiti sjedinjenje turske Hrvatske s ugarskim i austrijskim parčetom te nekada jedinstvene zemlje. Zato danas kada netko kaže da je 1992 obnovljena slobodna i suverena hrvatska država, znajte da vas laže. To su ostaci ostataka nekadašnje Hrvatske. Prava Hrvatska nalazi se pod upravom OHR-a. To je područje grobova posljednjeg hrvatskog plemstva i posljednje hrvatske srednjovjekovne vojske. Svi su redom izginuli na potezu od Bihaća prema Livnu i Završju. Područje je to kojim je nekada vladao Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Područje Donjih kraji i Zapadnijeh strana.
Ustanak
Veliko vrijeme rađa najveće sinove. Ili pak najveći sinovi stvaraju velika vremena? Teško je reći.
No slom Osmanlija događa se u vrijeme u kojem se rađa i odrasta naš najveći sin.
Don Ivan Musić.
Vojvoda hercegovačkog ustanka za kojeg je netko odlučio da ga se ima zaboraviti. Proklet smo neki narod. I nezaslužna smo molitvena zajednica.
Musić, hajduk i vojvoda bijaše suborac nadvojvode Mihajla Ljubibratića.
Njih dvojica, ustanika, najveći sinovi hercegovački svih vremena, veliki poput Stjepana Hercega, promijenit će 1878 geopolitiku Europe i svijeta.
Katolički i pravoslavni svećenik. Hrvat i Srbin. Uz pomoć Žane Merkus, protestantice i križarke, njihove muze i inspiratorice slobode. Garibaldijeve učenice rođene u Jakarti.
Žana Humska
Žena je to čije se ime danas također ne spominje. Jer eto ona je bila protestant, a don Ivan nije bio fratar.
To je kultorološki nivo na koji nas šizma zvana fra-redodržava želi svesti. Da sve što nije bilo “fra” nije vrijedno spominjanja. Makar nam to nešto donijelo slobodu.
Žanino ime je danas konspirativno ime. Zabranjeno i protudaytonsko ime.
Fratri ju kako rekosmo ne vole. Ona je povijesna mjera njihovog kukavičluka. Dokaz da se režim mogao rušiti i u haljinicama. Ne vole fratri ni nju nit don Ivana. A muslimanke “feministice” okupljene u udruzi “BH žene” okreću očima kada im ju spomenete.
Iako je bila preteča svakog feminizma u BIH Žana naime nosi jedan neoprostiv grijeh koji feminizam u Bošnjakinja ne oprašta – Ponizila je Osmanlije.
Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je to najvažnija žena naše povijesti. A koliko je velika najbolje svjedoči podatak da ju muslimanski tisak izbjegava spomenuti.
Veća je od Ivane Orleanske. Hrabrija od svih vojskovođa Europe.
Orleanska je naime oslobađala svoj francuski narod nudeći mu slobodu dok je Žana , Nizozemka, krvarila za tuđi narod. Za nas. U borbi protiv goreg i opasnijeg okupatora. Što je daleko viši i vrjedniji čin.
Naša najvažnija povijesna bitka
Ujedinjeno srpstvo i hrvatstvo kalifata pokreće treći ustanak kršćana Balkana. I prvi koji je bio uspješan.
Nevesinjska i puška od Gabele čule su se do Stambola. Neki će reći da je ustanak ugušen. Možda privremeno. No njegov značaj nije u samom ustanku. Nego u onome što je prouzročio. Lančanom reakcijom. Nakon ustanka Hercegovine, dižu se svi narodi Balkana, uključuje se i Rusija. I Turci konačno kapituliraju.
Stvara se Velika Bugarska, Crna Gora, Srbija. BIH postaje po prvi put praktički poluneovisna kneževina.
Ovo mapa koju vidite je rezultat Hercegovskog ustanka i Sanstefanskog mira. Ovu mapu su Austrija i UK izbrisali iz vašeg obrazovnog sustava. I vjerojatno ju prvi put gledate.
Kao što vidite na mapi, na Balkanu nakon Hercegovskog ustanka gotovo nema Osmanske Turske.
Važno je znati sljedeće: Za to vrijeme iz Hrvatske nije poslan niti jedan jedini metak pomoći nama u BIH. (Nema “UZP-a”)
Strogo se pazilo da se ne zamjeri turskoj imperiji. Barunija iz Zagreba zaprijetila je banu Mažuraniću da se slučajno ne miješa. Studenti Zagreba protestiraju. Žele da Zagreb pošalje vojsku.. Slave srpske i hrvatske pobjede u BIH i traže da se braći pomogne. Al’ barunija je glasnija. Traže da se Osmanlije ne provocira. Ti isti koje nazivam barunijom ideološke su preteče današnje ekipe Podemosa u Zagrebu. Slugu Beča, Londona i koga li već.
I što se događa?
Austrija i UK umjesto da organiziraju trotjednu proslavu na bečkom dvoru zbog konačnog pada Osmanlija, sazivaju protusrpski i protuhrvatski Berlinski kongres, ponižavaju pobjedničku Rusiju, poništavaju rezultat Hercegovačkog ustanka i anektiraju BIH. Rusija umorna od rata ostaje šutjeti. Prihvaća sporazum.
Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu.
Kongresom su Crna Gora, Srbija i Rumunjska priznate kao neovisne države, koje više nisu niti formalno bile dijelom Osmanskog carstva, dok je na sjeveru današnje Bugarske uspostavljena Kneževina Bugarska pod ruskom zaštitom, ostavivši preostali dio Bugarske u sastavu Rumelije, kao autonomne pokrajine unutar Turske. Kongresom su u velikoj mjeri zadovoljeni ciljevi Austro-Ugarske, Francuske i Velike Britanije da zaustave panslavistički projekt i općenito Ruski prodor prema Sredozemlju.
Ukratko Austrija, Njemačka i UK vratile su Osmanlije pred naše kuće.
Pljunuli su na krv koju smo prolili boreći se i za njihovu slobodu.
Sve što je bilo kasnije ono je isto što se događa i danas. Nevjerojatno je koliko slična matrica se ponavlja.
Austrija odbija zahtjeve banova hrvatskih da im se iz BiH pripoje otete hrvatske zemlje. Turska Hrvatska i Turska Dalmacija ostaju u BIH.
Austrija BiH i danas smatra svojim posjedom. Ta upravljaju njome. Njihove su banke. Njihovi gospodari. Političari koji nisu po njihovom imaju biti maknuti. Samo njihovi smiju vladati. Izborni zakon je dobar ako tlači neodan narod. Treba ga mijenjati u smjeru odanosti. Kako bi položaj odanih, onih koji su vjerni Austriji, jačao, a položaj pobunjeih slabio.
AustroUgarska već nakon aneksije kreće u nešto što nije njen posao u našoj zemlji. U BIH želi utemeljiti novu naciju kao jedinstvenu naciju u BIH. A od duboko podijenje zemlje načiniti nacionalnu državu. Uzimaju pri tome ime Bošnjak – turkizirano ime za stanovnika Bosne, Bošnjanina, kao novo ime nove nacije, u koju se imaju uklopiti svi. I Srbi i Hrvati. Nisu imali prema nama toliko respekta da nam ponude barem slavensku inačicu tog imena.
Kreće potom protekcija bivših begova koji su netom prije podigli oružani ustanak protiv austrijske okupacije BIH. Da bi nakon poraza shvatili da je Beč novi Stambol. I da se može s njima.
U begovima i BH muslimanima Austrija vidi suradnike za borbu protiv Rusije, za potiranje srpstva.
Hrvati su u tom trenutku na biološkom minimumu.
Imoćanin Mehmed beg Kapetanović zvani Ljubušak, traži od cara titulu baruna,i dobija je. Prozvao se Von Vitinsky prema mjestu Vitina pored Ljubuškog gdje mu je djed stolovao. Pokreće list Bošnjak.
On je sin zlog Alajbega, kojem je Fra Ilija Skoko spasio život pred Omer pašom Latasom da bi u zahvalnosti bega zatražio tek da mu se malo proširi groblje u Gorici. Sitna malena fratarska dušica.
Mehmed beg je unuk visprenog i doborg Sulejmanbega Kapetanovića, rođenog i krštenog u Imotskom pod imenom Jozo Cvitković Zdilar. Taj je pak iz kršćanske plemićke obitelji Zdilar Cvitković prešao u Ljubuški, poturčio se da bi postao kapetanom. Znajući da prethodni kapetan nije imao muške djece. I uspio je. Ukratko Imoćanin Hrvat, je jedan od utemeljitelja današnje bošnjačke nacije.
Brat MehmedBega Kapetanovića Idriz Beg u Mostaru pak osniva društvo Hrvoje. Društvo Hrvoje je osnivač NK Zrinjskog. Ustaše će ukinuti osnivača Zrinjskog – HKD Hrvoje 1941. Neki debilni Ultrasi će i u 2022 nastaviti slaviti Ustaše. Jer kažu ne čitaju, i ne da im se. I čime ih zamaramo. Slave one koji su im ukinuli osnivača Zrinjskog. Jer čitati je muka. I tko to radi uopće danas?
Atentat na anektatora
Prvi svjetski rat počeo je sukobom Austrije i Srba. U Bosni. Srbin Princip, iz nekog svog principa slobode, je ubio kolonizatora. Nedopustivo. Čuj Slaveni i sloboda. Austrija je jedva dočekala objaviti rat. Potom su izgubili rat.
Rusi su Srbima pomogli da pobijede Austrijance.
No nije Austrija izgubila samo rat.
Raspada tada , kao posljedica velikog rata, veliko AU carstvo.
Iz njega na južnom rubu, kao produkt raspada carstva, a ne kao produkt vojne pobune protiv carstva, izlaze privemeno slobodne slovenske i hrvatske zemlje.
S pogubljenim vodstvom i bez stvarne moći. S ranjenom vojskom koja je ionako bila malobrojna, i prilično desetkovana nakon fronti gdje su se borili za cara. Ne za Hrvatsku. Za cara.
Prema njima korača talijanska vojska s namjerom da te slučajno slobodne teritorije, što prije porobi. Dalmaciju, Rijeku, Sloveniju.
Slovenci, Hrvati, Dalmatinci, Bosanci. Hercegovci, mole kralja Aleksandra Karađorđevića za pomoć. On je tada već jedno desetljeće na frontu. Balkanske ratove samo je zamijenio Prvim Svjetskim.
Radi se, u to vrijeme, o jednom od najslavnijih svjetskih vojskovođa. Sin je Petra Mrkonjića, koji je Hrvate u BIH dizao na protuosmanske ustanke. Hrvati mu oca odavno slave. Zovu ga Osloboditeljem iliti Petrom I. Velikim a sina prijestolonasljednikom. U izrazito je dobrim odnosima s BH fratrima. Nagrađuje ih najljepšim riječima. I oni njega.
Srpska vojska ulazi u Dalmaciju, Zagreb, Sloveniju. Odbacuje Talijane.
Ne ubija Aleksandar Hrvate nit Slovence. Niti ih pokorava. Odbija potpisati Londonski pakt i Veliku Srbiju do Šibenika. Aleksandar sanja Jugoslaviju. Izgrađenu poput Italije. Pod novim identitetom. Ulazi u sukob s velikosrbima jer je širi od njih. I stvar ne promatra usko nacionalno.
Šalje svoju izranjavanu srpsku vojsku, da obrani hrvatske i slovenske krajeve. To danas reći u Hrvatskoj gotovo je bogohuljenje. No doista Hrvati u tom trenutku nemaju vojske da obrane Rijeku i Dalmaciju.
Dalmacija se u Aleksandrovoj Hrvatskoj po prvi puta sjedinjuje s ostatkom Hrvatske. Po prvi put širom Hrvatske vijore se hrvatski barjaci. Hrvatsko plemstvo slavi srpsku vojsku. Hrvatske novine biraju riječi kojima hvale mladog srpskog vojskovođu. Velikog sina velikog oca.
Rađa se san o novoj utopiji. Zajednici Južnih slavena koja će živjeti u bratskoj ljubavi i slozi, i bit će neuništiva.
Nastaje Prva Jugoslavija. Kraljevina Jugoslavija. Ključna država za promatranje današnjih odnosa njenih naroda.
I ujedno prva hrvatska država moderne povijesti. Prva u kojoj Hrvati imaju opće pravo glasa. Kao i Hrvatice.
U sprski parlament u samoj Kraljevini Srbiji ulazi po prvi put nekoliko žena zastupnica. U to vrijeme u SAD-u je još uvijek na snazi ropstvo u nekim državama a cijela Zapadna Europa nema niti jedne zastupnice u parlamentu.
A gdje smo danas? Nama oni govore o zaostalosti, pravima žena i borvi protiv stereotipa.
1941. Kraljevina Jugoslavija je već prošla traumu dva atentata , period pada i uspona srpskohrvatskih odnosa.
U njoj je mudrim strpljenjem HSS-a formirana Banovina Hrvatska. Kraljevina je federalizirana a Maček hrvatski lider kliče “Živjela Banovina Hrvatska, živio naš hrvatski kralj!”. Pri tome misli na lozu Karađorđevića. I doista, prema legalnosti i legitimnoj volji naroda hrvatskg, Karađorđević je posljednji hrvatski kralj.
U kraljevini posljednjeg hrvatskog kralja Karađorđevića je formirana i banovina Drinska s izrazitom muslimanskom većinom, te banovina Zetska s Dubrovnikom kao glavnim gradom. Muslimanski intelektualci danas pišu kako je sporazum Cvetković-Maček bio protumuslimanski. Kako ako su unutar Prve Kraljevine imali cijelu Drinsku banovinu te opcionalno kroz vrijeme i natalitet šansu da zagospodare cijelom Zetskom banovinom s Dubrovnikom.
Drugi svjetski rat i ponovni poraz Austrije
1941. Austrijanci ponovno napadaju Srbe. I 1945 ponovno gube rat.
I ponovno Srbima pomaže Rusija. Austrijanci i Germani su treći put poniženi od Rusije. Dva puta u dva svjetska rata i jednom kad je Rusijaporazila Osmanlije, one iste koji Beč zamalo nisu stajali glave.
Kompleks Zapada od Rusije time je postao trajna geopolitička frustracija Europe. A cijenu tog kompleksa izgleda imaju platiti Srbi i Hrvati Balkana. Za početak ovi u BIH.
Ovdje je važno naglasiti sljedeće: Cijelo vrijeme od kraja WWII do danas ponavlja se teza kako je istrebljenje Srba pod Pavelićevom čizmom bio isključivo cilj ustaškog vrha te da su mu to Austrijanci i Hitler pustili po volji. Sve dok tamani Židove. No ako promotrimo raniji protusrpski gnjev kod Austrijanaca izazvan rusofobijom, je li netko doista misli da je jedan puppet Pavelić mogao sam po slobodnoj volji ubijati tolike tisuće ljudi bez jasnog austrijskog naputka o tome da ne smije živ Srbin ostati zapadno od Drine? Kako je moguće da su nam Austrijanci tako jeftino prodali grijeh Jasenovca?Pavelić je za Austriju i Njemačku bio potpuno odan i nebitan lider nekakve paradržavice. Tako nekome nebitnom dopustiti pomor tolikog stanovništva čisto po njegovoj osobnoj procjeni, bez znanja Berlina i Beča? Je li netko doista još vjeruje u to?
Godina je 2022.
Rusija je kažu na koljenima. Austrijanci su jučer ponovno krenuli na Srbe. Benjamin Kallay današnjice zove se Christian Schmidt.
Od Hrvata u BIH se očekuje da izdaju Srbe Prečane. Svoju višestoljetnu braću. I da slušaju Zagreb.
Onaj isti Zagreb, koji nam nije poslao niti jedne jedine mazge, deke, komada ulja, ili sira u doba najvažnije hrvatske bitke u povijesti. Veće od svake Oluje. U doba kad smo skupa sa Srbima odbacivali najgoru političku neman na ovim prostorima. Osmanlije.
Shvaćamo li koliko je samim Hrvatima u “Hrvatskoj” značio nestanak osmanske imperije u susjedstvu? Shvaćaju li oni što smo mi uopće za njih uradili?
Ne shvaćaju. Jer da shvaćaju širom Hrvatske danas bi bilo na stotine spomenika Don Ivanu Musiću i Mihajlu Ljubibratiću. O Karađorđevićima da ne govorimo.
Godina je 2022. Proljeće je. Na neoosmanskim, imperatorskim TV kućama, na kojima TV voditelj hrvatskoj predsjednici poručuje da joj hitno treba jedna snažna “osmanska masaža” aludirajući na čin silovanja, bivši ministar vanjskih poslova BIH Haris Silajdžić emotivno ucjenjuje Zapad prijeteći radikalizacijom BH muslimana:
“Čime su vas zaslužili Srbi i Hrvati? Genocidima? Mi ne moramo u Europu, mi smo Europa, mi smo tu Europu imali 600 godina prije ovog” – kaže.
Našem bivšem ministru samo su jedni genocidi validni genocidi. A doba osmanskog iživljavanja nad svime što mi jesmo, doba višestoljetnog genocida, za njega je to bio primjer suživota i multiklture. I on to javno ponavlja. I mi smo tog čovjeka plaćali da nas predstavlja.
Upravo je naime Silajdžić tako nazvao genocid nad našim pramajkama i praočevima.
Tko zna, možda jednog dana i ponašanje vojnika u Grabovici, prije genocida, nazove primjerom suživota i multikulture.
Jer te Sarajlije, tamo su živjele gotovo mjesec dana. S tim ljudima. Prije nego su ih poklali. Sarajlije Grabovčane. Nesretni stanovnici tog blokiranog grada. Iz kojeg se nigdje nije moglo izići. Osim u Grabovicu.
Dobro došli u nestajuću BIH
BiH je danas distopija u kojoj u kojoj umjesto sunca izlazi Silajdžić a zalazi Schmidt.
Dobro došli u Prokletu Avliju.
U zemlju u kojoj US administracija ponižava narod američkkog heroja Petra Hercega Tomića, koji je pao za slobodu Amerike. Ponižavaju i narod Nikole Tesle. Koji je Americi poklonio tehnološku nadmoć koju danas uživa.
Dobro došli u zemlju u kojoj se Amerikanci i Bečani dodvoravaju proterorističkoj stranci u čijem su ideološkom saftu od džihada izdinstana četvoricu od 12 napadača na WTC. Stranka je to koja je 2001 u BH diplomaciju u NYC poslala svjetskog teroristu Abu Mealija i islamskog radikala Huseina Živalja, Mladog Muslimana. Da bi potom usred Beča, nakon rušenja WTC kula, taj dvojac, taj Alijin dvojac, bježeći od CIA-e spalio dokaze o SDA suradnji s Bin Ladenom. I tako spasili i Džaferovića. A ne samo Aliju.
Ameri danas u BIH daju potporu stranci koja američke diplomate naziva drugorazernim neznalicama a Srbe i Hrvate genocidašima i 7-postotnom manjinom koju treba istrijebiti.
Dobro došli u nešto što nikada nije niti postojalo.
Ili možda bolje reći – nešto što nikada nije niti imalo šansu zapostojati.
No ne zbog nas. Nego zbog kartografa Europe, zbog njihove mržnje prema svemu slavenskom i njihove patološke rusofobije.
ish l Poskok.info
wpDiscuz
