Britanski list “The Guardian” objavio je ovog vikenda članak u kojem je analiziran izvjestan broj deklasificiranih dokumenata vezanih za rat u Bosni i Hercegovini i odnos administracije Sjedinjenih Američkih Država prema njemu. Autor teksta Julian Borger, vrstan poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini i međunarodnim odnosima, imao je uvid između ostalog i u telefonske razgovore koje je tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton vodio sa svjetskim državnicima tijekom ljeta 1995. godine u nastojanju da pronađu zajedničko rješenje za okončanje rata u BiH.
Piše: Senad Avdić / Slobodna Bosna
Također se navodi da unutar same američke administracije nije postojalo jedinstveno stajalište o odnosu prema budućnosti BiH, te da su ideje i planovi u vezi s ratom u BiH predsjednika Clintona imale protivnike kakva je bila Madeleine Albright, državna tajnica, koja je smatrala da je strategija koja je nazvana “Plan igre za demokratski proboj u 1995.” pogrešna i nepravedna.
Što nakon pada Srebrenice?
“Srbi su već uzeli veliki dio teritorija kroz etničko čišćenje, a mi bismo održali demokratski referendum kako bi to potvrdili”, reagirala je Albright na prijedlog iz Strategije da se “prisile probosanske snage na pristanak da Srbi nakon 2-3 godine održe referendum o odcjepljenju od Bosne i Hercegovine”.
Što smo novo saznali iz teksta u “Guardianu” i povjerljivih dokumenata na koje se on poziva? Ne previše, što nikako ne znači da ovaj novinski članak nije dobrodošao kako bi se razbistrile neke ovdašnje, stare i nove nedoumice, stereotipi, politizirane i ideologizirane “svoje istine” o tom dramatičnom periodu povijesti ovih prostora.
Zajednička deklaracija nastala je 16. rujna 1993.godine u Ženevi i, koliko se može vidjeti iz uvodnih napomena, preambule, na njenom su sadržaju radili (abecednim redom ) Momir Bulatović, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević
Tvrdnje iznesene u članku u “Guardianu” prema kojima je američka administracija namjeravala uvjeriti “probosanske snage” da pristanu i omoguće Srbima da nakon 2-3 godine na referendumu odluče žele li i dalje živjeti u Bosni i Hercegovini komentirao je za Televiziju N1 Mirza Hajrić, veleposlanik BiH u Australiji i nekadašnji savjetnik predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.
“Od 1992.godine, kada su počeli pregovori o BiH, delegacija Republike Srpske uvijek je zastupala kategorički zahtjev o referendumu za odcjepljenje. Jednostavno, na te pritiske predsjednik Alija Izetbegović je odgovarao odlučnim-ne“, kazao je Hajrić.
On je kazao i kako “o tome nije bilo ozbiljnih pregovora, to je stav delegacije Republike Srpske za kojeg je bh. Vlada imalo odlučno “Ne”. Stranci su izvagali i onda kad je bila mogućnost nekog dogovora, vidjelo se da bi svako inzistiranje na referendumu bilo potpuni ćorsokak…pa su jednostavno vidjeli tu realnost i odustali od tog zahtjeva”.
Idemo pogledati koliko je zaista bilo snažno i glasno Izetbegovićevo “odlučno Ne”, i koliko je nesalomljiv bio “kategorički stav koji se nikada nije mijenjao” čime je iz međunarodnog pregovaračkog “opticaja” izbačen referendum na kojem bi se građani Republike Srpske izdvojili iz mrske im Bosne i Hercegovine.
Hajrićeve tvrdnje “kategorički”, odnosno u cijelosti, demantira jedan dokument nastao u rujnu 1993. godine u Ženevi (kada on, istina, nije bio Izetbegovićev savjetnik, nego novinarski freelancer u Londonu) i objavljen u knjizi “Preživljena zemlja“, bivšeg člana Predsjedništva BiH, dr. Ive Komšića. Taj dokument, nazvan “Zajednička deklaracija”, baca nešto drugačije, ozbiljnije svjetlo na Izetbegovićevo “Ne” od deklarativnih lauda njegovog savjetnika Hajrića.
Isječak iz knjige Preživljena zemlja – Tko je, kada i gdje dijelio BiH, autora Ive Komšića
Zajednička deklaracija nastala je 16. rujna 1993.godine u Ženevi i, koliko se može vidjeti iz uvodnih napomena, preambule, na njenom su sadržaju radili (abecednim redom ) Momir Bulatović, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević.
Autori Deklaracije napisane na ekavici navode da prihvaćaju “principe Londonske konferencije“, te da “uzimaju u obzir rješenja predložena na Ženevskoj mirovnoj konferenciji koja se odnose na sporazum o konstituciji buduće Unije Bosne i Hercegovine”.
Srbi su već uzeli veliki dio teritorija kroz etničko čišćenje, a mi bismo održali demokratski referendum kako bismo to potvrdili”, reagirala je Albright na prijedlog iz Strategije da se “prisile probosanske snage na pristanak da Srbi nakon 2-3 godine održe referendum o odcjepljenju od Bosne i Hercegovine”
U ovoj dvopartitnoj, bošnjačko-srpskoj Deklaraciji se navodi da su njeni autori “spremni da odmah pristupimo normalizaciji odnosa s hrvatskim narodom u svjetlu rješenja na mirovnoj konferenciji u Ženevi”.
U Deklaraciji se strane potpisnice obvezuju na bezuvjetan prekid vatre, potom i na oslobađanje zarobljenika. Spominje se da će do 21. rujna biti oslobođeno 207 srpskih zarobljenika iz Tarčina i isti broj bošnjačkih zatvorenika iz zatvora Kula. (Nažalost, i jedni i drugi će još dvije i pol godine čekati svoj izlazak na slobodu)
Predviđeno je i formiranje radne skupine za praćenje poštivanja manjina na teritorijima pod kontrolom Armije BiH i vojske bosanskih Srba.
U točki 5. Deklaracije predviđa se formiranje Radne skupine za, kako se kaže, “posebna pitanja koja se odnose na teritorijalno razgraničenje dviju Republika u budućoj Uniji Bosna i Hercegovina, uključujući i oblast Brčko, Bosanska Krajina, dolina Neretve, Istočna Bosna i planina Ozren, a također uključujući prirodno pravo dvije Republike na prilaz moru. “.
Potom je slijedio dio Deklaracije koju njeni autori nazivaju “dodatak obvezama o kojima smo se već sporazumjeli da se tijekom sljedeće dvije godine pronađe trajno rješenje upravljanja sarajevskim okrugom”. Potom dolazimo do sljedećeg dijela Deklaracije koji potpuno opovrgava i obesmišljava tvrdnje koje se posljednjih dana serijski ispaljuju na društvenim mrežama, gdje se američkom predsjedniku Billu Clintonu nezasluženo pripisuje autorstvo nad idejom o “referendumu” bosanskih Srba i prijedlog da se na BiH primijeni rješenje kakvo je razdružilo Češku i Slovačku. Taj je model i to je rješenje dvije godine ranije razrađeno, ovjereno potpisima domaćih aktera bosanskohercegovačke ratne drame.
Isječak iz knjige Preživljena zemlja – Tko je, kada i gdje dijelio BiH, autora Ive Komšića
Kratka deklaracija za dugo rastajanje
Dakle, “po postizanju zajedničkog prihvatljivog rješenja teritorijalnog razgraničenja tri Republike u okviru Unije i tijekom prve dvije godine postojanja Unije“, piše negdje pri kraju srpsko-bošnjačke Deklaracije iz Ženeve, ” postojat će odredba o referendumu koji će se održati na zajednički dogovoreni datum u okviru Republika Unije po pitanju slažu li se građani bilo koje od republika da ostanu u Uniji, ili da je napuste”.
U Deklaraciji je precizirano i kakva će biti sudbina, ustavno-pravna perspektiva Unije (Bosne i Hercegovine), ako se ona raspadne, odnosno ako se jedna od republika na referendumu izjasni za izlazak. “U slučaju raspada Unije, sva prava Unije Republike Bosne i Hercegovine, uključujući i članstvo u Ujedinjenim narodima, automatski se prenosi na Republiku s dominirajućom većinom muslimanskog stanovništva”.
Autori Deklaracije napisane na ekavici navode da prihvaćaju “principe Londonske konferencije“, te da “uzimaju u obzir rješenja predložena na Ženevskoj mirovnoj konferenciji koja se odnose na sporazum o konstituciji buduće Unije Bosne i Hercegovine”.
Na kraju Deklaracije njeni potpisnici su odlučili “da imenuju svoje povjerenike s punim ovlastima i odgovornošću za cjelokupnu provedbu sporazuma predviđenih ovom Deklaracijom“.
Alija Izetbegović je kao svog povjerenika imenovao Harisa Silajdžića, dok je Momčilo Krajišnik postavljen za povjerenika Radovana Karadžića.
Profesor Ivo Komšić je u svojoj knjizi, komentirajući ovaj dokument, napisao: “Ovu Deklaraciju je potpisao Izetbegović s Krajišnikom samo dan nakon što je potpisao Deklaraciju s Tuđmanom. To se saznalo tek 16. rujna 1993. godine”. Tadašnji član Predsjedništva BiH piše i da je “prvi put Izetbegović praktično legalizirao “Republiku Srpsku” i omogućio joj odcjepljenje od BiH putem referenduma”. Komšić, također, pojašnjava da, “iako su u preambuli kao potpisnici Bulatović, Karadžić i Milošević, Deklaraciju je sa “srpske strane” potpisao Krajšnik”.
A s bošnjačko-muslimanske strane Deklaraciju je, naravno, potpisao Alija Izetbegović, o čemu njegov nekadašnji savjetnik Mirza Hajrić, današnji veleposlanik kojeg je postavio mlađi Izetbegović, nema pojma, ali ga to ne ograničava u izmišljanju bolje prošlosti svojih poslodavaca.
Što se dogodilo s ovom Deklaracijom i zašto nije realizirana njena osnovna ideja “razgraničenja tri Republike” i izlazak bilo koje od njih na referendum? Najkraće rečeno, dogodio se Bošnjački Sabor, koji je održan deset dana. 26-27. rujna, nakon potpisivanja Deklaracije Izetbegović-Krajišnik. Iako je održavanje Bošnjačkog Sabora bilo sporno sa stajališta njegovog legaliteta i legitimiteta, selekcije sudionika i govornika, ipak je njegova uloga, gledana iz aktualne perspektive, po mnogo čemu bila povijesna. Bilo je to prvi put da bošnjački pregovarači s međunarodnom zajednicom u koliko-toliko demokratskom prostoru i dijalogu provjeravaju ispravnost svojih pozicija za koje godinu i pol dana nikome nisu odgovarali, niti polagali račune, jer su sve demokratske institucije bila razorene, a one koji to nisu bile, svjesno su zaobilažene. Gotovo plebiscitarno je odbačena ideja podjele Bosne i Hercegovine koja je bila platforma s kojom su na Sabor došli bošnjački lideri, Alija Izetbegović i Haris Silajdžić.
Što je nudio Clinton?
Još jedan bitan događaj koji se veže uz Bošnjački sabor posredno se vezivao, ili imputirao tadašnjem američkog predsjedniku Billu Clintonu, a unekoliko korespondira s tekstom u “The Guardianu”. Prema svjedočenju Hakije Meholjića, člana delegacije iz Srebrenice koja je uz pomoć međunarodnih mirovnih snaga stigla na skup u Holiday Innu, (a njegove riječi su potvrdili još neki sudionici) njima je Alija Izetbegović tada predlagao da se Srebreničani kolektivno isele iz opkoljene enklave pod međunarodnom zaštitom i nastane se na teritoriji sarajevskih prigradskih općina – Vogošće i Ilidže. Bila je to Izetbegovićeva operacionalizacija srpsko-bošnjačke Deklaracije koju je deset dana ranije potpisao a Momčilom Krajišnikom u Ženevi, odnosno onog dijela koji se odnosio na razgraničenje među budućim republikama Unije BiH.
“Nudi mi Clinton da uđu četnici u Srebrenicu i izvrše pokolj pet tisuća Muslimana i bit će intervencija NATO snaga na srpske položaje. Što vi mislite o tome?“, pitao je Izetbegović delegaciju Srebreničana, prema Meholjićevom svjedočenju, on mu je odgovorio: “Jesi li ti lud?! Tko će dati da ide na klanje, ti ne ideš“. Ovo Meholjćevo svjedočenje kasnije je na monstruozan način korišteno u srpskoj kampanji negiranja genocida u Srebrenici; njime se “dokazivalo” da su, bezmalo, Mladić i drugi zločinci samo “ispunjavali” želje i planove Clintona i Izetbegovića i prizivali udare NATO snaga!?
Očajan zbog grozne činjenice
Nepunih dvije godine kasnije, u srpnju 1995. godine, nakon pada Srebrenice u ruke Mladićeve vojske, američki predsjednik ne samo da ne razmatra vojnu intervenciju, nego je prema dokumentima koje je konzultirao novinar “Guardian” gotovo očajan zbog te grozne činjenice.
“U telefonskim razgovorima s dugim stranim liderima, dok su trajale masovne egzekucije, Clinton je stalno iskazivao razočaranje činjenicom da Armija Bosne i Hercegovine nije uspjela obraniti Srebrenicu…“, piše Julian Borger. On citira Clintona koji francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracku govori da je Armija BiH iz Srebrenice “pobjegla umjesto da se bori protiv Srba. “U Srebrenici je bilo oko 3 tisuće bosanskih vojnika, ali oni su otišli bez borbe. Razgovarat ću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su vrlo skeptični prema ideji dopreme trupa helikopterima, naročito ako se Bosanci ne žele boriti”, kazao je Clinton.
Govori li ovako čovjek, državnik najmoćnije zemlje, koji je samo dvije godine ranije, navodno, zazivao pokolj Bošnjaka u Srebrenici kao povod da vojno napadne Vojsku Republike Srpske? Definitivno ne, nikako ne.
Je li američki predsjednik, kao i drugi državnici s kojim je razgovarao tih kritičnih dana, znao da je Srebrenica demilitarizirana zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda? Naravno, jest, ali zacijelo se znalo i to i da demilitarizacija u Srebrenici nikada nije bila ozbiljno provedena. Zato Clinton rezignirano konstatira da se Armija BiH, odnosno, kako je rekao, “Bosanci ne žele boriti”.
To, međutim, otvara jednu sasvim drugu, za mnoge u Sarajevu i dalje neugodnu, tabuiziranu temu, od koje se već dva i pol desetljeća bježi unutar bošnjačkog političkog i vojnog vrha: kako je (to je pitanje koje se nikada nije ozbiljno otvorilo), Armija BiH tri i pol godine nakon početka rata, u trenutku kada je brojala, službeno, 300 tisuća vojnika, kada je, između ostalog, i uz pomoć, odnosno prešutnu suglasnost SAD-a, nabavljala i dobivala ozbiljno teško naoružanje, kada je imala taktičko-operativna i manevarska znanja i iskustva (što su potvrdile oslobodilačke akcije Petog, a kasnije i Sedmog Korpusa Armije BiH), kako je dakle ta vojska dopustila da se 28. divizija u Srebrenici, koja nije bila tehnički bespomoćna, ali jest kadrovski i personalno obezglavljena, moralno ispražnjena, sama suprotstavi Mladićevoj krvoločnoj soldateski?!
I kako to da tijekom cijelog trajanja srpske vojne operacije “Krivaja 95” vojni vrh u Sarajevu i njegova civilna komanda nisu poduzeli skoro ništa, odnosno jesu tek nekoliko pojedinačnih, simboličkih akcija, da zaštiti borce i stanovništvo od Mladićevog genocidnog uragana?!
Zvuči nestvarno da je o tome u ljeto 1995.godine u Bijeloj Kući razmišljao Bill Clinton, dok je vrh Stranke demokratske akcije, koji je isto vrijeme imao nekakav plenum u Zenici, prema stenogramu kojeg je u knjigu uobličio novinar Esad Hećimović, o tragediji Srebrenice informirao vojni zapovjednik Armije BiH riječima: “Predsjedniče, pala je Srebrenica!”
I onda teški muk. I onda veliko, ogromno nikome ništa…
Dnevnik.ba
wpDiscuz
