Središnja fabula serije odvija se tijekom nekoliko jesenskih mjeseci 1989. godine, dakle u vrijeme neposredno prije i neposredno poslije Baršunaste revolucijeAnnus mirabilis, kako su neki komentatori nazvali 1989. godinu, upisana je u povijest srednje Europe kao prijelomna godina, u kojoj je, barem prema široko prihvaćenom narativu, okončana višedesetljetna komunistička rusko-sovjetska okupacija i simbolički završen Drugi svjetski rat na potezu između Gdanjska i Varne. Na samom početku te “godine čuda” na prvi pogled ništa nije upućivalo na to da su čuda moguća.
U siječnju je republikanac George Bush preuzeo dužnost 41. američkog predsjednika obećavši nastavak tvrdolinijaške konzervativne politike svog prethodnika Ronalda Reagana, čija je britanska kolegica po dužnosti i pogledu na svijet Margaret Thatcher i dalje čvrsto držala konce vlasti u Downing Streetu.
S druge strane Željezne zavjese, koja se činila jednako neprobojnom kao i prethodnih desetljeća, čelnik komunističke partije Istočne Njemačke Erich Honecker samouvjereno je tvrdio da će Berlinski zid “stajati pedeset, a ako treba i stotinu godina”, dok je tadašnji generalni sekretar Komunističke partije Čehoslovačke Miloš Jakeš, potvrđujući svoju reputaciju potkapacitiranosti za bilo koju javnu dužnost, držao optimistične govore o svijetloj budućnosti komunizma.
Ipak, bilo je i nekih znakova koji bi pažljivog promatrača mogli, barem retrospektivno, upozoriti na smjer u kojemu će se povijest kretati. Japanski car Hirohito, simbol nekog starog svijeta koji je kao utjelovljenje drevnog šintoističkog božanstva poveo Japan u imperijalističku ekspanziju, umro je također u siječnju 1989., čime je simbolički završen Drugi svjetski rat na Dalekom istoku. Sovjetski Savez istog je mjeseca objavio da je povukao sve svoje vojne postrojbe iz Afganistana, a istodobno se i kubanska vojska počela povlačiti iz Angole.
Ipak, možda i najdalekosežniji politički događaj tog siječnja prošao je pomalo ispod radara svjetske javnosti: naime, nikog nije previše zanimala kratka vijest iz Varšave prema kojoj je vladajuća Poljska ujedinjena radnička partija (PZPR) pristala legalizirati status oporbenog sindikata Solidarnost.
Sljedećih mjeseci diljem srednje Europe – osobito u Poljskoj i Mađarskoj – događaji su se postupno ubrzavali. Oporbene skupine počele su sve otvorenije tražiti reforme, radnici su počeli masovno štrajkati, ljudi su počeli izlaziti na ulice, granice su počele pucati, a komunistička elita polako je počela shvaćati da joj istječe rok trajanja.
Sve je kulminiralo krajem godine rušenjem Berlinskog zida i uglavnom mirnim revolucijama kojima su slomljeni komunistički režimi u zemljama između Baltičkog i Crnog mora, a Francis Fukuyama mogao je početi pisati svoju slavnu knjigu o konačnoj pobjedi liberalne demokracije i “kraju povijesti”.
U takvo okruženje srednjoeuropske “godine čuda”, u kojoj su se rušili svjetovi i stvarali novi, smještena je radnja nove češke špijunske serije “Spavači” (“Bez vedomi”), snimljene u produkciji HBO Europe, koja je premijerno prikazana na televizijskom servisu HBO GO 17. studenoga, u dan točno 30 godina od početka čehoslovačke Baršunaste revolucije.
Naravno, datum premijere nije slučajno izabran: šestodijelna serija scenarista Ondreja Gabriela i redatelja Ivana Zachariaša po žanru je hladnoratovska špijunska priča, no smještena je u širi društveni i politički kontekst urušavanja čehoslovačkoga komunističkog režima u tjednima uoči i nakon revolucije koja je radikalno promijenila politički sustav Čehoslovačke, ali i ostavila netaknutima mnoge njegove nevidljive strukture.
U središtu priče “Spavača” nalazi se par čeških emigranata – poznati disident Viktor Skala (glumi ga Martin Myšička) i njegova supruga, violinistica Marie (Tatiana Pauhofova). Oni su 1977. godine, zbog represije komunističkih vlasti nakon objavljivanja glasovite oporbene Povelje 77, ilegalno prešli čehoslovačko-austrijsku granicu i pobjegli na Zapad, a 12 godina kasnije, u ranu jesen 1989. godine, žive u Londonu, gdje imaju uspješne karijere – Marie svira u filharmoniji, a akademik Viktor radi za britansko ministarstvo vanjskih poslova.
Razdoblje je to u kojemu polako popuštaju represivni okovi komunističkih režima na istoku Europe, pa Viktor i Marie, koji su u međuvremenu postali i britanski državljani, povjeruju da mogu prvi put od bijega preko granice posjetiti domovinu bez straha da će biti uhićeni.
Nakon što doputuju u Prag, posjećuju Mariejinu obitelj i stare prijatelje, dok oko njih vlada sumorna atmosfera u kojoj se nostalgija za domom isprepliće s napetim obiteljskim odnosima, i sve to u okruženju turobne stvarnosti komunističkog represivnog sustava pred raspadom. Nostalgična obiteljska drama odjednom dobiva neočekivan obrat kad veliki crni automobil usred noći naleti na Viktora i Marie na jednoj od praških ulica.
Marie se nakon dva dana budi u bolnici i shvaća da je Viktor nestao bez traga. Nema ga ni u jednoj bolnici, nema ga na popisima gradskih mrtvačnica, nevoljko poduzeta policijska istraga ne daje rezultate, a u britanskom veleposlanstvu odbijaju joj pomoći opravdavajući se osjetljivošću političke situacije.
Uglavnom, nitko ne zna gdje je Viktor, pa smušenoj violinistici ne preostaje ništa drugo nego da pokrene vlastitu istragu u stilu amaterske Mate Hari.
Dok pokušava pronaći i ispitati svjedoke nesreće, uzaludno posjećuje policiju i nateže se sa sumnjičavim službenicima britanskog veleposlanstva, Marie polako shvaća da stvari nisu onakve kakvima su se ranije činile i da njezin nestali suprug nije običan akademik disident nego njoj nepoznata osoba do grla umočena u nejasan svijet hladnoratovske špijunaže i kontrašpijunaže.
Kako uskoro doznajemo, za Viktorom Skalom tragaju sve tajne službe prisutne u Pragu: čehoslovački StB, sovjetski KGB i britanski MI6 – nedostaje samo američka CIA – a njegov nestanak pokrenuo je niz događaja koji su autori serije vješto upakirali u mozaik sastavljen od napete špijunske igre, suptilne društveno-političke analize i psihološke studije ljudskih karaktera.
Središnja fabula serije odvija se tijekom nekoliko jesenskih mjeseci 1989. godine, dakle u vrijeme neposredno prije i neposredno poslije Baršunaste revolucije. Srećom po autore “Spavača”, Vaclav Havel i ostali čelnici Građanskog foruma odlučili su svoju mirnu revoluciju pokrenuti baš u tmurnome mjesecu studenome, pa su Zachariaš i Gabriel dobili savršenu atmosfersku kulisu za svoju špijunsku dramu; čak ni najnapetiji trileri na ekranu ne izgledaju pretjerano uvjerljivo ako se odvijaju po sunčanom proljetnom danu usred cvatućih jorgovana i veselog cvrkuta ptičica.
Zachariaš taj problem nema – njegov je Prag hladan i siv. Njegovi su eksterijeri slabo osvijetljene maglovite gradske ulice, poluraspadnute secesijske trokatnice i mračna funkcionalna zdanja iz razdoblja komunizma, a njegovi interijeri beznadno sirotinjski i neprivlačni: kako stari buržoaski stanovi u centru i kućice na periferiji, tako i “moderni” apartmani i uredi komunističke i špijunske elite. Sve izgleda baš onako kako je Prag tih godina i izgledao.
Odnosno, sve je onako kako godine 2019. zamišljamo da je Prag izgledao godine 1989. I većina likova u seriji savršeno se uklapa u opću atmosferu “Spavača” – oni su loše odjeveni, tmurni i cinični, čak i kad pripadaju režimskom establišmentu. Nitko od njih ne gaji nikakve iluzije, a bilo kakav idealizam, ako su ga ikad i imali, odavno je nestao, zakopan ispod taloga svakodnevnog životnog iskustva.
Po tome su među likovima iz “Spavača” posebno simptomatični likovi špijunske scene, koji su, svatko iz svojih razloga, zainteresirani za sudbinu nestalog akademika Skale. Autori nisu uspjeli izbjeći svojevrsni manirizam žanra, čija su pravila postavljena u špijunskim romanima niza autora – od Johna Buchana, preko Iana Fleminga, pa do Grahama Greena – špijuni iz “Spavača” pomalo su stereotipni, što ipak ne mora nužno biti loše, osobito ako njihova karakterizacija i motivacija mogu izdržati test stvarnosti.
Visokopozicionirani dužnosnik čehoslovačke tajne službe StB-a, pukovnik Vaclav Vlach (Jan Vlasak), koji izgleda kao oronula češka verzija Josipa Manolića, čovjeka koji je svugdje bio i koji je sve vidio, sa svojim naivno-moralnim pomoćnikom Janom Bergom (Martin Hofmann) upada u sve moguće žanrovske stereotipe.
To se još i više može reći za glavnog operativca KGB-ove podružnice u Pragu, Vladimira Volkogonova (Evgenij Libeznuk), okrutnog ruskog špijuna kojemu široka glava kao da izlazi izravno iz ramena, i njegovu desnu ruku Jizvu (Ivan G’Vera), bešćutnoga KGB-ovskog asasina koji, ne trepnuvši okom, ljude ubija smrtonosnim injekcijama ili ih do smrti prži na visokom električnom naponu, a zatim njihova trupla baca u rupu u tlu ispunjenu kiselinom.
Kao i svi špijuni u svim zemljama i svim povijesnim razdobljima, i naši junaci imaju svoju osobnu agendu, rade za svoje nalogodavce i za još ponekoga, a ponajviše sami za sebe.
Uglavnom, općenito govoreći, “Spavači” su izvanredan žanrovski uradak – dio čeških kritičara seriju je već proglasio televizijskim događajem godine – no možda je još i zanimljiviji društveno-povijesni aspekt trenutka u kojem se događaji iz serije odvijaju, odnosno način na koji su autori pristupili interpretaciji te relativno nedavne češke prošlosti. Sami događaji oko Baršunaste revolucije u seriji su prikazani tek marginalno.
U “Spavačima” nema masovnih prosvjeda, političkih pregovora i “laterne magice”, ali gledatelju je ipak jasno da svjedoči povijesnom preslagivanju u kojemu je ključno zauzeti najbolji startni položaj u nadolazećoj velikoj preraspodjeli. Protagonisti su svjesni da su komunističkom režimu dani odbrojeni i da će uskoro doći do nove podjele moći i imovine. U utrci sudjeluju gotovo svi: visokopozicionirani komunistički dužnosnici, dugokosi oporbenjaci, direktori državnih tvrtki i, ispred svih ostalih, obavještajci.
Pripadnicima i suradnicima StB-a ključno je falsificirati svoju prošlost i ubaciti se u nove strukture vlasti, prije nego što se novi ljudi snađu. Tijekom burnih tjedana u kojima se mijenja vlast, u podrumu sjedišta StB-a svakog se dana spaljuju tisuće dokumenata i dosjea, a novi “demokratski” doministar unutarnjih poslova Petr Novak (Petr Lnenička), koji je do prije nekoliko dana radio kao konobar, vjeruje da mu je ured ozvučen.
“Koga da zovem? Tehničku službu? Pa oni su ured vjerojatno i ozvučili!”, kaže. Vukovi su na brzinu promijenili dlaku, a moć je ostala tamo gdje je i bila. Državni direktori već razmišljaju o privatizaciji državne imovine, dok MI6 i KGB smišljaju komplicirane sheme kako bi svoje ljude postavili na ključna mjesta u novoj vlasti – i u tome nisu neuspješni.
Autori “Spavača” u seriji aludiraju na nekoliko mitova povezanih s Baršunastom revolucijom, a ključan je onaj o “dogovorenoj revoluciji” i ostanku “komunista” na ključnim položajima s kojih se doista upravlja društvom, što je gotovo neskrivena aluzija na aktualne političke prijepore u današnjoj Češkoj, u kojoj je još otvorena rasprava o okolnostima i dubljem smislu demokratske tranzicije.
Naime, premda sve okolnosti angažmana dijelova StB-a u pokretanju revolucije nisu poznate, a možda nikad ni neće biti poznate, gotovo je sigurno da je jedna skupina unutar službe, u dosluhu s reformističkim dijelovima komunističkog vodstva, u studenom 1989. usmjeravala narodne prosvjede kako bi srušila konzervativnog čelnika Komunističke partije Miloša Jakeša i instalirala ljude bliske sovjetskom reformatoru Mihailu Gorbačovu
U zavjeri je navodno sudjelovao i KGB. Plan je bio da novo progorbačovljevsko vodstvo stekne kakvu-takvu potporu u narodu i zauzme bolju poziciju za pregovore s neiskusnom i razjedinjenom oporbom – uglavnom, da se spasi što se spasiti može.
Sudbonosnog dana, 17. studenog, desetak tisuća studenata okupilo se kod praškoga groblja Vyšehrada kako bi, kao i svake godine, obilježili godišnjicu smrti studenta Jana Opletala, kojeg su 1939. ubili nacisti. Agenti StB-a infiltrirani među studente, kako kaže ovaj narativ, svojim su gorljivim prosvjedima nagovorili masu da krene s groblja prema središnjem trgu Vaclavskim namestima, gdje ih je čekala policijska klopka.
Došlo je do sukoba između studenata i policije u kojemu je više od 500 ljudi ozlijeđeno, a u općoj konfuziji jedan je čovjek – kasnije identificiran kao poručnik StB-a Ludek Žifčak – pao na tlo. Njegovo je tijelo na brzinu prekriveno plahtom i neobilježenim vozilom hitne pomoći odvezeno u nepoznatom pravcu.
Odmah su se proširile glasine o ubojstvu prosvjednika: neka djevojka, koja je kasnije nestala, rekla je da je poginuli student Matematičkog fakulteta i da se zove Martin Šmid, a tu su informaciju prenijeli Radio Free Europe, BBC i Voice of America. Bilo je to dovoljno da se Pragom proširi vijest o policijskom teroru nad studentima i da se sljedećih dana prosvjedima protiv vlasti priključi 20 puta više ljudi. Lažna smrt osigurala je kritičnu masu za rušenje Jakeša, ali urotnici su ipak pogriješili u procjeni.
Naime, Česi i Slovaci više nisu željeli nikakav komunizam, pa ni onaj reformirani, s “ljudskim licem”. Na krilima narodnog entuzijazma, u sljedećih nekoliko tjedana Vaclav Havel i njegov Građanski forum, dijelom zahvaljujući i neuspjeloj uroti, uspjeli su nevjerojatnom brzinom i bez ijednog razbijenog prozora preuzeti vlast u zemlji.
Urotnicima zato nije preostalo ništa drugo nego prijeći na plan B, odnosno poslušati mudru staru narodnu poslovicu: koga ne možeš pobijediti, pridruži mu se! Hrvatima ne treba posebno objašnjavati o čemu se radi: naglo razbuđivanje demokratskih osjećaja kod čehoslovačkih komunističkih aparatčika bilo je gotovo u dlaku isto kao iznenadni napadaj nacionalne svijesti koji je pogodio hrvatske komuniste i natjerao ih da masovno spale crvene članske iskaznice i upišu se u HDZ. Dakako, pripadnici tajnih struktura moći imali su, kako u Hrvatskoj tako i u Češkoj, i veće ambicije – nije bilo dovoljno samo ući u nove strukture vlasti, trebalo ih je predvoditi.
Prije nekoliko tjedana, povodom 30. obljetnice Baršunaste revolucije, u Pragu su održane najveće demonstracije od 1989. godine. Više od 250.000 ljudi okupilo se kako bi prosvjedovalo protiv češkog premijera Andreja Babiša, bogatog poduzetnika rođenog u Slovačkoj, kojeg optužuju za korupciju, sukobe interesa, zloporabu pravosuđa i – komunističku prošlost, odnosno suradnju s čehoslovačkom tajnom službom.
Prema dokumentima iz slovačkog Instituta za nacionalno sjećanje, današnji milijarder i premijer Babiš surađivao je s StB-om pod kodnim imenom “agent Bureš”. Između 1982. i 1985. godine agent Bureš je spomenut u desecima StB-ovih tajnih dokumenata kao “neformalni suradnik”, a prosvjednici ga optužuju da je iskoristio svoje “neformalne veze” u “neformalnim strukturama moći” kako bi se obogatio u tranziciji.
Babiš je oštro opovrgnuo bilo kakvu suradnju s StB-om te je podnio sudsku tužbu za klevetu. Nakon višegodišnjeg sudovanja slovački ustavni sud presudio je kako je nedvojbeno da je Babiš bio suradnik StB-a, a tu je presudu u prosincu 2018. potvrdio i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
Drugi najviše pozicionirani češki dužnosnik, predsjednik Miloš Zeman – nekadašnji komunist, pa kasnije socijaldemokratski premijer, koji se na dužnosti predsjednika države od 2013. polako pretvorio u desničarskog ili, ovisno o optici promatrača, ljevičarskog populista – nikad nije bio ozbiljno povezivan s StB-om ili nedajbože s KGB-om.
Zeman, međutim, nikad nije skrivao simpatije prema autoritarnim režimima. Hvalio je kineske komunističke čelnike jer su uspjeli “stabilizirati društvo”, a tijekom posjeta kineskog predsjednika Xija Jinpinga Pragu, koji je bio praćen prodemokratskim prosvjedima, aktiviste za ljudska prava nazvao je “mentalno ograničeni pojedinci”.
Također održava bliske odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kojem je sigurno izmamio osmijeh kad je rekao da je sukob na istoku Ukrajine zapravo “građanski rat između dvije skupine ukrajinskih građana”, dok je rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka Krima opravdao međunarodnim priznanjem neovisnosti Kosova.
Zemanovi politički stavovi također su možda potaknuli neke od stotina tisuća čeških protuvladinih prosvjednika da se upitaju koji je bio dublji smisao demokratskih promjena, odnosno Baršunaste revolucije: Zar smo se za to borili?
Slična pitanja vjerojatno si postavljaju i autori “Spavača”, koji nemaju nikakvih iluzija o češkoj političkoj eliti, a još manje o ciničnoj borbi velikih sila za geopolitički utjecaj u središtu europskoga kontinenta, utjelovljenoj u sovjetskim i britanskim špijunima, koji, u fikcionalnoj viziji Gabriela i Zachariaša, komplotare usred Praga pokušavajući uoči pada komunističkog režima postaviti svoje ljude na ključna mjesta buduće demokratske vlasti.
Kao što kaže jedan od britanskih špijuna, Gerald Lloyd (David Nykl): “Mi se ionako ovdje nismo borili protiv komunizma nego protiv Rusije. Komunizam će otići, a Rusija će ostati”, jer komunizam je samo faza u vječitoj “velikoj igri” globalnih sila. Pripadnici MI6 u “Spavačima” su portretirani kao tipični špijuni: cinični, bešćutni, pragmatični. Ali autori ipak nisu mogli izbjeći napasti da njihove ruske kolege na ljestvici morala ne spuste bar malo niže: KGB-ovci su hladnokrvni ubojice.
“To je tipično za Zapad. Potrude se razviti otrov koji ubije u roku od nekoliko sekundi i ne ostavlja traga, ali ga se boje upotrijebiti. Mi se ne bojimo”, govori KGB-ovac Volkogonov dok lamentira o alternativnim pristupima rješavanju problema u obavještajnom svijetu, nekoliko minuta nakon što je njegov jezivi “hitman” Jizva odradio posao s otrovnim pisaćim priborom.
Nešto više simpatije autori pokazuju prema “domaćim” špijunima. Zastrašujući StB-ovac, pukovnik Vlach, djeluje gotovo simpatično dok se pokušava brinuti za umiruću suprugu ili pomiriti se sa sinom oporbenjakom, koji ga prezire, dok njegov pomoćnik Berg jedini u cijeloj seriji pokazuje naznake moralnog ponašanja, pokušavajući, u stilu najtragičnijih Le Carreovih junaka, doprijeti do istine bez skrivenih motiva ili osobne koristi.
Među svim moralno ambivalentnim likovima “Spavača”, Berg jedini nudi nadu, neko svjetlo na kraju tunela, ali, kao što gledatelj već naslućuje, on ne završava baš najbolje, osim ako netko takvim ne smatra smrt u rupi ispunjenoj kiselinom. U svakom slučaju, nakon elaboriranog raspleta u kojemu je svaki djelić slagalice savršeno upao na svoje mjesto, a čijih ćemo pojedinosti poštedjeti čitatelja, “Spavači” završavaju antiklimaktično: naši (preživjeli) junaci nisu heroji – oni su naprosto pragmatični ljudi koji biraju život. Jer, kao i u stvarnom životu, heroji su rijetki.
Darko Vlahović l Express.hr
wpDiscuz