Zašto BiH nije Ukrajina, a Zapad mora inzistirati na očuvanju i reformi Daytonskog mirovnog sporazuma
Kako je kriza u Ukrajini dosegla vrhunac posljednjih tjedana, još jedna kriza potaknuta Rusijom nadvija se nad mirom u Europi: kriza u čijem je središtu Miroslav Dodik, čelnik Republike Srpske koju podržava Rusija, sve više prijeti stabilnosti Bosne i Hercegovine.
piše: I Dnevnik.ba
Doista, 18. veljače 2022. članovi Europskog parlamenta podnijeli su amandmane na svoje izvješće o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici kako bi uključili konkretnu izjavu koja osuđuje i cilja na ruski utjecaj u BiH:
„neustavni, secesionistički potezi Republike Srpske usmjereni su na [potkopavanje] državnih struktura Bosne i Hercegovine [i osuđivanje] štetne uloge regionalnih aktera i ruskog stranog uplitanja…“
Nema sumnje da je ponašanje Republike Srpske i njenog čelnika Milorada Dodika bilo duboko problematično, te da je rusko uplitanje velika briga.
Međutim, u BiH situacija nije baš onakva kakvom se čini i zapadni promatrači moraju budno paziti na određene vrlo lake napore da bosanskohercegovačku politiku ponovno pročitaju kroz ukrajinsku leću. Konkretno, za razliku od Ukrajine, entiteti koji čine Bosnu i Hercegovinu predviđeni su mirovnim sporazumom: Daytonskim sporazumom, prepoznatljivim mirovnim sporazumom o kojem je pregovarao Richard Holbrooke kako bi se okončalo groteskno nasilje u bh. ratu (1992-1995).
Kao takav, iz moćnih uglova u Sarajevu došlo je do nesretnog trenda, od samih napora da se odupru ruskom miješanju i separatizmu, do sveopćih napora da se odredbe Daytona u cijelosti odbace. Štoviše, takve napore ne čine samo bh. Srbi, već jednako zabrinjavajuće i sve jače od zagovornika bošnjačke većine.
Odgovarajući na ovu situaciju, američki i europski čelnici moraju jasno dati do znanja da je svaki pokušaj napuštanja Daytona neprihvatljiv. To je u sukobu s dva kritična zapadna interesa u regiji.
Prvo, napuštanje Daytona narušilo bi odnose ne samo između bošnjačke većine u BiH i njenih srpskih građana, već bi narušilo i solidarnost između Sarajeva i hrvatskih stanovnika u BiH. To bi moglo imati pogubne posljedice: bošnjačko-hrvatska kohezivnost je kritičan, ako ne i primarni preduvjet za učinkovit odgovor na rusko uplitanje u BiH.
Drugo, napuštanje Daytona zadalo bi kritičan udarac jednoj od najvažnijih američko-europskih strateških inicijativa u ovom trenutku: omogućavanje EU i europskim članicama NATO-a da se pobrinu za veći udio europskih sigurnosnih izazova. U tom kontekstu, Hrvatska kao članica EU i NATO-a od ključne je važnosti za održavanje stabilnosti u BiH. Iako bi Hrvatska trebala biti jedan od europskih aktera kojemu bi se mogle i trebale dati veće odgovornosti, napuštanje Daytona nepotrebno bi antagoniziralo Zagreb i smanjilo šanse za koherentan pristup EU/NATO-a u BiH.
Daleko od napuštanja Daytona, zapadna bi politika trebala biti usmjerena na spašavanje sporazuma. Da bismo vidjeli kako je to moguće, moramo detaljnije pogledati temeljnu prirodu Daytona i trenutne političke izazove u BiH.
Spašavanje Daytona
Otvarajući karakteristični dokumentarac izraelskog redatelja Drora Moreha o stvaranju mira („Ljudski faktor“, 2019.), veteran diplomat Dennis Ross iznosi svoj temeljni pogled na rješavanje sukoba: „Kao pregovarač, morate strane suočiti sa stvarnošću. A stvarnost je: neće dobiti ono što im treba, osim ako ne uzmu u obzir potrebe druge strane“.
Rossov uvid je jednostavan, ali ključan: ono što mir zahtijeva nije da strane dijele poglede protivnika na sukob ili njegovu povijest. Umjesto toga, potrebno je da stranke shvate da je ostvarivanje njihovih temeljnih interesa neraskidivo povezano s time da oporba ostvaruje barem neke od njihovih. To je perspektiva koja će isključiti ambicije zadovoljenja maksimalističkih zahtjeva, čime će se stvoriti prostor za dogovor.
Ova ideja – nazovite je „metodom Dennisa Rossa“ – je ono što oblikuje Daytonski sporazum iz 1995. godine. Kao što je arhitekt sporazuma Richard Holbrooke otkrio (uz beskrajnu glavobolju), težište u bh. sukobu je činjenica da se, u osnovi, radi o trosmjernom sukobu između tri dominantne etničke skupine u zemlji: bh. muslimana ili Bošnjaka, bh. Srba i bh. Hrvata.
Ključno, ali često nedovoljno diskutirano, kada je izbio rat u BiH 90-ih (1992-1995), borbe su se vodile između sve tri etničke zajednice. Najzloglasnija je bez sumnje brutalna kampanja etničkog čišćenja i genocida koju je vojska bh. Srba (Vojska Republike Srpske ili „VRS“) vodila nad bošnjačkim stanovništvom, bošnjačko-muslimanska vojska (Armija Republike Bosne i Hercegovine ili „ARBiH“) , te Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Međutim, krucijalno je da su se između 1992.-1994. bošnjačke snage i snage bh. Hrvata također međusobno sukobljavale. Dok je u srednjoj Bosni tok pogodovao bošnjačkim snagama, u podijeljenom hercegovačkom gradu Mostaru, hrvatske snage su bile dominantne i na brutalan način gađale bošnjačku polovicu grada. Do danas se bošnjački i hrvatski dio grada Mostara umorno gledaju preko rijeke Neretve koja dijeli grad.
Mir – i spor – u Daytonu
Dakle, razumijevanje trosmjerne prirode bh. rata oblikovalo je Holbrookeov pristup Daytonu.
Promatrajući sve brutalniji i nerješiviji bh. sukob, prvi korak Zapada bio je prisiliti hrvatski HVO i bošnjačku ARBiH da prestanu sa svojim međusobnim ratom, te usredotoče svoju ujedinjenu energiju na razulareni i zločinački VRS. Nakon toga, američki zračni napadi i uspješna ofenziva hrvatske vlade 1995., čiji su učinci omogućili oslobađanje opkoljenog bošnjačkog bihaćkog džepa, osigurali su potrebne uvjete pod kojima je bošnjačko-hrvatska koalicija uspjela razbiti opsadu bh. Srba, smanjiti ofenzive bh. Srba, pa čak i povratiti teritoriju koja je prethodno izgubljena.
Dolazimo do Daytona.
Slijedeći Rossova pravila, okvir Daytona osigurava da niti jedna od tri strane ne dobije ono što želi. Bosanskohercegovački Srbi morali su prihvatiti ostanak unutar države BiH, u zamjenu za dobivanje autonomnog poddržavnog entiteta – „Republike Srpske“ (RS) – koji čini nešto manje od polovine bh. teritorija. U međuvremenu, Bošnjaci koji su se nadali da će moći dominirati budućnošću BiH zahvaljujući svom demografskom broju, umjesto toga morali su prihvatiti dominantno mjesto u bošnjačko-hrvatskom entitetu – „Federaciji“ – koji se nalazi na nešto više od polovine bh. teritorija. Konačno, bh. Hrvati koji su se nadali izgradnji vlastitog neovisnog ili autonomnog entiteta („Republika Herceg Bosna“), bili su prisiljeni napustiti te nade u zamjenu za osiguran politički položaj uz Bošnjake u Federaciji.
Kao temelj ovog trosmjernog kompromisa, središnji politički koncept Daytonskog mira je koncept tri „konstitutivna naroda“ ili „konstitutivne nacije“ (uključen u Aneks IV. ugovora). Iako taj pojam u početku može zvučati strano, temeljna ideja je i prirodna i politički smislena. Budući da se bh. rat temeljio na strahu svake etničke skupine od isključenja iz identiteta i srca kreiranja politike bh. države, izborni sustav zemlje trebao bi onemogućiti takvo isključenje i umjesto toga osigurati značajan temeljni moralni status svake grupe kao „konstitutivne“ u bh. političkom tijelu.
Prijetnja Daytonu
Međutim, danas je Daytonov temeljni pojam „konstitutivnih naroda“ pod opsadom, narušen kako postupnim procesom u kojem su bošnjački političari izbacili hrvatske glasove unutar Federacije, tako i izravnim pozivima na ukidanje Daytona. Ovu dinamiku ističu dvije nedavne istaknute sudske presude o političkoj situaciji u BiH, koje su odlučila dva različita suda – Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava – i koje se navodno povlače u suprotnim smjerovima.
Ljubić: Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 2016. godine ocijenio da izborna pravila bošnjačko-hrvatske Federacije de facto nisu dala hrvatskom stanovništvu odgovarajuću zastupljenost. Kako bi se konstitutivnim narodima osiguralo ravnopravno članstvo u parlamentu, donekle bizantska izborna pravila Federacije osiguravaju po sedamnaest zastupničkih mjesta bošnjačkim, hrvatskim i srpskim članovima, te sedam ostalim manjinama.
Nadalje, Predsjedništvo BiH trebalo bi adekvatno predstavljati sva tri konstitutivna naroda. Međutim, kako je zaključeno u presudi Ljubiću, takva su se pravila u praksi pokazala sklona iskrivljavanju, budući da je de facto demografska dominacija bošnjačke glasačke javnosti stavila hrvatsko predstavljanje u nepovoljan položaj. Dopušteno je, na primjer, političarima da mijenjaju svoju etničku klasifikaciju po volji, dopuštajući da se o mjestima koja trebaju zauzeti hrvatski predstavnici odlučuje na temelju glasačkih blokova Bošnjaka.
Kao takav, Sud je odlučio da je Federacija u praksi smanjila „pravo [zajednice bh. Hrvata] na sudjelovanje u demokratskom donošenju odluka koje se ostvaruje putem legitimnog predstavljanja“ (Ljubić U-23/14). Sud je Parlamentarnoj skupštini dodijelio šest mjeseci da donese potrebne reforme Izbornog zakona, ali dosadašnja parlamentarna opstrukcija spriječila je bilo kakve značajnije promjene. U posljednje vrijeme i EU i američka diplomatska zajednica inzistirali su na propisnoj provedbi Odluke Ljubić, sponzorirajući nedavnu konferenciju u pretežno hrvatskom primorskom gradu Neumu.
Zornić: Nasuprot tome, za takozvanu presuda Zornić Europskog suda za ljudska prava se tvrdi da vuče u suprotnom smjeru. U presudi Zornić, Sud je odlučio da sastav Predsjedništva BiH – kojega čine bošnjački, hrvatski i srpski član – ne pruža dovoljnu mogućnost pojedincima koji nisu povezani ni s jednim od tri konstitutivna naroda da zauzmu vrhovnu funkciju u državi. U širem smislu, Zornić su pojedini bošnjački komentatori shvatili kao razlog za potpuni otpor Daytonu, tvrdeći da samo jednostavna unitarna, većinska demokratska vladavina treba proći. Budući da je ideja vladavine proste većine u BiH bila jedna od premisa bh. rata 1992.-1995., nije iznenađenje da su se srpski i hrvatski predstavnici žestoko opirali toj ideji.
Sukob narativa
Suprotstavljene ako ne doslovno implikacijama, onda svakako duhom, presude Ljubić i Zornić upotrijebljene su da potaknu suprotne političke pristupe Bosni i Hercegovini. Doista, kao što je neopravdano zanemareno, slučajevi označavaju rastući ponor u narativima o bh. sukobu, ponor koji se proširio posljednjih godina, a danas prijeti samoj stabilnosti BiH.
Dayton je oblikovan shvaćanjem rata 1992.-1995. u kojem se sukob odnosio na nacionalno-teritorijalni sukob između triju strana. Iako su u cijelom ovom sukobu počinjeni teški zločini protiv čovječnosti, uključujući genocid (najčešće od strane VRS), oni su u konačnici poslužili u, međutim, iskrivljenim nastojanjima strana da osiguraju zemlju i vlast. Upravo ova perspektiva bh. rata daje središnji značaj ključnom daytonskom konceptu konstitutivnih naroda.
Nasuprot tome, presuda Zornić dobro se uklapa u nešto noviju priču, koju su nedavno zagovarali vodeći bošnjački mislioci koja je djelomično potaknuta vrstom perspektive svojstvene radu suda za ratne zločine kakav je uspostavljen nakon rata (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ili MKSJ). U ovom narativu, BiH nije zapravo bila trosmjerni nacionalni sukob za zemlju i vlast, već isključivo kampanja genocida – počinjenog nad bošnjačkim stanovništvom.
Jasno je zašto bi se ovaj narativ borio protiv modela koji je utjelovljen u Daytonu, jer pomiče paradigmu s rješavanja sukoba i kompromisa na poništavanje i kažnjavanje nelegitimnih napora usmjerenih protiv bošnjačkog stanovništva. U skladu s takvom percepcijom, istaknuti zagovornici bošnjačke pozicije pozivali su ne samo na budnost u pogledu djelovanja Republike Srpske, već na potpuno ukidanje Daytona.
Prema ovom shvaćanju, Daytonski sporazum kojem je posredovao Holbrooke uopće nije bio stvarno mirovno rješenje, već sam po sebi opresivno i moralno odvratno rješenje nametnuto bošnjačkoj većini u BiH. Doista, prema ovom argumentu svaki izborni sustav koji ne slijedi jednostavna većinska izborna pravila jednak je „ukidanju liberalne demokracije“, „držanju prava većine taocima prava manjine“, ili čak „aparthejdu“, itd.
Jasno je da su ova dva suprotstavljena narativa — kao dvije presude — u nekom smislu dosljedna, a njihovo je suprotstavljanje predmet intenzivne znanstvene rasprave. Međutim, više od nejasne pravne zbrke između slučajeva, međunarodna zajednica mora odlučiti o diplomatskoj napetosti između ova dva politička programa.
Put naprijed – BiH nije druga Ukrajina
Uglavnom, služenje zapadnim interesima zahtijeva ravnomjeran pristup problematici u BiH, a koji – kako to zahtijeva presuda Ljubić – interese bh. Hrvata shvaća ozbiljno.
Moralno, bošnjački stav tvrdi da kolektivna politička prava predviđena Daytonskim pojmom „konstitutivnih naroda“ ukidaju individualna demokratska prava bošnjačke većine. Kako god netko zauzeo pogled sa stratosferskih visina idealne političke teorije, međutim, ovo zanemaruje činjenicu da je Dayton politički kompromis – štoviše, onaj koji je uspio okončati najkrvaviji moderni rat u Europi i osigurati 25 godina mira. U miru, teoretski iskonsko ne smije biti neprijatelj stabilnog i realnog.
Strateški, stvar je još hitnija za zapadne interese. U okončanju bh. rata 1995. godine, zajedništvo između Hrvata i Bošnjaka bilo je conditio sine qua non. Ne samo da su ujedinjeni napori hrvatskog HVO-a i bošnjačke ARBiH omogućili napredak protiv snaga bh. Srba, ARBiH se osim toga oslanjala na hrvatsku operaciju Oluja iz 1995. godine za oslobađanje opkoljenih snaga u zapadnoj Bosni. Kao takvo, postoji nešto duboko neprikladno u tome da se bošnjačko vodstvo u BiH protivi hrvatskoj manjini u zemlji u vrijeme ponovnog ruskog uplitanja u BiH.
Konačno, Zapad mora uzeti u obzir svoje dugoročne interese. Kao što je sve veći transatlantski konsenzus, Europa bi trebala snositi više vlastitih sigurnosnih tereta. U tom smislu, Zapad ne može prihvatiti sarajevsku politiku koja otuđuje jedinu EU i NATO zemlju koja je najočitije pozicionirana da upravlja prijetnjom koja proizlazi iz uloge Rusije u BiH – Hrvatsku. Usmjeravajući sukob protiv bosanskohercegovačkih Hrvata, predstavnici vlasti u Sarajevu razvodnjavaju energiju koja bi mogla biti usmjerena na Dodika, cijepajući NATO i EU koalicije na tu temu i komplicirajući napore SAD-a da odvoje resurse iz Europe u Pacifik.
Posljednjih tjedana bošnjački komentatori sve češće pozivaju na intervenciju SAD-a ili NATO-a u njihovo ime. Međutim, 1990-ih SAD i njihovi saveznici već su poduzeli mjere kako bi pomogli u uspostavljanju stabilnosti u Bosni i Hercegovini. To je učinjeno sklapanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. I danas bi trebali stajati uz taj sporazum.
Dr. David de Bruijn je predavač na Sveučilištu Auburn u SAD-u. Podrijetlom iz Haaga, dr. de Bruijn stekao je diplome na Sveučilištu Cambridge i Sveučilištu Pittsburgh. Možete ga pratiti na Twitteru @dmdebruijn. Autor se želi zahvaliti dr. Marti Vrbetić na pomoći.
short piece on the delicate balance of interests contained in Dayton (main takeaway being not to rush into comparing the “entities” in the Donbass to the provisions of this peace treaty). Many thanks to @MartaVrbetic and @MartinMikulic_ https://t.co/OKtJBHJ8pQ
— David de Bruijn (@dmdebruijn) March 18, 2022
wpDiscuz
