ŠOKANTNA, TAJNA KARTA AUSTROUGARSKE: Treći entitet i federalizam spominjali su se u Beču još prije 100 godina. A onda je opalio Princip

“Sjedinjene Države Velike Austrije” bio je radni naziv predložene, reformirane Habzburške monarhije koji je imao za cilj da pomiri nacionalizme unutar imperije.Srbi, koji su tada bili relativna većina u BiH i polovina stanovištva Kraljevine Hrvatske-Slavonije, dobili bi samo djelić današnje Vojvodine 

Sjedinjenje Države Velike Austrije , međutim, umrle su na istom papiru na kojem su i predložene.

Srbi su pozdravili umiranje ove ideje: “U pitanju je bio projekt koji je negirao demografske činjenice balkanskih dijelova Austrougarske monarhije i samim tim suštinski bio nepravedan, u ovom slučaju prema srpskom narodu.”

Ali, šta da jeste? Kako bi izgledala karta Srednje i Jugoistočne Europe da je sa papira prešla u slovo ustava i zakona? Kakav bi dramatično drugačiji tok istorija imala iz srpske točke gledišta? Bi li takav razvoj događaja bio nužno loš za Srbe? BIH je i tada bila srpska država. Da je dio Srba već 100 godina dio Europe je li to nužno loše za Srbiju? Bi li Srbija zadržala Kosovo da nije imala epizodu u BIH i na Kosovu?

Kako bi danas izgledao kulturni i svaki drugi identitet da se hrvatska, bošnjačka i srpska inteligencija već 100 godina susreće s dostignućima Beča i Praga i da naša inteligencija već 100 godina slobodno razmjenjuje znanja i dostignuća na tako važnom dijelu svijeta?

Sve je počelo 1906. godine kada je grupa pravnika i političara okupljena oko nadvojvode Franza Ferdinanda – naslednika prijestolja habzburške imperije nakon samoubojstva carevića Rudolfa i smrti oca samog Franca, Karla Ludviga – na čelu sa rumunjskim odvjetnikom Aurelom Popovićijem smislila genijalno rešenje koje je trebalo sačuvati carstvo u životu.

Srpski analitičari danas smatraju “da je već  tada mnogo problema bilo u Dunavskoj monarhiji, i čak i da nije izbio Prvi svjetski rat ta država bi se verovatno raspala i to vjerovatno u građanskom ratu, zato što loza Habzburga ni u ludilu ne bi sjedela u Šenbrunu i nijemo gledala kako im se  raspada ono što su tisuću godina stvarali, i ono za šta su tisuću godina vojevali.”

Ta zemlja – koja se uzgred budi rečeno uopće nije zvala Austrougarska već “Kraljevstva i Zemlje predstavljene u Carskom savjetu i Zemlje svete ugarske krune Svetog Stefana” – bila je podeljena na njemački i mađarski entitet, i samo su ta dva naroda imali nekakvu političku moć, iako su zajedno činili samo 44 posto od ukupnog broja stanovnika.

Svi ostali – Italijani, Rumuni, Česi, Srbi, Hrvati, Rusini, Slovaci, Slovenci, Ukrajinci, Poljaci – nisu imali nikakvu moć. Hrvati jesu imali ograničenu autonomiju u Kraljevini Hrvatskoj-Slavoniji, na bazi nagodbe sa Mađarima, ali je to bilo više nego skromno, kao i za prethodnih tisuću godina. Zbog toga su neprivilegirane nacije ovu zemlju zvale i “tamnicom naroda”, piše srpski telegraf.

Posle čitavog niza protesta, demonstracija, nemira, uličnih sukoba, pobuna, terorističkih napada, pa čak i atentata – praktično je kod nas nepoznata činjenica da je carica Elizabeta, supruga cara Franca Jozefa, vladara Austrougarske, ubijena od strane talijanskog anarhiste u Ženevi 10. 9.1898. godine – postalo je jasno da ovakvo stanje stvari u kojem dva naroda gospodare i naređuju dok ostalih deset nema nikakvog udijela u odlučivanju, neće moći dovijeka trajati.

Zbog svega je toga Popović došao do plana za federalizaciju koja je trebala da umiri nemirne duhove porobljenih naroda. Podršku je našao u Francu Ferdinandu koji je i sam razumijevao dobro da svom sinu neće imati šta da ostavi u amanet ako se zemlja ne reformira.

Ovo je vrlo važan moment poredbe za današnju BIH. Primjetimo i da austrougarski car, prije 100 godina razumije bolje kako se jača zemlja iznutra, nego što to danas razumije Krug99 i cijela ergela slobodnih mislilaca iz Sarajeva. Da je Ferdinand tada imao viziju unitarne AU monarhije, kojom bi ojačao federalistička stremljena AU naroda, bi li ga mi danas ismijavali?

I što bi se doista dogodilo da je Princip promašio?

Iz srpske točke gledišta dobro je da je Princip pogodio. Makar je to balkanske narode kao i polovicu svijeta odvelo u rat. Mitomanski je to stav. Da je ideja Franca Ferdinanda zaživjela, danas bismo govorili o europskom Balkanu. O AU bi se učilo kao o preteči Europske unije. Srbi bi se mogli hvaliti, kao i Hrvati i Bošnjaci da su bili ispred vremena, a posve je logično da bi stara Srbija, ponukana idejom sjedinjenja sa prečanskim Srbima postala dio AU monarhije. Emancipacija Bošnjaka od Srba i Hrvata, potom ne bi se događala kroz doktrinu krvi i žrtve, nego bi išla prirodnim identitarnim putem.

 

Međutim, Nadvojvoda  nije želio da se stvari previše reformiraju, već onoliko koliko se mora. U nekim je stvarima imao liberalne poglede dok je u drugima vjerovao tvrdo u dinastički centralizam i katolički konzervatizam; verovao je da Česima i Hrvatima treba dati autonomiju, ali nije volio Mađare, a njihov nacionalizam je vidio kao najveću revolucionarnu snagu i opasnost za carevinu.

Podsjeća li nas ovaj stav na stav Srbije prema Hrvatskoj u doba obe Jugoslavije? Ili pak na stav današnjeg Sarajeva prema Hrvatima i Srbima u BIH? I što je od cijele povijesti naučilo uopće Sarajevo?

Suprotno srpskim predrasudama o njemu, car je zastupao  obazrivost u odnosima prema Srbiji i oko toga se navodno neprestano sukobljavao sa načelnikom generalštaba Francom Konradom fon Hecendorfom, upozoravajući da će grubo ophođenje prema Beogradu Austrougarsku dovesti u direktan sukob sa Rusijom, što će se na koncu završiti uništenjem obe imperije (upravo to se i desilo).

Podsjeća li vas opet ovaj stav na povremenu obazrivost Sarajeva prema Zagrebu i Beogradu dok BIH doista postaje iz dana u dan tamnica srpskog i hrvatskog naroda?I što je od cijele povijesti naučilo uopće Sarajevo?

Detalji plana su bili jako interesantni iz današnje perspektive, a vjerovatno su podjednako bili zanimljivi i ondašnjim žiteljima Dvojne monarhije. Svi narodi imaju tendenciju da traže svlastitu državu, i svi istovremeno imaju i želju da se udružuju sa drugim narodima. Ovo je negdje pokrivalo obje stvari, kao danas Europska unija.

Ferdinandova ideja je bila da u potpunosti promijeni unutrašnju organizaciju zemlje i da stvori veći broj etničkih i lingvističkih poluautonomnih državica (u daljem tekstu ćemo ih zvati pokrajinama, da ne bi bilo zabune) koje bi bile u federalnom savezu pod nazivom Sjedinjene Države Velike Austrije. Time bi se, nadao se, napravio balans.

Centralna pokrajina bi svakako bila Nemačka-Austrija, koja bi zauzimala teritoriju današnje Austrije, Južnog Tirola, Čeških šuma i Južne Moravske, kao i južnih dijelova Sudeta i Burgenlanda, oblasti u kojima su Njemci većina. Pokrajina Nemačka-Bohemija bi bila oblast sjevernih Sudeta, u kojoj su takođe većina Nemci, kao i pokrajina Njemačka-Moravska, sjeverni deo istorijske Moravske.

Pokrajine Češka i Slovačka bi okupljale ta dva naroda, dok bi pokrajina Zapadna Galicija okupila Poljake iz Monarhije. Istočna Galicija bi, pak, okupila Ukrajince.

Zemlja Sekelja bi okupila Sekelje koji žive u srcu današnje Rumunije a tada su živjeli na istoku Transilvanije. Pokrajina Transilvanija (bez Zemlje Sekelja) zajedno sa Banatom i Bukovinom bi okupila Rumunje, a Trento etničke Talijane. Pokrajina Trst – kojoj bi bile priključene i Gorica i zapadna Istra – okupila bi tamošnje Slovence i Italijane.

Kranjska bi skupila samo Slovence, Hrvatska bi zauzimala ne samo teritoriju današnje Hrvatske već i Srijem, i Boku Kotorsku  a možda čak i Bosnu-Hercegovinu, (prvobitna Popovićijeva karta iz 1906. godine je nastala pre aneksije BiH). U svakom slučaju, barem polovina stanovništa te pokrajine bi bili Srbi, koji bi dobili samo pokrajinu Vojvodinu (dijelić ovoga što je Vojvodina danas).

Što bi se događalo u takvoj Hrvatskoj? Logično je pretpostaviti da bi Bošnjaci prema Beču upućivali zahtijeve za novim entitetom unutar Federacije. I logično je da bi taj cilj ostvarili. Bi li povijest na taj način bila naklonjenija Bošnjacima nego ona koja se dogodila kroz dvije Jugoslavije? Teško je ne zaključiti da itekako bi.

Zanimljivo je to što su na svim demografskim kartama Austrougarske Srbi i Hrvati uvijek računati zajedno, čime se (svjesno ili nesvjesno) , kako tvrde Srbi, prikrivao stvarni broj i teritorijalni opseg Srba na području same Kraljevine Hrvatske, kao i na području Bosne-Hercegovine na kojoj se pouzdano zna da su Srbi tada bili većina (a bili su čak i nakon Drugog svetskog rata, unatoč genocid tvrdi telegraf).

Konačno, etnički Mađari bi, što se kaže, “izvisili”, jer bi od polovine Monarhije, ogromne teritorije koju su držali, ostali na onome što imaju i danas, što su po svaku cenu htjeli izbjeći.

Upravo je zbog njih stvar i propala (ili, bolje rečeno, nije bila još uvek realizirana) prije Sarajevskog atentata.

Beč je jednostavno naišao na previše snažan otpor Budimpešte, što je bilo i očekivano budući da bi to značilo da će Ugarska izgubiti povlašteni, gospodarski položaj.

Nešto slično imamo i danas. Banja Luka želi da se oformi Treći entitet. Sarajevo je svjesno da time gubi u kontroli resura. Država stoji u mjestu, federalizam se napada sa svih strana, a sve više se otvoreno govori o raspadu zemlje.

Tijekom Prvog svetskog rata ponovo je zaživio i stari plan koji je trebalo da stvori treći, treći hrvatski entitet u Dunavskoj monarhiji, i da Hrvatsku-Slavoniju po prvi put poslije tisuću godina izdvoji iz Ugarske.

Ova priča neodoljivo podsjeća na Posavinu u BIH.

Novi imperator Karlo I je pružao podršku Hrvatima, ali su Mađari sve vrijeme udarali veto.

Bacimo se sada u BIH. Imperator Dodik pružao je podršku Hrvatima, ali su Bošnjaci cijelo vrijeme udarali veto. Veto na TV kanal, veto na oluke, veto na kišu, veto na hormašice i baklave, veto na Izborni zakon, veto na ravnopravnost, veto na opstanak države.

Kada je dogovor konačno pao listopada 1918. godine, zbog kolapsa Habzburške monarhije koji se u tom trenutku odigravao na njenim južnim granicama nakon proboja Solunskog fronta, nikada nije zaživio.

Dugo godina nitko se ovim dogovorm nije niti bavio. No danas, kada se promatra Sarajevo i BIH, dakle grad u kojem je počeo prvi svjetski rat i u kojem je ubijena AU monarhija, povijesna ironija htjela je da se točno 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata, u BIH otvoreno govori o centralizmu cara, ili sultana, o narodu koji tlači druge narode monarhije i koji se proglasio državnim narodom. Povijesna ironija kao da se poigrava s nama.

Sarajevo je dobilo priliku biti mudrije od povijesti. Jer se upravo nalazi u koži protiv koje se borio prije 100 godina.

Tu priliku, izgleda, kao da je promptno odbacilo. I odlučilo je zaigrati na sve ili ništa. Ili 100% bošnjačka BIH ili raspad BIH.

Zašto? Postoji li ikakav logičan odgovor na to?

Stvari koje su se događale u AU nisu jedini primjer u povijesti kada je imperator shvatio da se država jača unutarnjim federalizmom. I uvijek se to događalo u zadnji čas. Kada je bilo jasno da je opstanak države u pitanju.

U tom smislu ona Kasapovićkina rečenica “doći će dan kada ćete Hrvatima nuditi entitet, no pitanje je hoće li ga oni više htjeti” djeluje kao proročanska.