Snježana Kordić: Govorimo istim jezikom

U raspravama oko uvođenja srpskog kao službenog jezika i ćirilice kao službenog pisma u Vukovar i ostale sredine u kojima Srba ima preko jedne trećine u ukupnom stanovništvu, poznata lingvistkinja Snježana Kordić mnoge je neugodno iznenadila izrazivši protivljenje toj ideji. No tako je ostala dosljedna svom dugogodišnjem naučnom radu i tezama izloženima i u knjizi “Jezik i nacionalizam”, prema kojima je riječ o jednom jeziku, a komunikaciju među ljudima treba što više pojednostaviti, smanjujući jezične i pismovne razlike. To što je do sada objavila više knjiga i 150 radova iz oblasti gramatike, sintakse, lingvistike teksta, pragmatike, korpusne lingvistike, leksika, sociolingvistike, jezične politike i standardologije, a od 1993. daje svoj naučni doprinos i predaje na univerzitetima u Bohumu, Minsteru, Berlinu i Frankfurtu na Majni, dokazuje njenu vrsnost u naučnom pristupu jezičnim pitanjima.
 Uvođenje ćirilice kao službenog pisma u Vukovar objašnjava se i opravdava raznim argumentima, a pritom se poziva i na zakonske akte i dokumente. Koliko je to, po vašem mišljenju, ispravno?
I kad bi natpisi u Vukovaru ostali samo na latinici, to bi bilo potpuno u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, u kojem desetak puta piše da se manjini moraju osigurati razna prava, citiram, “na pismu kojim se služi”. A svi Srbi, i u Hrvatskoj i u Srbiji, znaju latinicu, velika većina njih čak više svakodnevno koristi latinicu nego ćirilicu. Budući da je i latinica pismo Srba, znači da je dosadašnja situacija u skladu s Ustavom. U skladu je i s Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima, koja ni ne spominje različito pismo, nego govori jedino o jeziku. Kaže da manjinski jezik može biti samo onaj koji je doista različit od većinskog, da dijalekt to ne može biti, jer nije dovoljno različit. A jezik Srba čak nije ni drugi dijalekt, nego je iz istog dijalekta, iz štokavice. Dakle, prema Evropskoj povelji, ne može se u našem slučaju govoriti o dvojezičnosti.
 Forsiranje razlika
 U prijašnjim ste razgovorima napomenuli da nitko nikom ne može ukrasti jezik, ali se iz reakcija s lanjskog skupa u HAZU-u o ćirilici, održanog prije ulaska Hrvatske u EU, moglo shvatiti da netko nekom pokušava preoteti historijske artefakte i ličnosti?
Mislim da se taj skup slučajno vremenski poklopio sa skorašnjim ulaskom u Uniju. Jednostavno, pošto su ultranacionalisti izgubili izbore, kroatist Mateo Žagar je inicirao skup o ćirilici, procijenivši da na dnevni red može staviti ono što je potisnuto a s čime se stalno suočavao u svojim istraživanjima – da se u davnim stoljećima ćirilica upotrebljavala na teritoriju današnje Hrvatske. Prepiranja oko toga čijoj naciji nešto ili netko pripada besmislena su za stoljeća prije 19-og, jer tek tada kreće proces pravljenja hrvatske i srpske nacije. A za kasniji period treba poštovati nacionalno izjašnjavanje osobe o kojoj je riječ.
 Koliko su rasprave oko toga čija je ćirilica opravdane, kad se ima na umu da su oba pisma, kao i glagoljica, u ovaj dio Evrope na neki način uvezena?
Jasna je stvar da nijedno pismo nije ekskluzivno ni hrvatsko ni srpsko. Nacionalisti i inače imaju poremećenu percepciju stvarnosti.
 Bi li percepciji ćirilice kao jednog od pisama u Hrvata pomoglo kad bi se, kao što je predložio profesor Žagar, uvelo njezino učenje u škole, makar na nekoliko nastavnih sati, tek toliko da je učenici mogu sricati?
Suzdržana sam oko toga da se učenicima povećava satnica, trebalo bi je drastično smanjiti, izbaciti mnoštvo stvari indoktrinacijskog karaktera kojima su izloženi na nastavi povijesti, vjeronauka, književnosti i jezika. Ali vjerujem da bi bilo dobro da se jedan školski sat u svim hrvatskim školama posveti ćirilici, u obliku igre – da svatko svoje ime vidi na tom pismu, tek toliko da se makne demonizacija s njega. I da vide kakvo pismo za isti jezik danas koristi određen broj ljudi u nekim dijelovima svijeta. Ulagati više vremena u uvježbavanje ćirilice svatko može sam, ako želi. Doduše, u današnje vrijeme dovoljno je pritisnuti jednu tipku na kompjuteru i prebaciti tekst s ćirilice na latinicu. I obrnuto. Ćirilicu su u davnim stoljećima na teritoriju sadašnje države koristili oni rijetki pismeni preci današnjih Hrvata i Srba. Ali to, samo po sebi, nije dovoljan razlog da se danas ćirilici daje značajan prostor u školama. Djecu treba pripremati za budućnost, a ne da troše vrijeme na stvari koje će im slabo koristiti u životu. To što ja jednakom brzinom pišem i ćirilicom i latinicom nije dovoljan razlog da isto tražim i od mladih generacija. Da ne spominjem kako baš nikakve praktične svrhe nema forsiranje glagoljice u školi, koja više nigdje u svijetu nije pismo u svakodnevnoj upotrebi.
 U Srbiji odavno ističu da su i latinica i ćirilica, kao i ekavski i ijekavski izgovor, obilježja srpskog književnog jezika, odnosno jezika koji Srbi nazivaju srpskim, pa se i oba pisma ravnopravno koriste, unatoč gunđanju nacionalista da nema dovoljno ćirilice?
Trebalo bi iskreno reći da je postojanje dvaju pisama mana, kako unutar iste države tako i uopće. Nije slučajno što gotovo sve države u svijetu imaju jedno pismo. Još bolje bi bilo kad bi sve koristile isto pismo. Svjesni toga, neki su državnici radili u tom smjeru; primjerice, Kemal Ataturk je prije 75 godina u Turskoj zamijenio arapsko pismo latinicom, da bi se približio Evropi. Što se tiče Srbije, u njoj se prirodno proširila latinica i prevladala, a ćirilica bi prirodnim putem postala još marginalnija kad je ne bi forsirali određeni politički krugovi. Sve to skupa, i u Srbiji i u Hrvatskoj, forsiranje je razlika. Pritom se poseže i za nametanjem vlastitoj naciji. Kao što je postojanje više pisama mana, tako je i postojanje više jezika mana, jer predstavlja barijeru u sporazumijevanju ljudi. Mana je Evrope što ima niz različitih jezika, to otežava komunikaciju. Zato je nedavno predsjednik Njemačke Joahim Gauk u svom velikom programskom govoru predložio da engleski bude jezik svih građana EU-a, za sve generacije i sve životne situacije.
 Jezični aparthejd u Vukovaru 
 Koliko je sazrelo vrijeme da se jezik koji su mnogi nastojali rascijepiti ponovno shvati i prihvati kao zajednički, jezik koji, kako je rekao Krleža, Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim? U posljednje se vrijeme čuju takvi prijedlozi…
Da, to se čuje od brojnih hrvatskih intelektualaca, ali, evo, ove godine na prijemu u Novinarskom domu premijer izjavljuje, a za njim i lider hrvatskih Srba, da se radi o dvojezičnosti: dok su jedan za drugim govorili o dvojezičnosti, kao da nisu primijetili da to govore na istom jeziku. Za svog sam se odrastanja svakodnevno družila s osobama druge nacionalnosti iz Vukovara i okolice i dobro znam koliko je netočno reći da oni govore drugim jezikom. Ekavica nije drugi jezik – pogledajmo samo kolike varijacije postoje unutar njemačkog ili engleskog jezika. Pogotovo je problem kad netko tko je sveučilišni profesor lingvistike kaže da je riječ o dvojezičnosti; pritom opravdano ne poistovjećuje dvojezičnost s dvopismenošću, jer ih u istoj rečenici navodi kao odvojene stvari, što znači da pod dvojezičnošću ne misli na ćirilicu, nego doista tvrdi da se radi o dva jezika. Što bi na to rekao učitelj Milorada Pupovca, pokojni Dubravko Škiljan, koji je u “Arkzinu” govorio o tome pod naslovom “Nemoguće je dokazati da su hrvatski i srpski dva različita jezika”? Mislim da imam i nekakvo moralno pravo iznijeti te zamjerke, jer kad sam ranih 1990-ih dobila mjesto na Kroatistici i razmišljala što ću objaviti kao svoj prvi tekst, odlučila sam u jednom hrvatskom časopisu objaviti opširan i pohvalan prikaz Pupovčeve disertacije “Jezik i djelovanje”. A to su bila vremena kad je kći akademika Stjepana Babića, koja je dijelila isti kabinet sa mnom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, lijepila po hodnicima Fakulteta novinske članke u kojima su blatili Škiljana i Pupovca. Pozitivnim prikazom knjige autora na kojeg je otvorena hajka svjesno sam riskirala da dođem na zub nekim moćnim krugovima. Kao političar, Milorad Pupovac zaslužuje niz pohvala, među ostalim i zato što je naspram prosječnih političara puno razboritiji i što javne govore izvodi na razini netipičnoj za većinu drugih, ali sve to ne opravdava da mu se gleda kroz prste kad tvrdi da se radi o dvojezičnosti. Time je suodgovoran za jezični aparthejd u Vukovaru, gdje djecu u vrtićima i školama razdvajaju po nacionalnoj osnovi u ime, navodno, različitih jezika.
 Ne bi li integraciji učenika trebalo prethoditi stvaranje kurikuluma i nastavnih planova i programa koji će biti prihvatljivi i hrvatskoj i srpskoj djeci i njihovim roditeljima?
Apsolutno, s tim da bi udžbenike te zajednički nastavni plan i program na temelju znanstveno dokazanih spoznaja trebali napraviti objektivni znanstvenici, a njih na ovim prostorima gotovo i nema. Eto, pojedini autori udžbenika za jezik, na primjer Josip Silić, opravdavaju svoje odbacivanje činjenice da je riječ o jednom jeziku time što kažu da su oni za pluralizam mišljenja. Jasno da svatko može iznijeti svoje mišljenje, ali u znanosti vrijedi jedino ono što se može i dokazati kao istinito. Svatko može iznijeti neku teoriju, no za znanost je prihvatljiva samo ona koja je primjenjiva na sve slučajeve iste vrste. Dakle, ako po Silićevoj teoriji Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, to bi značilo da i Amerikanci i Britanci govore različitim jezicima, kao i Austrijanci i Nijemci. A to nije točno. Znači, ta teorija je neodrživa. Još da napomenem da se upravo na standardnojezičnoj razini radi o istom jeziku kod spomenutih primjera. Srbi i Hrvati međusobno se s lakoćom razumiju jedino kad govore na svojoj standardnoj nacionalnoj varijanti. Kad govore dijalektalno, sporazumijevanje se drastično smanjuje.
 Jesu li tuđice doista dobile prednost nad hrvatskim riječima, na što je ponovno upozoreno na nedavnoj tribini u povodu Svjetskog dana materinskog jezika?
Puristi su stvarno bezočni u razmjerima krivog prikazivanja stanja, kako bi opravdali još i još novih purističkih nametanja. Pritom im je omogućena stalna i besplatna propaganda na Hrvatskoj televiziji, koja ih iz dana u dan pušta u program, iako je purizam suprotan od lingvistike.
Pitanje odgovornosti nekih “kroatista”
 Ohrabruje li novi jedinstveni hrvatski pravopis iz kojeg se, prema najavama, izbacuju neki rogobatni oblici, primjerice “strjelica”, “pogrješka”, “ne ću”…?
Bude li se pritom rukovodilo praksom pisanja velike većine ljudi u Hrvatskoj, riješit će se taj problem, koji je nepotrebno napravljen. Trebalo bi pokrenuti pitanje odgovornosti osoba koje su stvorile suvišni i umjetni raskol u hrvatskom društvu. Kako je bilo moguće da formalno lingvistički obrazovane osobe, bez racionalnog razloga, proglašavaju sve živuće Hrvate nepismenima i nameću njihovoj djeci da pišu drugačije od svojih roditelja? Neki od tih “kroatista” još nisu u dobi za mirovinu te i dalje predaju na fakultetima.