U bolničkoj tišini Teherana, možda negdje između infuzije i večernje molitve, preminuo je Ali Šamkani — dugogodišnji savjetnik ajatolaha Khameneija, i najviši iranski dužnosnik za nacionalnu sigurnost posljednjeg desetljeća.
Vijest je stigla dan nakon što je Izrael pokrenuo zračne udare po iranskim vojnim i obavještajnim metama. Pravi uzrok smrti nije objavljen. Niti je, uostalom, bilo koji uzrok u ovom dijelu svijeta jednostavan. Ili konačan.
Šamkani je bio čovjek iz sjene. Pregovarač u ruhu generala. Glas bez slike. Predstavljao je Iran u povijesnim pregovorima s Saudijskom Arabijom, uz kinesko posredovanje – epizoda koja je, barem na tren, podsjetila svijet da diplomacija još nije posve izumrla.
Njegova smrt nije samo biološki kraj. To je signal. Jer kad umiru savjetnici, umiru i nijanse. A bez nijansi ostaju samo rakete.
I sada, između Hormuškog tjesnaca i Damaska, opet se talasa ono neizgovoreno pitanje: može li ijedan narod preživjeti vlastiti režim, i vlastite neprijatelje – istodobno?
wpDiscuz
