Bošnjaka i Hrvata je gotovo jednako u gradiću na Plivi i Vrbasu, načelnik Edin Hozan je Bošnjak musliman, a predsjednik Vijeća Ivo Šimunović Hrvat katolik i vladaju koalicijski. Dva naroda čak su i u posljednjem ratu stajala na istoj strani, a ne slažu se oko samo jedne stvari, i to one koja ih zapravo spaja – crkve/džamije.
Unatrag jednog tisućljeća Bosna je bila na vjetrometini važnih povijesnih zbivanja. Kao jedna od hrvatskih banovina, pa nepriznata kraljevina, a onda, kada ih je 1463. priznao Rim, vlast su uništile Osmanlije pa je sljedećih tristo godina pretvorile u svoj najveći vilajet, poslije toga Krunska zemlja Habsburgovaca sve do kraja Prvog svjetskog rata, nakon kojega, manje-više, s njom dijelimo sudbinu, piše Jutarnji list.
Gotovo da ne postoji tako dobar, postojan i autentičan svjedok burne bosanske prošlosti kroz čitav taj period, kao crkva Svete Marije/Fethija džamija u Jajcu (ime joj je dvojako zbog političke korektnosti, jer je kroz povijest bila crkva i džamija). Ne zna se tko ni kada ju je izvorno sagradio, pretpostavlja se da je to bilo negdje između 12. i 13 stoljeća, kao ni kojem je svecu bila posvećena. Pouzdano se zna da su je zapuštenu i ruševnu zatekli franjevci koji su tamo došli krajem 14. stoljeća, obnovili je i posvetili Blaženoj Djevici Mariji.
Romanička građevina obnovljena je u gotičkom stilu, da bi u 15. stoljeću dobila toranj sv. Luke. Podno Lukina tornja u Marijinoj crkvi papinskom krunom okrunjen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Samo dvije godine kasnije osvajači s istoka predvođeni vojskovođom El Fatihom ušli su u Jajce, a kralju Stjepanu odrubili su glavu. Nakon osvajanja Jajca Turci su crkvu preuredili u džamiju (sultan Sulejmanovu ili Fethija džamiju), a toranj u minaret.
Triput je u tri sljedeća stoljeća gorjela, a kakva je ostala poslije posljednjeg požara 1832. godine, takva je i danas – golih zidova, bez krova, razrušenih grobova jajačke vlastele u svojem tlu – ali postojana. Njezin su značaj uvidjeli Austrougari te su je još 1892. proglasili spomenikom kulture, a državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom BiH 2003. godine.
Nema suglasja o povijesti
Trebala se naći na popisu svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a, ali nije jer ima problem, on dakako ne leži u njoj, već u ljudima koji se nikako ne mogu složiti oko povijesti koju su baštinili. Čudno je to, Bošnjaka i Hrvata je gotovo jednako u gradiću na Plivi i Vrbasu, načelnik Edin Hozan je Bošnjak musliman, a predsjednik Vijeća Ivo Šimunović Hrvat katolik i vladaju koalicijski, dva naroda čak su i u posljednjem ratu stajala na istoj strani, zajedno organiziraju festival kojim promiču bogatstvo vlastitih različitosti, a ne slažu se oko samo jedne stvari, i to one koja ih zapravo spaja – crkve/džamije. Nemaju isto mišljenje o njezinoj povijesti, ne slažu se oko vlasništva i upravljanja nad građevinom, pa onda i ne čudi da su različita mišljenja i o njezinoj namjeni.
Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice efendija Zehrudin Hadžić polaže na nju pravo “de jure”, ključeve mu ne da šef gradske Agencije Ante Brtan koji njom upravlja iako ga Grad formalno za to nije ovlastio jer, ruku na srce, nije imao pravnu podlogu za tako nešto, predsjednik Vijeća Ivo Šimunović poziva se na povijesno pravo pozivajući neistomišljenike da pokažu dokument kojim su od crkve kupili zgradu ili im je ona darovana, crkva želi unutar zidina prostor u kojem će se moći obavljati katoličko bogoslužje, a načelnik Hozan, kojemu je posao da nekako primiri strasti, uvjeren je da će to (p)ostati nacionalni spomenik koji se više nikad neće koristiti u religijske svrhe. Razgovarali smo sa svima i uvjerili se da problem nije lako rješiv.
Glavni imam, efendija Zehrudin Hadžić kaže nam da bi se u slučaju crkve Sv. Marije/Fethija džamije mogla primijeniti ona stara bosanska – svi su za sve stručni i svi se u sve petljaju. U ovom slučaju se, kaže, doista preklapaju interesi povjesničara, vjerskih zajednica, ali i države, no naglašava da treba imati na umu tri važne činjenice:
– Radi se o nacionalnom spomeniku koji samim time ima posebni status, građevina je formalno-pravno u vlasništvu Islamske zajednice u BiH i konačno: valja imati na umu da je to nekad bila crkva, zatim džamija, a danas je, na žalost – ništa. Priča je aktualizirana, ne iz vjerskih krugova, nego zbog sitnih političkih interesa, i ja to razumijem, jer svatko na svoj način traži svoje mjesto pod nebeskim svodom, ali u te igre ne bi trebalo miješati narod, koji je zloupotrijebljen – kaže nam efendija Hadžić, dodajući kako Medžlis poštuje pozitivno pravo i odluke Komisije za nacionalne spomenike.
Zato smatra da bi se cijeli slučaj iz političkih trebao vratiti u pravne okvire, koji Medžlisu daju pravo na građevinu, kaže on, ali i odgovornost.
– Kada bi gore netko nastradao, mi bismo bili ti koji bi bili odgovorni, a ne ni crkva, niti Vijeće, niti Općina – dodaje imam Hadžić, pokazujući nam gruntovni izvadak, dokazujući tako pravno vlasništvo nad crkvom Svete Marije/Fethija džamijom. No, njome ne upravljaju, ključevi od ulaznih vratiju u ruševinu nalaze se u ladici Ante Brtana, direktora Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu grada Jajca, kojemu su pisali da im ih preda, ali ih je on preusmjerio na Grad, osnivača ustanove kojom upravlja.
– U dva navrata smo tražili Grad, odnosno Općinsko vijeće, da nam dostavi akt kojim se regulira taj odnos s Agencijom, međutim, odgovorili su nam da ne postoji takva odluka, dakle, nema dokumenta kojim bi Grad ovlastio Agenciju za upravljanje tim objektom, a ni prije nije imala nikakvu pravnu osnovu. Zato smo tužili Agenciju i to će biti riješeno sudskim putem – kaže efendija Hadžić.
Pitamo ga kako se tek sada aktualiziralo to pitanje, odnosno kako to da prije nisu zatražiti to što traže danas, a on kaže da nisu oni ti koji su otvorili ovu temu, ali kada je već otvorena, “samo želimo da ono što je naše, naše i bude”.
Odluka na komisiji iz Sarajeva
– Mi nikad nismo izričito tražili da taj objekt bude džamija, međutim iz političkih krugova, konkretno HDZ-a, dolaze izjave kako oni žele da gore bude crkva i nita više. Iz crkvenih krugova u posljednje vrijeme nije bilo komentara. Postojala je ideja da se zgrada uredi u multimedijski centar, građevinu s ravnim krovom, projekt je radio jedan talijanski arhitekt, a to je trebala biti podloga za kandidaturu objekta za UNESCO-vu zaštitu. Islamska zajednica je pristala, Banjolučka biskupija nije – navodi imam.
Što će biti s građevinom, on ne zna, no vjeruje da će dobiti sud i ući u posjed, a onda je barem zaštititi od daljnjeg propadanja. O stvarnoj namjeni odlučivat će, smatra on, komisija iz Sarajeva uz konzultacije najviših predstavnika dviju zainteresiranih vjerskih zajednica. Misli da njezina namjena nikako neće nikoga isključivati.
– Ja nisam povjesničar, samo teolog i trenutno glavni imam koji vodi ovu ustanovu. Činjenice govore da je to bila crkva, iako neki dovode u pitanje koja crkva, možda Crkva bosanska, je li kralj doista tu krunjen? To su neka previranja. Nesporno je da je bila crkva i da je onda bila džamija. Na tom tragu sada imamo šansu napraviti nešto zajednički, na korijenima, na tim temeljima koji nas povezuju, to može biti mjesto susreta, nešto što će nas povezati, a ne razdvajati – smatra imam Hadžić.
Žao mu je što ova građevina postaje kamen spoticanja među dvama narodima koji na svaki drugi način sjajno surađuju, u kulturi, vjeri, pa i ostalim važnim pitanjima, ilustrirajući to “Plivskim omahama”, jedinstvenom međureligijskom manifestacijom, višednevnim festivalom kojim se predstavlja raznolikost i bogatstvo bosanske kulture naroda i vjerskih grupa.
Banjolučki biskup Franjo Komarica nije želio previše ulaziti u problematiku, rekao je da se radi o vrlo škakljivom pitanju na koje bi nam najboljem mogao odgovore dati mjesni župnik i gvardijan fra Anto Šimunović. Fra Anti je “škakljiva” problematika argument da nas vrati na biskupa kao mjerodavnijeg.
Ostali smo tako negdje na pola puta između biskupa i župnika, pa smo za stav Crkve morali posegnuti za dokumentom otprije desetak godina kojim je Banjolučka biskupija iznijela neslaganje s idejom da građevina postane multimedijski centar, odnosno “čuđenje i nezadovoljstvo” što nisu konzultirani kao izvorni vlasnici crkve i tornja u planiranju buduće namjene. Naglašavaju da nemaju ništa protiv da se povijesna jezgra Jajca stavi na UNESCO-ov popis svjetske baštine, ali da “ne mogu podržati nikakav multimedijalni centar koji bi uključivao sadržaje posve neprimjerene sakralnom prostoru crkve i za koji ne bi bilo naznačeno da će se moći (barem povremeno) koristiti i za katoličko bogoslužje”.
Načelnik Jajca Edin Hozan (SDA) izabran je neposredno na izborima, a predsjednik Općinskog vijeća Ivo Šimunović (HDZ BiH) većinom koju tvori 10 njegovih i 9 Hozanovih vijećnika od njih 25. Njih dvojica imaju različita mišljena o crkvi/džamiji, no ako problematiku gledamo kroz odnos imama Hadžića i Šimunovića, onda su ona posve suprotstavljena. Predsjednik Vijeća tvrdi da priču o građevini aktualizirao upravo imam kada je u svojem biltenu najavio obnovu džamije Sulejmanije sredstvima nekih donatora s istoka.
– Ako su svaku džamiju na koju su polagali neko pravo uporno tražili da se vrati, onda je nepojmljivo da nisu spremni vratiti crkvu. Zna se da su je gradili katolici prije dolaska Osmanskog Carstva. Ta crkva, kao institucija, postoji i danas, pa ako je građevina oteta, logično bi bilo da se i vrati. Zna se vlasnik, ona nije prodana ni darovana. Islamska vjerska zajednica bi trebala pokazati širinu i spremnost na gradnju dobrosusjedskih, međuljudskih i međureligijskih odnosa – kaže predsjednik Vijeća Šimunović, pozivajući se na “prvo pravo” po pitanju vlasništva.
“Njihov predsjednik suda”
Šimunović ne vjerujem imamu Hadžiću, smatra da bi on, suprotno svojim riječima, krenuo obnavljati zgradu kao džamiju, čim bi dobio ključeve.
– Medžlis Islamske vjerske zajednice je u Jajcu sagradio nekih 30 džamija, a sve i jednu ilegalno, bez građevnih dozvola. Iz tog razloga se bojim da bi ilegalno pokušali i ovo obnavljati – smatra Šimunović, kojemu je nepojmljivo što su tražili “ključeve od crkve i čak tužili Agenciju, što znači da imaju namjeru”.
– Dali su obećanje i da Stjepanu neće skinuti glavu, pa su je skinuli. Ne možemo živjeti na obećanjima – vratio se Ivo Šimunović nekoliko stoljeća unatrag.
Na pitanje kako je Medžlis postao vlasnik 1/1 Šimunović kaže da se to dogodilo unatrag nekoliko godina, otkako je “predsjednik suda njihov čovjek”, pitajući se zašto objekt nije ostao općenarodna imovina, kakav je bio desetljećima.
– Nisam ja, već je glavni imam Hadžić otvorio ovu temu tražeći suglasje u javnosti, no u ovom slučaju je naišao na komentare koji njemu ne odgovaraju i iz tog razloga govori da je politika u pozadini. Kakve veze ima politika s ovim? – pita općinski predsjednik Šimunović.
Kako građanin koji želi dobre odnose sa svojim susjedima, navodi, želi naglasiti kako ne treba nikome tuđe, dodajući da su “crkvu sagradili katolici svojom žrtvom u vrijeme kada nije bilo strojeva, i tu žrtvu treba cijeniti, u ime predaka i onih koji danas baštine istu vjeru”.
– Katolička crkva je gradila tu crkvu, a Katolička crkva i danas postoji, kako u Jajcu, tako i u ovoj državi. Iz njihovih istupa vidim da se na neki način želi ovladati poviješću Bosne, uzeti pravo na postojanje Bosne u srednjem vijeku, a povijest Bosne se ocrtava upravo kroz tu crkvu – zaključio je Šimunović.
Direktor Agencije Anto Brtan kaže da se ideja da se objekt vrati u prvobitno stanje, odnosno u crkvu s jedne strane, pojavila isto kada i ideja da se objekt vrati u posjed Islamskoj zajednici s druge strane.
– Bilo je najava da bi oni tu gradili džamiju, da su našli određene donatore, međutim, s obzirom na to da je to nacionalni spomenik pod zaštitom države, teško da bi se moglo tu išta napraviti, bez obzira na to radilo se o džamiji ili crkvi – kaže Brtan.
Potvrđuje da je dobio zahtjev glavnog imama Hadžića da mu preda ključeve objekta, ali da ga je uputio na druge institucije, te da je nakon toga uslijedila opomena pa i tužba. Smatra da je sud možda i najbolji način da se riješi problem. Osobno smatra da se radi o nacionalnom spomeniku ta da takav treba i ostati.
– Nije korišten 200 godina ni u kakve vjerske svrhe, pa ako sada žele, neka se te vjerske zajednice dogovore, nađu donatore i to neka bude jedna od naših turističkih atrakcija. To je i sada, ali zbog neuređenosti ne možemo uvrstiti u turističku ponudu – kaže Brtan.
Na sličnom tragu razmišlja načelnik Jajca Edin Hozan, priznaje da ni sam ne zna na koji način se na objekt vlasnički upisala Islamska zajednica, ali smatra da to nije ključno pitanje za objekt značajan za njihovu zajedničku povijest.
– Nije presudno tko je formalni vlasnik i tko će upravljati, važno je samo da objekt ostane nacionalni spomenik, da se očuva i održi kako bi se mogao koristiti u turizmu. Siguran sam da vlasnik, Islamska zajednica, nema namjeru, ali ni potrebu pretvoriti ga u džamiju. Ipak, legitimno je da traže da građevinom upravljaju kad su vlasnici. Nisam za dizanje tenzija, pogotovo ne za svađu – kaže nam načelnik Hozan, kojega također čudi kako se sada aktualiziralo to pitanje kada godinama nijedna vjerska zajednica nije pokazivala interes za objekt.
Iako se i sama na neki način bavi poviješću, doduše malo modernijom, a i gleda je s druge obale rječice Plive koja će se ubrzo uliti u Vrbas, ova pitanja ne muče Nazlu Draginović. Pred zgradom u kojoj se dogodio još jedan povijesni trenutak, II. zasjedanje AVNOJ-a, ona prodaje suvenire, a najbolje joj idu zastave nepostojeće države, ona plavo-bijela-crvena s petokrakom u sredini.
– Znate kako kažu, u Bosni ne smije ničega faliti, sve može, ništa nije problem. Najviše traže jugoslovenske zastave, traže i hrvatske, ali one sa zvijezdom, pa pitaju i za takve srpske koje nikako ne mogu nabaviti. No, na takav jedan upit, ja prodam deset jugoslovenskih zastava. Jedna je deset maraka ili pet eura, kako vam je lakše. Ide i Tito dobro. Kod nas njegove slike nikada nisu bacane. Bilo je ono loše vrijeme, kada nam nije bilo ni do nas samih, ali eto, sve se nekako vraća – priča nam Nazla kako u Jajcu cvjeta jugoslavensko-antifašistički turizam. Nazla nema otvorenih pitanja ni s jednim narodom ni vjerskom zajednicom.
wpDiscuz