Koliko god vremena prošlo, neki dani jednostavno ostanu netaknuti. Padne na njih neka životna patina, neki manje važni detalji prikladno se sklone kako bi ustupili memorijsku poziciju nekim kasnijima, ali sve ono važno i dalje je tu. Netaknuto.
Dan-danas mogu opisati skoro svaki sat onog dana kad smo 1998. igrali polufinale s Francuzima. Bez problema mogu rekonstruirati većinu onog srpanjskog ponedjeljka 2001. kad je Goran igrao finale. Što i nije teško jer sam radio u dlaku iste stvari kao i dan ranije. I dan prije toga. I tako sve unatrag negdje do osmine finala, do trenutka kad sam shvatio da Goranove pobjede nemaju nikakve veze s njim. Nego isključivo s onim što ja i grupa mojih budalaša radimo ispred TV-a. I da se stoga ništa ne smije mijenjati. Ni gdje se gleda. Ni tko gdje sjedi. Ni koji smoki. Ni koliko visoko rolete smiju biti podignute. Iz dana u dan. Iz kola u kolo. Sve do onog zadnjeg Rafterova reterna u mrežu. Zato smo ga svi i dočekali. Jer on je samo lupao lopticu. Ali svi smo mi imali joysticke. I svi smo mi s njim pobijedili.
Ali današnji dan od prije točno 30 godina najdublji je netaknuti tunel u kojeg još uvijek mogu zaviriti. Bio je četvrtak. Škola je bila ujutro. Popodnevnog treninga nije bilo. Svaki sat tog popodneva trajao je kao dan. Kao godina. A utakmica je tek u osam navečer.
I ne samo dan. Zapravo tu čitavu sezonu koja je završavala te večeri mogao bih iz glave prepričati. I jesam, toliko puta. Sam sa sobom. Toliko sam je puta proživio i prožvakao, toliko rezultata zapisao, toliko tablica izračunao, da je ostalo tetovirano. Zanimljivo, dogodile su se još dvije šampionske sezone iza nje, ali iz njih se sjećam samo bljeskova. Nekih najvažnijih stvari. Ni približno toliko detalja.
Valjda je nekako postalo normalno. Biti prvak Europe.
Četvrtak je bio najvažniji dan u tjednu. Četvrtkom se igralo. Sat vremena prije utakmice trener nas je čekao ispred ulaza u Veliku dvoranu. Isprva totalno nekošarkašku, hladnu, ogromnu. Ali brzo je postala grotlo. Naše je mjesto bilo na montažnoj tribini iza koša. I nije bilo šanse da netko izostane. Ako je škola predugo trajala ili utakmica ranije počinjala, snalazio si se. Zub, mučnina, proljev. Jer ne stigneš li sat ranije, ne ulaziš.
Gdje god si pošao, u koji god kutak svijeta zavirio, uvijek si tu Jugoplastiku mogao ponijeti sa sobom. Kao svoj grumen zlata kojega svakome s ponosom možeš pokazati
Sjećam se portugalskog prvaka Ovarensea u kvalifikacijama. Simpatičnog. Sjećam se da smo krenuli lagano, bez nekih velikih planova i očekivanja. Dvije domaće pobjede protiv dva najlošija, Limogesa i nizozemske Nashue, dva poraza kod Scavolinija i Barcelone. Prije nego što smo eksplodirali.
Prva od tri zaredom kod kuće bio je Aris. Sjećam se kako smo raskolačenih očiju i otvorenih usta gledali Nikosa Galisa kako prolazi kraj nas, gotovo nas dodirujući dok je izlazio na parket. Piljili u svaki njegov pokret na zagrijavanju. Zbrajali njegove poene. Svih 37. Gledali grupicu Arisovih navijača u srcu velike istočne tribine kako pale prskalice, bez kordona policije, specijalaca ili zaštitara oko njih. Bez da im je dlaka pala s glave. Štoviše, tad se rodilo prijateljstvo koje je tri mjeseca kasnije uljepšalo posljednju utakmicu sezone.
Nadčovjek Galis nije pomogao. Ni svih njegovih 37. Pobjedu u hladnoj dvorani koja je te večeri po prvi put postala vrući kotao slijedila je nova pobjeda protiv moskovskog CSKA i najvećeg diva kojeg sam dotad ikad vidio uživo. Vladimira Tkačenka.
E, tada je Split opet postao Split. Šibica koja plane u trenutku. Tada se po prvi put počelo pričati o Münchenu i Final Fouru. Zbrajati i križati što bi do kraja sve trebalo napraviti. A u grad je dolazio Maccabi. Strašni Maccabi s četvoricom Amerikanaca čija su se imena izgovarala sa strahopoštovanjem. Willie Sims, Kevin Magee, LaVon Mercer i KenBarlow. I nezaustavljivi, mistični Doron Jamchy. Bila je to utakmica svih utakmica. Bio je to najmoćniji, najsnažniji i najteži suparnik koji je te sezone došao na Gripe.
A kad je nakon teške rovovske bitke taj čudesni Jamchy u posljednjem napadu probio Duška Ivanovića i taman nekih par metara ispred nas sekundu prije kraja pogodio pobjednički šut, legenda o *nepobjedivom Maccabiju samo je nastavila bujati.
Nekoliko kola kasnije bilo je vrijeme za Barcelonu. Pitanje svih pitanje potezalo se tjednima prije. “Dolazi li Audie Norris ili je još ozlijeđen?” Svaki dan je netko na trening dolazio s nekim novim informacijama, a zapravo nitko nije imao pojma. Svejedno. Pala je i Barcelona. München je osiguran tri kola prije kraja!
Teško je danas, iako 30, a zapravo 300 godina kasnije, dočarati kontekst tog drugog i drugačijeg vremena. Vremena u kojemu si o velikanima mogao samo slušati ili čitati priče i u glavi stvarati slike. Vjerujući da jedu malu djecu ili su nezaustavljivi, savršeni strojevi.
Na basketu si mogao biti svatko. Kad zabiješ, ovisno koliko si samouvjeren ili arogantan mogao si vikati što god hoćeš. Ali neka imena ipak nisi dirao. Neka se imena nije potezalo. Jer bi brzo dobio po nosu. Čisto da ti se pokaže da bogohuliš. Faul se tada na basketu nije zvao. Zvati faul je bilo zvati se curicom. Galis. Jamchy. Epi. To je bila druga dimenzija. The Untouchables.
Sve do te 1989.
Sve dok svojim očima nismo vidjeli kako svi ti nadljudi padaju na koljena pred običnim smrtnicima iz našeg susjedstva. Tipovima za koje smo znali da su od krvi i mesa. Jer smo ih svaki dan gledali svojim očima. Živjeli pored njih. Ćirili njihove treninge. Oponašali njihove pokrete. Ulazili nakon njih u njihovu svlačionicu. Mirisali njihov znoj. Vidjeli njihovu krv. I znali da nisu nikakvi nadljudi.
Sjećam se da nismo imali treninge nekoliko dana prije puta u München. Jer su oni bili zaključani u dvorani. Satima. Praktično su živjeli tamo.
Strašnu Barcelonu su u polufinalu učinili smiješnom. Skupa s onim strašnim Norrisom. Igrali su se s njima mačke i miša. Toni Kukoč je kasnije rekao kako su imali dojam da su tu utakmicu tri dana mogli igrati i nikad je ne bi izgubili.
A u finalu je čekalo gordo mitološko biće koje je samo čekalo da mu prinesu žrtvu. Mladu, lijepu i siromašnu djevojku. Sve su kockice bile idealno posložene. Sedamnaest godina nakon užasnog pokolja 11 sportaša na Olimpijskim igrama, bilo je vrijeme za izraelsku pomirbu s Münchenom. Maccabi je bio jedina momčad koju Jugoplastika te sezone nije pobijedila. Tel Aviv je bio jedini grad u kojem je Jugoplastika prije Münchena igrala finale Kupa prvaka. I izgubila. Svaka je logika vodila prema istom ishodu. Maccabijevu trijumfu.
Ali tvrdoglava i prčevita djevojka rekla je “Ne može!”
U žutom svijetu Olimpijske dvorane u Münchenu odvijao se rasplet dostojan hollywoodskih klasika. Znate ono, kad totalni autsajderi nekom čudesnom čarolijom pobijede snažne, moćne i strašne favorite. Uz hrvatsko-grčko-svjetski zbor na tribinama. I pred TV ekranima. Svijet je bio žut.
Bili smo europska verzija Showtime Lakersa. Žuta košarkaška magija. S tom razlikom što su oni imali crnog Magica, a mi bijelog.
Toni je bio enigma. Takav igrač dotad nije postojao, pa nije bilo ni sheme kojom bi ga se moglo zaustaviti. Kapetan Duško je zabio što je trebalo. Dino Rađa je rušio sve pred sobom, on i Goran Sobin dobili su rat u reketu protiv Mageeja i Mercera. Dva američka bizona koja su ih mogla zubima rastrgati. Ali ih nisu mogli loptom nadigrati.
A Zoran Sretenović je u drugom poluvremenu potpuno zaustavio Jamchyja. Zamislite, *zaustavio Jamchyja. Onaj Sreto koji je bio jedva koji centimetar viši od nas klinaca dok smo se mimoilazili po hodnicima na Gripama. Onaj nimalo nadčovjek Sreto. Koji ne jede malu djecu. Koji nije nikakav stroj. Čovjek od krvi i mesa.
U tom trenutku eksplodirali su svi mitovi i bajke u našim djetinjastim glavama. Sve barijere su se srušile. Jer živjeli smo uz najbolje. Shvatili smo da granice ne postoje. Da nema nepobjedivih. Da nema nemogućeg. Da nitko ne jede malu djecu i da ne postoje nezaustavljivi, savršeni strojevi. Samo bolji i lošiji ljudi. Ali ipak samo ljudi.
Mogao si nakon toga na basketu biti i Jamchy i Galis i Epi. Ako si htio. Ali nisi smio biti Toni. Dino. Duško. To je bila druga dimenzija. The Untouchables.
Video rekorder je tada bio pojam. Luksuz. Imao ga je tu i tamo netko komu je stari navigavao. Imao ga je i poneki igrač Jugoplastike, jer su ih znali dobiti umjesto premije. Najbolji među njima, onaj koštunjavi i štrkljavi za kojeg nije postojala shema, igrao je za 20.000 maraka. Godišnje, ne tjedno.
Audio kazeta radijskog prijenosa te utakmice godinama je bila najvažnija stvar u mojoj dječačkoj sobi. Uz poster Samanthe Fox. B stranu s drugim poluvremenom poslušao sam milijun puta. Svaki put kad bi mi zatrebalo. Zbog škole, lošeg treninga, neke cure koja me ne bi doživljavala. Cijelo drugo poluvrijeme znao sam izrecitirati napamet. Bio je to svijet u kojem sam uvijek mogao nestati. I uvijek na kraju pobijediti.
Sutradan je čitav grad eksplodirao. Svi su bili vani. Na aerodromu, na magistrali, na Peristilu, na Gripama. Među desetak tisuća ljudi koji su se nekako poput srdela nagurali u malu dvoranu bio sam i ja. Stješnjen u ekstatičnoj gomili koja je jednog po jednog euforično pozdravljala svakoga od tih nimalo nadljudi koji su sve promijenili. I sebe i nas. I način na koji smo gledali svijet.
Postalo nam je normalno. Biti prvak Europe. Živjeti uz svjetsku Jugoplastiku, uz europski Jadran, uz Hajduk koji je redovito živio u europskim četvrtfinalima i polufinalima, uz brojne sportaše koji su se iz godine u godinu penjali na krov svijeta. Mi, grad koji je mogao stati u džep svim tim metropolama kojima su koljena klecala kad bi nam se križali putevi.
Jer ona je Jugoplastika školovala čitavu generaciju. Ne samo o košarci, čak ne ni o sportu, nego o životu uopće. Rušila je predrasude, pomicala granice. Gdje god si pošao, u koji god kutak svijeta zavirio, uvijek si tu Jugoplastiku mogao ponijeti sa sobom. Kao džoker. Kao svoj grumen zlata kojega svakome s ponosom možeš pokazati. Uvijek si dobrodošao. Gdje god to bilo. I koliko god prošlo.
Znam, drugo je vrijeme. Drugi su ljudi. Iako tek 30, prošlo je zapravo 300 godina. Puno je lijepih stvari nestalo, puno se lijepih i pojavilo. Ali jedan grumen zlata uvijek će ostati u džepu.
Jer dok smo se mi zaljubljivali u svijet, svijet se zaljubljivao u Jugoplastiku. Jednom je, znate, svijet stvarno bio žut…