O postojanju značajne slovačke evangeličke manjine u Bijeljini saznao sam tek 2011. u razgovoru s dvojicom nvo-aktivista iz Irske i Portugala, koji su zatražili moje prevoditeljske usluge za svoje razvojne projekte u nizu malih lokalnih zajednica diljem BiH. Mislio sam kako se radi o nekom nesporazumu s njihove strane, znate kako stranci često pomiješaju etnije i vjerske zajednice kad zavire u ovaj naš šareni i komplicirani bosanski lonac. Da nije možda riječ o Slovencima koji su tu iz nekog razloga došli za vrijeme Jugoslavije i koje su moji prijatelji pomiješali sa Slovacima, što je inače nerijetka pogreška ljudi koji ne žive u bližem okruženju naše regije? Evo prošle je godine jedna ugledna američka novinarka pomiješala lončiće i izjavila kako je Slovačka bila dio Jugoslavije, a Jugoslavija dio SSSR-a (sovjetska Jugoslovačka?).

__________piše: Marijan Oršolić I Prometej.ba

Naknadno je istraživanje pokazalo kako se zaista radi o slovačkoj evangeličkoj manjini u Bijeljini. Otkud oni tamo? Nakon što je 1878. Austrougarska zaposjela BiH, u BiH doseljavaju migranti iz raznih dijelova Monarhije. Između ostalog, od 1885. iz Vojvodine počinju doseljavati i Slovaci u potrazi za obradivom zemljom i boljim životnim uvjetima (kako to iz današnje perspektive čudno zvuči!). Vojvodini najbliža stanica u BiH je Semberija, pa Slovaci najviše naseljavaju taj bh. prostor. Tako se 1885. u selu Ljeljenči kod Bijeljine (nekadašnji Suljin Han) naselilo 12 slovačkih obitelji. Dio Slovaka odlazi i u druge bh. gradove, prije svega Sarajevo, Banja Luku, Prijedor i Prnjavor. Velika većina slovačkih doseljenika bili su poljoprivrednici, među njima se našao tek poneki zanatlija (kolari, kovači), a tek treća generacija bh. Slovaka (od 1945.) okreće se školovanju i daje veći broj fakultetski obrazovanih ljudi. Prvi slovački doseljenici dižu kredite i kupuju zemlju od begova koji masovno sele u Tursku. S vremenom neki od njih postaju vlasnici velikih posjeda. Najveći zemljoposjednik među slovačkim doseljenicima je bio Stefan Šimon zvani Pišta. Pišta je 1897. kupio 400 dunuma zemlje između Bijeljine i Brčkog (današnje Šimunovo polje), a njegova obitelj posjedovala je tvornicu za proizvodnju ulja. Drugi poznatiji slovački doseljenik iz tog doba bio je Jozef Senohradski, koji je napravio najmoderniju ondašnju ciglanu u bijeljinskom kraju.

Na popisu iz 1991. kao Slovak/Slovakinja izjasnilo se svega 44 građana BiH, dok je ih je 1981. bilo 76. Različiti izvori procjenjuju kako danas u BiH živi ukupno između 250 i 297 Slovaka. Ti izvori vjerojatno u slovačku manjinu uključuju i one Slovake koji su u braku s pripadnicima drugih bh. nacija i koji se na popisu stanovništva ne izjašnjavaju kao Slovaci, ali su aktivni u radu slovačkih kulturnih društava. Najviše Slovaka u BiH ima u Bijeljini (20-30 obitelji) i Banja Luci, gdje postoje i njihova kulturna društva. Udruženje Slovaka Semberije „Juraj Janošik“ osnovano je 2006. s ciljem održavanja običaja i kulture Slovaka i željom izgradnje evangeličke crkve u Bijeljini, što je 2009. i ostvareno. I slovačko udruženje u Banja Luci – osnovano 2004. u suradnji s Udruženjem Čeha Banja Luke i sa Slovacima iz općine Prnjavor – nosi ime slovačkog nacionalnog junaka Juraja Janošika, njihove verzije Robina Hooda, heroja koji je uzimao bogatima i davao siromašnima – i na kraju nakon strašnog mučenja pogubljen 1713. u gradu Liptovský Mikuláš.

Ovaj grad neobičnog imena budi mi asocijacije na jedno odlično alkoholno piće koje se tamo proizvodi i s kojim me upoznao prijatelj iz Slovačke. Radi se o Demanovki, likeru spravljenom od tatranske planinske izvorske vode, 14 različitih gorskih trava i pčelinjeg meda, s 33-38% alkohola. Jedno od najboljih alkoholnih pića koje sam probao. Pijući Demanovku, znam se zateći u razmišljanju kako bi bilo kad bi se u BiH pojavio neki Janošik i u partizansko-robinhudovskom stilu otimao od ratnih profitera i davao gubitnicima tranzicije. Takvo što se u ovih 25 godina naše tranzicije ipak nije desilo, nikakav se Janošik nije pojavio u BiH, ali nam je Slovačka zato dala jednog Visokog predstavnika, Miroslava Lajčaka, koji je ovu službu obnašao 2007.-2009. Kad smo već kratko zagazili u političke vode, spomenimo i činjenicu kako je Slovačka bila treća zemlja koja je – nakon Bugarske i Turske – 1992. priznala nezavisnost BiH.

Te 1992. i sama Slovačka je bila mlada, friško nezavisna država. Slovačka i BiH zapravo imaju dosta sličnu političku sudbinu u 20.st., uz jednu, ali ogromnu razliku, koja se tiče načina na koji su postale neovisne države. Obje države nakon Prvog svjetskog rata postaju dijelovima većih državnih zajednica, nastalih na ruševinama Austrougarske: Čehoslovačke i Jugoslavije. Plan obiju državnih zajednica je bio sličan: ujediniti različite, ali veoma slične narode i zajedno postati politički i gospodarski jači. Dok se za vrijeme 2. svj. rata BiH našla u sastavu NDH, na području Slovačke je 1939. osnovana marionetska fašistička Republika Slovačka, iliti Nezavisna Država Slovačka, na čijem čelu se našao svećenik Jozef Tiso i čija je vladavina bila ostvarenje vlažnih snova svih teokrata svijeta. Unatoč tome, Slovaci se diče svojim antifašizmom, a zemlju su načičkali spomenicima antifašizmu. Nešto samokritičniji Slovaci koje poznam u šali kažu kako su njihovi sunarodnici iz prošlosti „digli ustanak protiv fašista čim su ovi otišli iz zemlje“. Rečenica, koja se može primijeniti i na neke ovdašnje vojne grupacije u 2. svj. ratu (recimo, na četnike koji su krajem rata prešli u partizane).

Nakon 2. svj. rata BiH i Slovačka su dio Jugoslavije, odnosno Čehoslovačke, a u obje zemlje dolazi komunizam. U obje državne zajednice bilo je manje-više uspješnih pokušaja liberalizacije komunizma (usp. Praško proljeće), a i BiH i Slovačka su posebno 1980-ih godina imale sjajnu pop-rock-scenu (usp. „Tublatanka“, „Elan“ i Michal David u Slovačkoj). Ako budete ikada prolazili kroz Slovačku ili putem od Budimpešte do Beča, obavezno na radiju potražite radio postaju Vlna („Radio Val“), tamo cijeli dan puštaju odličan slovački, ali i inostrani rock iz 1980-ih. Kad smo već u području glazbe, spomenimo i kako je jugoslavensku himnu „Hej, Slaveni“ zapravo izvorno napisao evangelički vikar Samuel Tomašik 1834, kasnije je ta himna panslavizma dobila nove obrade u svim slavenskim zemljama.

I onda početkom 1990-ih dolazi ta bitna razlika, koja je obilježila daljnji razvoj dvije zemlje, razlika zbog koje su danas Slovaci i Česi primjer mirnog, a narodi bivše Jugoslavije primjer tragičnog razdruživanja državnih zajednica. Dok su Česi i Slovaci tih godina kao vođe imali Čeha Vaclava Klausa, koji je izjavljivao: „Ako planirani proces prođe mirno, uvjeren sam da ćemo sa Slovačkom imati bolje i dugotrajnije odnose no što je to sada moguće“, odnosno Slovaka Vladimira Mečijara, koji je govorio kako je „zajednički život u jednoj državi gotov, a zajednički život u dvije države se nastavlja“, mi smo imali lidere koji su govorili kako „oružane bitke nisu isključene“, prijetili drugim narodima nestankom, te aktivno kontemplirali o neprirodnosti pereca ili o nespojivosti islama i neislamskih sustava. Dok su 26.8.1992. Klaus i Meciar zajednički pred novinarima objavili mirno razdruživanje, na isti dan je u Sarajevu do temelja izgorjela Vijećnica. Dok su Česi i Slovaci nedavno obilježili 25. obljetnicu mirnog razdvajanja Čehoslovačke, mi smo obilježavali obljetnicu krvavog rata za raspad Jugoslavije.

Danas su odnosi između Čeha i Slovaka i bolji nego u doba savezne republike, u svim anketama jedni druge označavaju kao najprijateljskiji i najbliži narod na svijetu, a prošle godine su mediji pisali i o masovnoj peticiji u Slovačkoj i Češkoj sa željom raspisivanja referenduma o ponovnom ujedinjenju. Dvije su zemlje zadržale bliske trgovinske veze i političku suradnju, a 2004. su se zajedno pridružili EU. Da bi stvar u ovoj usporedbi Jugoslavije i Čehoslovačke bila još poraznija po nas, ne samo da se proces čišćenja prošlosti u zemljama bivše Jugoslavije ne odvija kako treba, nego su drugi pokazali više spremnosti učiti iz naše nesreće od nas samih. Tako sam nedavno čitao o zajedničkom projektu edukacije čeških i slovačkih nastavnika o iskustvima iz jugoslavenskih ratova, kako bi isti onda mogli učiti češke i slovačke đake o pogubnosti nacionalizma i etničke mržnje. U sklopu projekta češki i slovački đaci će zajednički posjetiti poprišta stradanja iz jugoslavenskih ratova, nešto što jedva ili nikako polazi za rukom ovdašnjim političarima i vjerskim liderima. Tako će češki i slovački đaci o našim ratovima izgleda naučiti više nego što smo mi sami naučili.

Iste te Čehe i Slovake koji sada preventivno uče o iskustvima naših ratova za vrijeme Jugoslavije smo gledali s visoka. Za Jugoslavene su Česi i Slovaci bili siromasi koji su se s par dinara u džepu u neuglednim autima dovlačili do Jadrana. „Za kutiju žvaka i kesicu vegete mogao si da radiš šta hoćeš u Slovačkoj“, pričali su naši stari. Za slovačku sirotinju dobra stara Juga je bila obećana zemlja i prozor u svijet. Jer, naš socijalizam je bio najbolji i jedini pravi socijalizam, a mi smo kao narod talentiraniji, pametniji i sposobniji od drugih, najbolji smo sportaši i imamo bolje opće znanje od svih. Samo nemamo sreće i (haške?) sudije su protiv nas. Otrežnjenje od ovih i sličnih mitova donijele su krvave 90-te, ali i naredne godine ekonomskog propadanja i anarhije, dok su se Češka i Slovačka ne bez problema, ali ubrzano i stabilno razvijale. Slovačka je 2007. postala zemlja s najvećom proizvodnjom automobila (ukupno više od milijun komada) po glavi stanovnika na svijetu, a prema kriteriju realnog dohotka po stanovnika, Slovačka je daleko odmakla od ovdašnjih zemalja.

Zaostajanje ovdašnjih zemalja za državama poput Slovačke je odnedavno ušlo u novu fazu, u kojoj građani BiH, Srbije, donekle i Hrvatske idu kao gastarbajteri u Slovačku. Sve više bh. građana odlazi u Slovačku i radi u tvornicama automobila i televizora u lošim uvjetima za dnevnice dvostruko manje od zakonom propisanih u Slovačkoj. Sve je više vijesti o tome kako naše ljude tamo varaju posredničke agencije i nepošteni poslodavci. Sve je više vijesti o netrpeljivosti Slovaka prema gastabajterima koji dolaze iz Srbije, BiH, Rumunjske i Ukrajine. Desničarski slovački list „N“, poznat po kampanji protiv muslimanskih izbjeglica, o srbijanskim gastarbajterima piše: „oni su kršćani, ali i pored toga se njih plašimo“, uz naslov „Prljavi, opasni, šetaju u čoporu“. Bh. navijače su povodom utakmice Slovačke i BiH u Žilini 2013. slovački mediji opisali kao „najokorjelije huligane sklone incidentima“. Ovo nam sada na naplatu dolaze naša vlastita glupost i bahatost, od kojih se nismo ni do dan danas potpuno otrijeznili. Ta naša glupost i bahatost su razlog zašto su zemlje poput Slovačke daleko odmakle od nas, razlog zašto slovački đaci preventivno uče iz naših nesreća, a mi nismo kadri učiti niti iz naše povijesti, niti iz čehoslovačkog primjera mirnog razlaza i mirnog suživota susjednih naroda. Poučljivost, sposobnost stvaranja kompromisa i strpljenje, to je ono čega nam kronično nedostaje, a bez toga neće ići nabolje.