​Sloboda negiranja

Prva osoba koja je nakon završetka Drugog svjetskog rata otvoreno napisala da sumnja u stvarnost holokausta bio je francuski novinar Maurice Bardèche u svojoj knjizi Nürnberg ou la Terre promise („Nürnberg ili obećana zemlja“) iz 1948. godine.[2] Promatran kao „očinska figura negiranja holokausta“, Bardèche je u svoja djela uveo mnoge aspekte propagandnih tehnika i ideoloških struktura neofašizma i negiranja holokausta; njegov se rad smatra utjecajnim u regeneraciji poslijeratnih europskih krajnje desničarskih ideja u vrijeme krize identiteta 1950-ih i 1960-ih.[3] Njegovi argumenti činili su temelj brojnih djela negiranja holokausta koja su uslijedila: „svjedočanstva nisu pouzdana, u biti dolaze iz usta Židova i komunista“, „zločini počinjeni u logorima djelo su deportiranih“, „visoka smrtnost je posljedica ‘slabljenja’ zatvorenika i epidemija“, „u Auschwitzu su samo uši ubijane plinom“ itd.[4]

U periodu od 1945. pa do danas negiranje holokausta je postalo toliko rašireno i odomaćeno širom svijeta da je eksplicitno ili implicitno protuzakonito u 17 zemalja: Austriji, Belgiji, Češkoj, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Izraelu, Lihtenštajnu, Litvi, Luksemburgu, Holandiji, Poljskoj, Portugalu, Rumuniji, Rusiji, Slovačkoj i Švicarskoj.[5] Rumunija je službeno negirala da se holokaust dogodio na njezinom teritoriju sve do Wieselove komisije 2004. Okvirna odluka Europske unije o rasizmu i ksenofobiji navodi da negiranje ili grubo trivijaliziranje „zločina genocida“ treba učiniti „kažnjivim u svim državama članicama EU“. Ipak, u oktobru 2007., sud je proglasio španjolski zakon o negiranju genocida neustavnim. Italija je isto 2007. godine odbacila zakon o negiranju koji je predviđao zatvorsku kaznu do četiri godine. Godine 2006. Holandija je odbacila nacrt zakona kojim se predlaže maksimalna kazna od jedne godine za negiranje genocidnih djela općenito, iako posebno poricanje holokausta tamo ostaje kazneno djelo. Ujedinjeno Kraljevstvo je dvaput odbacilo zakone onegiranju holokausta. Danska i Švedska također su odbacile takav zakon. Brojni negatori su procesuirani prema zakonima o negiranju različitih zemalja. Francuski profesor književnosti Robert Faurisson, na primjer, osuđen je i kažnjen prema Gayssotovom zakonu 1990. Neki se historičari protive takvim zakonima, među njima i Pierre Vidal-Naquet, otvoreni Faurissonov kritičar, na temelju toga što zakon o negiranju nameće „historijsku istinu kao pravnu istinu“. Drugi akademici zalažu se za kriminalizaciju. Negiranje holokausta, tvrde oni, je „najgori oblik rasizma i njegova najrespektabilnija verzija jer se pretvara da je istraživanje“.[6] Historičarka holokausta Deborah E. Lipstadt izrazila je svoje protivljenje zakonima koji zabranjuju izražavanje negiranja holokausta, rekavši: „Smatram da ne funkcioniraju. Mislim da pretvaraju sve što je zabranjeno u zabranjeno voće.“ Također je rekla da političari ne bi trebali moći odlučivati što se smije, a što ne može reći.

Jedan od najkontraverznijih i najpopularnijih negatora holokausta danas je britanac David Irving, univerzitetski profesor čija su djela o nacističkoj Njemačkoj postala apsolutni bestseleri. Irving nije krio svoje simpatije spram Hitlera, iako u svojim prvim izdanjima „Uništenje Dresdena“ te „Hitlerov rat“ nije negirao zločin nad Jevrejima. Ipak, već tada se i pored značajnog dijela pohvala zbog istraživačkog rada [7] na „Hitlerovom ratu“, mogla naslutiti i Irvingova skepsa jer je svu krivicu za holokaust svalio na Himlera i Heydricha, koju su navodno sve osmislili bez Hitlerovog znanja. Prema Irvingu, Hitler praktično do 1943. nije ni znao da je potpuno istrebljenje Jevreja u toku. Štaviše, Hitler je bio časni državnik koji je pod „konačnim rješenjem“ zapravo podrazumijevao iseljenje Jevreja iz Evrope. Činjenicu da Hitler nikada nije potpisao „konačno rješenje“ Irving je koristio kao apsolutni dokaz da Hitler o masovnim ubistvima ništa nije znao, već da je to bila samovolja SS oficira. Samovolja koje je odvela 6 miliona Jevreja u smrt.

Prvo izdanje „Hitlerovog rata“ postalo je tako i jedno od najtiražnijih djela historijskog revizionizma. I pored glasne kritike [8] gdje su Irvingove teze u potpunosti oborene, između ostalih i ona da su u koncentracionim logorima djelovali odredi smrti „Einsatzgruppen“, Irving je u drugom izdanju knjige povukao svoje ranije priznanje da je zločin nad Jevrejima uopšte počinjen. Već tada je Irving odlučio da uzme ulogu otvorenog negatora holokausta, pa je sa svojim kasnijim djelima još više zabrazdio u teorije zavjere, gdje je tokom osamdesetih stigao i do teze da Hitler zapravo nije bio antisemit, već da je antisemitizam koristio tek kao političku platformu.[9] Od 1988. Irving je i zvanično postao najveći živući negator holokausta, a za njegovo gostovanje su se 90-tih borile mnoge neonacističke grupe te desničarske partije.[10]

Upoznavanje sa mnogim nacistima 90-ih, te negatorima holokausta na raznim društvenim nivoima, Irvinga je nagnalo da prebaci u još veću brzinu. Tako je od teza 70-ih da je Hitler bio tek jedan časni državnik, 90-ih Irving stigao i do samih logora smrti gdje se po njemu umiralo tek od bolesti iz iznemoglosti.[11] Takva izjava ga je dovela i do prve sudske presude po kojoj je kažnjen sa 7.000 DM od suda u Minhenu. Na presudu se žalio, pa je ona u drugostepenom postupku povećana na 10.000 DM. Ni to Irvinga nije odvratilo da već u slijedećim javnim nastupima iznese tezu da „nikakve gasne komore“ nisu postojale u njemačkim „radnim“ logorima.[12] Mnoge presude sa basnoslovnim novčanim kaznama su uslijedile u narednoj deceniji, a Irvingu one kao da su dale tek vjetar u leđa. Mnogi od njegovih nastupa su mu došli na naplatu znatno kasnije. Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva je da je zbog govora u Austriji krajem osamdesetih, 2006. osuđen na zatvorsku kaznu od 3 godine, dok je u zatvoru proveo 13 mjeseci. Sa priličnim zatvorskim stažom i jos priličnijim sumama koje je sudovima širom svijeta Irving plaćao zbog svog negiranja holokausta, on zapravo nikada nije posustajao u svojoj nakani. Po izlasku iz austrijskog zatvora, Irving je okrenuo novu stranicu i odlučio da u Poljskoj ponudi svoje profesionalne usluge negatora holokausta, i to ni manje ni više nego po nacističkim logorima smrti i za simboličnu sumu od 500 američkih dolara po jednoj karti. Takve „ekskurzije“ naišle su tek na osudu nevladinih organizacija u Poljskoj. Nova poljska vlast u Irvinigovoj posjeti nije vidjela ništa opasno niti pogrešno, a i sam Irving se time hvalio u dokumentarnom filmu iz 2020, tvrdeći da je u Poljskoj može reći šta hoće bez straha od bilo kakvih sankcija. Tako u istoimenom filmu vidimo Irvinga koji posjećuje Treblinku sa svojim fanovima objašnjavajući im kako su saveznici sve u nedostatku fizičkih dokaza postojanja Treblinke napravili zapravo izmišljene kulise.

Irving i hiljade njegovih istomišljenika danas su sve glasniji i naša zakonodavstva mogu tek da mi izriču kazne, kako novčane, tako i zatvorske. Mnogi historičari su mišljenja da sa negatorima ne treba ulaziti u bilo kakve diskusije niti im davati prostora, dok neki smatraju da je jedini lijek za negatore holokausta – argument. Međutim, da li ovi ljudi uopšte žele da čuju argumente ili su historijske revizije tek poligon za prazne teorija zavjere? Da li je Irving ikada čuo argumente koji poništavaju njegove teze ili sloboda govora znači i slobodu negiranja?

Admir Rahmanović, Prometej.ba

[1] Douglas, Lawrence (2011). “From Trying the Perpetrator to Trying the Denier and Back Again”. In Hennebel, Ludovic; Hochmann, Thomas (eds.). Genocide Denials and the Law. Oxford University Press. pp. 55–56.

[2] Igounet, Valérie (2000). Histoire du négationnisme en France (in French). Le Seuil. PT31.Pour la première fois, depuis la fin de la guerre, un homme écrit qu’il doute ouvertement de l’existence des camps de la mort – For the first time, since the end of the war, a man writes that he openly doubts the existence of death camps

[3] Algazy, Joseph (1984). La tentation néo-fasciste en France: de 1944 à 1965; Barnes, Ian R. (2002). “I am a Fascist Writer: Maurice Bardèche–Ideologist and Defender of French Fascism”. The European Legacy: 195–209; Bar-On, Tamir (2016). Where Have All The Fascists Gone?. Routledge.

[4] Igounet, Valérie (2000). Histoire du négationnisme en France

[5] Lechtholz-Zey, Jacqueline: Laws Banning Holocaust Denial. Genocide Prevention Now; Russia makes Holocaust denial illegal – Jewish Telegraphic Agency

[6] François de Smet, Philosopher of the ULB: Le négationnisme est l’une des pires formes de racisme. Elle en est aussi sa version la plus «respectable», se parant des oripeaux de la science. C’est pour cela qu’il faut continuer à le sanctionner, in La Libre Belgique, April 28, 2006

[7] Craig, Gordon A. (1982). The Germans. New York: G. P. Putnam’s Sons.

[8] Sydnor, Charles W. Jr. (June 1979), “The Selling of Adolf Hitler: David Irving’s Hitler’s War”, Central European History, vol. 12, no. 2, pp. 169–99

[9] Evans, Richard J. (2002). Telling Lies about Hitler: The Holocaust, History and the David Irving Trial.1

[10] Lipstadt, Deborah (1993). Denying the Holocaust: The Growing Assault on Truth and Memory. New York: Free Press

[11] Robert Jan van Pelt (2002). The Case for Auschwitz: Evidence from the Irving Trial. Bloomington, IN: Indiana University Press

[12] Stern, Kenneth (1993). Holocaust Denial. American Jewish Committee